U međuvremenu sam proslavio svoj jubilarni - 55. rođendan - u krugu najuže porodice, te visokih predstavnika vlasti i opozicije, predstavnika diplomatskog kora, najviših crkvenih velikodostojnika, predstavnika medija i, napose, najodanijih mi obožavateljki - među kojima se posebno ističu arhitektice mlade - mnogo mlade, mnogo slatke - samo zato što nesebično podstiču najizvrsnije u meni, ne očekujući ništa zauzvrat. Ne kažem da ostale moje obožavateljke ne doprinose eksplicitnom uzdizanju moga lika, te bezrezervnoj promociji moga djela - ali me te četiri mlade arhitektice - Slavica, Sanja, Marija i naravno - Svetlana, najmlađa i najslađa među arhitekticama mladim - inspirišu da učinim korak dalje, a vrlo često i skok više - skok u nepoznato...
Mlade arhitektice su mi ovoga puta - uz četiri značajna miga - poklonile publikaciju naslovljenu “Šta (nije)smo dobro uradili/ Pogled unazad” - iza koje stoje uvaženi Boris Raonić i uvažena Tanja Pavićević - u ulozi urednice, a bogomi i uvodničarke. Riječ je o svojevrsnom zborniku radova naših uvaženih intelektualki i intelektualaca - izrazito sklonih ubojitoj kritičkoj misli - koje/koji su proteklih godina/decenija, kroz svoj javni angažman dale/dali nemjerljiv doprinos izgradnji boljeg i sigurnijeg društva - za sve građanke i građane Crne Gore. Izdavač je Građanska alijansa/ Civic Alliance - Aleanca Qytetare. Publikacija pripada ediciji “Dan nezavisnosti”, a pojavila se, hajde da i to kažem - u veselom mjesecu maju ove godine.
Nakon što sam ispratio ugledne zvanice, sjeo sam u moju najdražu fotelju - bijelu - presvučenu kožom albino-žirafe - i uzeo da listam pomenutu publikaciju. Dunjica me, nedugo zatim, obradovala čajem od kamilice...
“Navođenje i korišćenje informacija iz ove publikacije dozvoljeno je”, veli, “uz obavezno navođenje izvora i vlasnika autorskog prava”. Naravno, nisam ja Vanja Kovačević, pa da koristim informacije iz publikacija, a da mi ni na kraj pameti nije da navedem izvor i vlasnika autorskog prava.
“Od 2006, kada je obnovljena državnost”, kaže Tanja Pavićević u uvodnom tekstu, “Crna Gora se, nedvosmisleno, suočila sa brojnim izazovima prolongirane demokratske tranzicije koji su, ako ne učinili neizvjesnim i upitnim, a ono usporili i otežali punu konsolidaciju demokratskih institucija. Upravo iz ovih razloga, a podržavajući Kantovu tezu da kritička misao označava “izlazak čovjeka iz njegove maloljetnosti koju je sam skrivio...”
Polako sestro! - skočih - i zamalo obalih čaj. Moramo da rasčistimo neke stvari ovdje...
Pod rukom mi je, srećom, naslov “Immanuel Kant, Pravno-politički spisi” (izbor, prijevod i predgovor Zvonko Posavec - Politička kultura/ Nakladno-istraživački zavod, Zagreb, 2000). Na strani 33. te knjige imamo Kantov esej naslovljen “Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?” - koji počinje čuvenom rečenicom, koja u
Posavčevom prijevodu glasi:
“Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivIjene nepunoljetnosti”.
“Nepunoljetnost je”, nastavlja Kant, “nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! - to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva”.
Ili u originalu - Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?:
“AUFKLÄRUNG ist der Ausgang des Menschen aus seiner selbstverschuldeten Unmündigkeit. Unmündigkeit ist das Unvermögen, sich seines Verstandes ohne Leitung eines anderen zu bedienen. Selbstverschuldet ist diese Unmündigkeit, wenn die Ursache derselben nicht am Mangel des Verstandes, sondern der Entschließung und des Mutes liegt, sich seiner ohne Leitung eines andern zu bedienen. Sapere aude! Habe Mut, dich deines eigenen Verstandes zu bedienen! ist also der Wahlspruch der Aufklärung.” Dakle - prosvjetiteljstva - molim te dušo, a ne kritičke misli. Nikako ne bismo smjeli izravno poistovjećivati prosvjetiteljstvo sa kritičkom mišlju - bez obzira na činjenicu da te dvije odrednice jesu bliske. Koncept kritičke misli seže do u daleku prošlost - a počeci kritičke misli se najčešće vezuju za Sokrata, grčkog filozofa, koji je prije nekih dva i po milenijuma tvrdio, između ostaloga, da nije važno ko govori - nije važno koliki autoritet (društveni, politički, religijski...) uživa osoba koja govori - važno je samo ono što ta osoba govori u datom trenutku. Na stranu što se nesrećni Sokrat cijeloga svoga vijeka trudio da utuvi u tvrde glave svojih savremenika da treba uporno postavljati pitanja - bez obzira o čemu se raspravlja - i da upravo umijeće postavljanja pitanja najizravnije svjedoči o inteligenciji i naobrazbi pojedinca - a napose i o njegovoj hrabrosti. Samo ono što ostane nakon temeljitog preispitivanja - zaslužuje da bude prihvaćeno kao istina.
A što se tiče prosvjetiteljstva, ipak predlažem da pročitate pomenuti Kantov esej - koji je objavljen u decembarskom broju “Berlinskog mjesečnika” (Berlinische Monatsschrift), davne 1784. godine - i zapravo je odgovor na pitanje koje je stanoviti Colner (Johann Friedrich Zöllner) postavio u fusnoti svog eseja koji je bio naslovljen “Da li preporučljivo sankcionisati brak sklopljen u crkvi?” - i koji je bio objavljen u decembarskom broju Berlinskog mjesečnika 1783. godine - dakle, godinu dana prije Kantovog eseja. “Što je prosvjetiteljstvo? Odgovor na to pitanje”, kaže Colner u fusnoti koja je potakla Kanta da napiše Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, “koje je skoro pa jednako važno kao i pitanje - Što je istina? - morali bismo imati prije nego što počnemo da prosvjećujemo druge. Uprkos tome, nigdje nisam našao odgovor na to pitanje”.
Interesantno je da je Colnerov esej bio odgovor na esej naslovljen “Predlog da se kler više ne miješa u sklapanje brakova”, koji se pojavio iste te 1783. godine - u septembarskom broju pomenutog mjesečnika - a napisao ga je stanoviti Bister (Johann Erich Biester), jedan od urednika mjesečnika - ali se, zbog osjetljivosti teme, ipak nije potpisao ispod eseja. Izgleda da ni Colner, a ni Bister, nisu slutili da će se niko drugi do Kant osjetiti pozvanim da pomogne po pitanju - Što je prosvjetiteljstvo? - koje je zapravo u srži teme kojom su se bavili Colner i Bistner - i da do dana današnjeg, mnogi se slažu, nećemo imati bolji odgovor od Kantovog - na stranu napori koje je Fuko (Michel Foucault) ulagao da nam objasni što je zapravo Kant htio da kaže o Prosvijećenosti - i da ga, tu i tamo, ispravi i dopuni. Nadam se da ćete mi oprostiti zbog ove digresije...
U sljedećem broju o prilogu Sonje Dragović - pardon, Mr Sonje Dragović - u publikaciji “Šta (nije)smo dobro uradili/ Pogled unazad”...
Bonus video:
