”Kako pričati o ljubavi? Svi pokušavamo, ali je skoro pa nemoguće”, kaže čuveni slovenački reditelj Jernej Lorenci za “Vijesti” nakon dvomjesečnog rada na predstavi “Razgovori o ljubavi” koja je premijerno izvedena sinoć i pokrenula novu temu u Kraljevskom pozorištu Zetski dom.
Glumci iz Slovenije, Crne Gore, Albanije i Italije predvođeni Lorencijem, istraživali su, propitivali, prenosili iskustva, misli i trenutke o ljubavi, o ljubavi koja je toliko opjevana, ali nikada se nije iscrpila. Saradnja Zetskog doma i Slovenskog narodnog gledališča na komadu “Razgovori o ljubavi” predstavlja jednu od najznačajnijih koprodukcija u crnogorskoj kulturi, s obzirom na to da ovaj ljubljanski teatar, izuzetnog estetskog rafinmana, važi za jedan od najuglednijih, a reditelj Lorenci za jednog od najboljih u evropskim pozorišnim mjerilima.
On u razgovoru za “Vijesti” ne govori o predstavi, već o ljubavi, o motivu, o glumcu, o procesu rada, a u svemu tome ostavlja trag sebe... Lorenci već neko vrijeme radi samo autorske projekte, pa je i ova predstava takva, a tekst je nastajao, kako to radi slovenački majstor režije, kroz istraživanje, u procesu, i to u dvije etape, prvo u maju u Sloveniji, a posljednjeg mjeseca u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju.
Naravno, glumac je središte, za Jerneja najvažniji. Baš kao što mu je važan i svaki čovjek, jer svaki je priča, izuzetna i različita od drugih.
Dio ansambla „Razgovora o ljubavi“ iz Slovenije su: glumci Janez Škof, Maruša Majer i muzičarka Zvezdana Novaković. Iz Crne Gore su u ekipi Srđan Grahovac, Karmen Bardak i Jelena Laban, a iz Albanije Krist Lleshi i Matia Llupa. Zahvaljujući saradnji sa Internacionalnim teatarskim institutom iz Italije, koji je partner Kraljevskog pozorišta u projektu ADNICH, glumačkoj podjeli pridružili su se i Barbara Folchitto i Daniele Gaggianesi, glumci iz Italije. Na čelu tima su umjetnička direktorica Kraljevskog pozorišta Zetski dom Lidija Dedović i direktor SNG Drama Ljubljana Igor Samobor. Ekipu predstave upotpunjuju: kostimograf Belinda Radulović, autor muzike Branko Rožman, koreograf Gregor Luštek, asistent režije i producent Juš Zidar, scenograf Branko Hojnik koji pored scenografije, uz Jerneja Lorencija i Juša Zidara, potpisuje i dizajn svjetla. Ova koprodukcija realizuje se u okviru interregionalnog projekta ADNICH, koji pripada pretpristupnim IPA programima i koncepta Art Geto.
Lorenci o svemu govori više i intimnije.
Rekli ste jednom prilikom da ne volite da govorite o predstavama prije nego dođe premijera, da je to isto kao da roditelj govori o još nerođenom djetetu. Mnogi umjetnici to kažu i ne vole da pričaju o projektima unaprijed, ali to je svojstveno i drugim ljudima... Često se neke stvari kriju ili ne govore glasno i svima prije nego se dese... Zbog čega je to tako, makar kod Vas, kao reditelja?
Mislim da je to zato što o bitnim stvarima, a meni je svaka predstava jako bitna, šta god bih rekao ne mogu obuhvatiti sve ono što bih možda želio reći i što osjećam, ili zato što to ne razumijem, pa mi se čini da sam izdajnik i kao da varam ili blefiram, jer šta god da kažem to je nešto naokolo i nije direktno, a opet, kako pričati o ljubavi... Svi pokušavamo, ali je skoro pa nemoguće...
Možda je ta pojava u teatru zbog toga što je sve zaokruženo tek onda kada publika vidi predstavu?
Tako je. Postoji čin vođenja ljubavi koji je, na primjeru teatra, bez publike nemoguć. Zbog toga kao da sam ja u nekoj panici, jer jednostavno, šta ću sad ja unaprijed to upražnjavati i razmišljati da li će se nešto dogoditi ili ne, a suština pozorišta je samo u tome da se nešto dogodi. Draže mi je kada je to “jedan na jedan” i da se ta ljubav desi, nego da ja sada unaprijed dajem neka objašnjenja, uputstva kako gledati to čime smo se mi bavili. Ne volim intelektuizirati ono čime smo se mi bavili, jer u svom radu pokušavam da čujem i srcem.
Poznato je da ne radite po tekstovima, već da radite samo autorske projekte i da je Vaš način na koji dolazite do tekstova istraživački. Kako je došlo do tog pristupa, da to budu tekstovi proizišli iz procesa?
Nažalost, na to nemam neki odgovor, ali valjda to proizilazi iz toga što sam sam sebi postao dosadan u tom pogledu da to što radim nijesam zapravo ja već sam neka suma raznih uticaja misli autora tekstova, saznanja drugih ljudi i na takav način sam rijetko ja baš ja. A pozorište mi se čini da bi sve više trebalo da bude takav prostor gdje se može dogoditi ono pravo “Ja”, bez posrednika... Valjda je to razlog, nemam bolji odgovor...
Znam da sam u jednom trenutku osjećao potrebu da to što se događa među nama u ekipi dok radimo neku predstavu, da taj prostor treba otvarati. Ja naravno dam neku direktivu, smjernicu, temu, ali zapravo tek onda kada se ekipa otvori mogu vidjeti ko šta može ponuditi, iznijeti, donijeti nešto zanimljivo. U svom tom procesu ja sam ponajviše posmatrač, neko ko gleda, sluša, miriše... Ono što me uzbudi i privuče me bude dovoljno da se time bavim i produbljujem tu temu. A sve to možda proizilazi iz nekog mog osjećaja da su naši odnosi konfekcijski, da su površni i da se zapravo ne slušamo, da se previše gledamo i da smo previše apriuristični da unaprijed donosimo sudove, a želio bih stvoriti prostor pažnje u pozorištu, takav da svaka sudbina bude priča, ma koliko mala ili nebitna ona bila sebi, ili čak velika, mitska, filmska...
Nakon dva mjeseca rada na ovoj predstavi “Razgovori o ljubavi”, kakvi su Vaši utisci sa proba?
Nemam pojma šta će publika doživjeti, ali znam da više od pola glumaca u toj predstavi nijesam poznavao prije prve probe. Toga sam se bojao, ali beskrajno sam zahvalan direktorici Kraljevskog pozorišta Lidiji Dedović, koja je zapravo napravila taj izbor umjesto mene, jer sam želio da vidim da li je moguće da uspostavim neki prostor u kojem se ljudi koji nemaju nikakvu zajedničku prošlost ili budućnost, da možemo stvoriti prostor povjerenja, da se otvorimo jedni drugima, da podijelimo nešto nama bitno iz bilo kog razloga. I to se dogodilo. To iskustvo je meni dovoljno bitno i sada sam zbog toga, ne zadovoljan jer je to glupa i premala riječ, već me to usrećuje i ti ljudi me usrećuju snagom svoje pažnjsvojom posvećenošću sa kojom rade šta god rade. I da, baš to što većina nas nema nikakvu zajedničku prošlost, oslobađajuće je, i mislim da smo stvorili taj krug povjerenja baš zbog toga što se ne znamo i što smo svjesni da smo tu samo privremeno za tu predstavu, da smo tu privremeno u tom svijetu, pa se onda rađa možda neka vrsta skromnosti... - koja je meni vrh!
Ljubav kao tema je veoma široka i obuhvata mnogo raznih odnosa, situacija, stanja... Šta je bio Vaš fokus, šta ste željeli da prikažete?
Opet teško pitanje. Istorija ljubavi, evropske, hrišćanske, kapitalističke, sve više je u objektu, a zapravo je ljubav spremnost, sposobnost osluškivanja, davanja prilika, neosuđivanja unaprijed, nedonošenje prebrzih stavova... Htio sam dati prostor gdje se može čuti svako. Da li je u pitanju snaga moje opčinjenosti objektom, snage moje požude ili je ljubav zapravo sama moja spremnost na ljubav, otvorenost, strpljenje... Ljubav se ne da dogoditi, za ljubav treba biti na raspolaganju, i to ne za ljubav kao objekat, to je moj fokus.
U kakvom je položaju ljubav danas? Da li je zapostavljena, u drugačijem nekom obliku, generalno koliko smo “ljubavni”, bilo prema sebi, bliskima, pa i prema okolini, životu i slično?
Nemam pojma, ali znam dvije stvari: prva - još uvijek živimo patrijarhat i mitovi će nas pojesti, a druga - mislim da ćemo se izgubiti u svemiru, pogotovo muškarci, pogubilo nam se to šta smijemo, a šta ne smijemo. Ponavljam da sam svjestan da živimo u patrijarhatu i teško da će nam se to promijeniti, ali mislim da je u svemu tome previše straha. Sve smo slobodniji, a istovremeno smo sa tom slobodom sve zatvoreniji, ukočeniji, pod nekim konstantnim kočnicama. Ja bih volio i idealno bi bilo da postoji apsolutno poštovanje a da uz to nema apsolutno nikakvih kočnica, iako je to paradoks i nemoguće je. Ako stalno ne preispitujemo svoje pozicije teško je... Umjesto da se pritisak oslobađa on sve više raste, i sve više je podstaknut vanjskim uticajima, jačanjem desnice, (ne)jednakošću polova, paradama ponosa... Potrebne su godine da se to mijenja. Ljudi su nevjerovatna bića, uvijek otvore nešto lijepo, a istovremeno automatski pokrenu neki talas nesigurnosti i kočnica...
Poznati ste kao reditelj koji radi za glumca, pozicionirate ga u središte teatra. Koliko Vam je bitan glumac kao nosilac radnje, poruke, emocije u predstavi?
Glumac je sve. Glumac je za mene apsolutno sve. Glumac je čovjek, a pozorište je nastalo samo zato što se čovjeku u prošlosti javilo pitanje ko sam ja sad, gdje pripadam ili ne pripadam. Pozorište je samo prostor susreta ljudi koji žele podijeliti nešto. Jedna svrha od nastanka pozorišta pa do dana današanjeg je čovjek koji pokušava naći odgovore na svrhu postojanja, odgovore o odlasku... Samo čovjek i samo glumac...
Kroz taj proces rada kakav Vi imate, glumac je uvažen do kraja i kao ličnost i kao profesionalac.
Ja se iskreno nadam. Na primjer svaki čovjek - momci koji idu na basket, baka koja prelazi ulicu, djevojka koja ulazi u kafanu - svaki život je priča za sebe i oni su svi jedinstveni. Ako se nama nešto čini dosadnim to je zapravo zato što smo mi drugačiji i zato što mi gledamo subjektivno i volimo hraniti svoj ego. Ako objektivno pogledamo, na primjer, neki par koji šeta ulicom, oni su puni života, ima smisla to njihovo šetanje, iako životsam posebi nema smisla osim to što postojimo. To što je meni važno da dam glumcima dovoljno prostora je zapravo moje prepoznavanje važnosti njihove uloge. Oni su važni, ne samo meni, pozorištu, publici, već i sebi. Važno je da imaju makar neki momenat potvrde da su nužni i neophodni, da mogu živjeti, jer da bi svi mi proživjeli taj neki naš besmisleni život bitan je osjećaj i svjesnost da smo bitni i da nas niko ne može zamijeniti. Život je jedan i nema drugog, a takav život bez smisla i svrhe moramo ispuniti drugim ljudima, prostorom među ljudima. Ako mi to možemo priuštiti onda možemo priuštiti i život.
Glumci rado prihvataju taj način rada da učestvuju u procesu stvaranja predstave...
Moram priznati da stvarno jeste fenomenalno, i ta otvorenost i učešće čitave ekipe. Cijeli naš put postavlja mnogo pitanja, to je gluma - uvijek više pitanja nego odgovora. Moj pristup je zapravo osluškivanje predstave, jer će nam ona sama reći šta njoj treba i kako treba da ide i da se završi.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, imate li neke?
Planovi... Da prestanem pušiti, da prestanem piti, da se posvetim ženi, da se posvetim djeci, studentima, prijateljima. Plan je da kuvam svojoj ženi, da kuvam dobro, ukusno i zdravo i da se baš tako, u apsolutnom miru pripremim za nove predstave koje će doći.
Sve promjene su fikcija, to je paradoks i života i stvaralaštva
Zetski dom će nakon niza društveno - angažovanih predstava koje su se do sada radile preći na drugačiju tematiku, sada na temu ljubavi... Šta mislite o tome, koliko je bitno pokretati različite teme u teatru?
Idelno bi bilo kada bi se stvari mijenjale češće, ali to je nemoguće. Sve promjene su čista fikcija i to je samo paradoks i života i stvaralaštva, umjetnosti. Postoji duboka svijest o tome da se ništa neće mijenjati, a opet je neophodno uložiti sve da bi se nešto promijenilo. Iako će na kraju biti isto. Ako uspijemo, barem za nanometar da istu temu osvijetlimo iz neke nove perspektive onda je to okej. A da bi to uspjeli moramo biti jako pošteni i držati mnogo i do sebe i do drugih. Ja, iskreno, nemam pojma šta će naša predstava izazvati... Društveno-angažovano pozorište je meni strano. Ja imam mišljenje, no šta ja da govorim o kapitalizmu, iako imam stav - ne dopada mi se to, ali ne pronalazim se tu. Ima ljudi, stvaralaca koji rade upravo to, ali ja ne radim takve stvari jer nikad ne radim protiv nečeg ili nekog, ja želim da radim za sebe i za glumce, želim da pratim sebe... Šta je zapravo taj društveno - politički angažman? Čak se može reći da je ova naša predstava prilično politčna iako se ne bavi direktno politikom, društvenim stanjima, ali sa nekim strpljenjem pokušava da dokuči. Ljubav je nešto veoma bitno.
Nagrade su super, ali ne znače ništa - još jedan paradoks
Svojim djelima ste obojili slovenački teatar, Vaša estetika nadilazi teritorijalne granice, osvajali ste najveća evropska pozorišta, najveće nagrade koje se dodjeljuju... Sada radite i u Crnoj Gori, no, ono što me interesuje jeste Vaš odnos prema nagradama, kakav je, da li su Vas priznanja miejnjala?
Kao i sve stvari na ovom svijetu i nagrade su jedan paradoks. Veoma je lijepo dobiti ma koju nagradu, one pašu egu i sujeti, može to biti najveća Evropska pozorišna nagrada - pozorišni Oskar kojeg sam dobio, a može biti i neka sitnija, sve paše, lagao bih ako bih rekao suprotno... Nagrada je kao orgazam. Nagrada je tren, pogotovo u pozorištu jer pozorište ima svoju smrt, a baš zbog toga što i pozorište umire ono je najbliže životu od svih umjetnosti. Ako predstava umire, njezin životni vijek nije ni 24 sata, ali šta onda znače nagrade. Super ih je dobijati, ali ne znače apsolutno ništa... Još jedan *ebeni paradoks.
Tu sam kao gastarbajter
Koliko je teatar za Vas slobodno mjesto i prostor za iznošenje sopstvene angažovanosti, dijeljenje impresija o nečemu, upućivanje na neke teme, misli...?
Recimo ovdje, sa ovom ekipom, u Zetskom domu, sa Lidijom Dedović kao šeficom, ja se osjećam apsolutno slobodno. Jedino što me sputava sam ja sam sa svojim ograničenjima, sa svojom glupošću, iako osjećam potpunu slobodu i punu podršku svih oko mene. Nijesam mnogo upućen u crnogorski teatar, ali ono što mi osjećaj kaže jeste da ovo što Lidija Dedović radi za crnogorsko društvo još uvijek nije shvaćeno na pravi način, a veoma je važno i za društvo i za pozorište i za Crnu Goru. To je moj unutrašnji osjećaj. Ja vidim kako Lidija Dedović radi, ona je moja šefica, ja sam tu kao gastarbajter, ona je alfa i omega, ali uslovi koje ona stvara, sa kolikom pažnjom, osjećajem, podrškom... toga malo ima u teatru i zbog toga joj svaka čast.
Bonus video:
