Prvo o Njegošu na fotografiji (talbotipija, rad Anastasa Jovanovića, 1846).
Ovo je jedina sačuvana fotografija na kojoj je ovjekovječen portret Njegoša. Oko fotoaparata ostavilo nam je mogućnost da posmatramo autentičan izraz lica, znakovit i prodoran Njegošev pogled, odijelo svetovno sa prednošću nad službenim, duhovnim. Logično, puni portret je u njegovom djelu.
Bezmalo svi kasniji portreti Njegoša naslikani su na temelju ove fotografije. Ionako lijepog, slikari su ga nepotrebno uljepšavali i tako mu, nehtijući, ublažavali izraz njegove unutarnje snage.
Manifestacija Njegoševi dani, izvjesno, podsticaće, pored ostalog, i nova djela o tumačenju Njegoša pjesnika i vladara. Povećava veliku biblioteku o Njegošu, pa je stvorena potreba da se, napokon, formira odgovarajući institut, a preko njega i izdavanje Encklopedije Njegoš, poput primjera sa velikim evropskiim piscima, Šekspirom, Geteom, Puškinom... Njegoševo djelo to zaslužuje jer crnogorska umjetnost i kultura prvi put i na velika vrata iskoračila je u Evropu (aktuelno rečeno u EU) i svijet.
Danas, umjesto rasprave o suštini djela pjesnika i filozofa, Crna Gora se gloži oko manje važnih pitanja. O jeziku. O naciji. O “pomirenju zavađennih”. Vraćanju stare kapele na Lovćen. Sve u zaglušujućem tonu. Trenutno se, iz političkih razloga, ne ponavlja priča o skidanju Mauzoleja. Simbola preko kojega su se na najvećem vrhu Crne Gore susrela dva velikana.
Umjesto političko-jezičkog nadgornjavanja
Za aktuelnu, uzavrelu priču o srpstvu i crnogorstvu obratio sam se tekstu najvećeg njegošologa, g. Slobodana Tomovića, koji je u knjizi Komentari na preko 500 srana, napisao studije o tri najvažnija Njegoševa djela: Luča Mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali. Ovdje je navedeno samo nekoliko citata, aktuelnih za naše prilike. Akademik, pisac, filozof... (eto, i Srbin po nacionalnosti, ako je i to nekome važno) Slobodan Tomović, pored ostalog kaže:
“...U izvjesnim istorijskim razdobljima “srpstvo” je ovdje moglo da znači i hrišćanstvo u cjelini, ali i privrženost slovenskoj idejnoj matrici...”, ili,
“...U dugogodišnjoj crnogorskoj narodnoj tradiciji došlo do potpune identifikacije srpstva i pravoslavlja, kao uostalom i u nekim drugim krajevima, kako ističe S. Matavulj. Od iskoni pak i na primorju Srbin je bio samo pravoslavni, Srpstvo je značilo pravoslavlje, kao što u ovim krajevima (na istoku) znači i danas...”.
Ipak, umjesto političko-jezičkog nadgornjavanja, zar nije sljedeća Njegoševa poruka o jeziku najljekovitija: “Lipo, ljepo, lepo i lijepo, bilo, bjelo, belo i bijelo - listići su jednoga cvijeta, u pupolj se jedan odnjihali”.
Slobodan Tomović je u jednom TV kazivanju, pored ostalog rekao i to kako je Njegoš u svojim stihovima imao odgovore na sva pitanja i dileme koje čovjeku život nameće.
Zbog svega što je stvorio, Njegoš je slavljen ne samo u Crnoj Gori. Ali, i sramoćen kad su ga lijepili na plakatama i razapinjali na ratnim transparentima. Asocijacija na tako nešto dovede i do stihova, aktuelnih i danas:
“Spuštavah se ja na vaše uže, Umalo se uže ne pretrže; Otada smo viši prijatelji, U glavu mi pamet ućeraste.”
Jasnim jezikom poruka onima koji, umjesto da čuvaju, razgrađuju temelje svoje kuće.
PS
Nema prostora za siru elaboraciju, samo napomena: Kada bi se prihvatili dokazi istoričara da istrage iz Gorskog vijenca nije bilo (kakva je, primjerice, istraga-genocid nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini dvadeset četvrte), nego je pjesnik “prijetio” istragom Crnogorcima koji se sve više prelazili na islam i ugrožavali samu supstancu crnogorskog naroda, Njegoš bi danas bio prihvaćen sa daleko manje rezervi. I, u psihološkoj ravni, otklonio bi se žal onih koji nose osjećenje o stradanju svojih predaka...
(Autor je istaknuti TV stvaralac i publicista)
Bonus video:
