Prošle subote sam se probudio rano - oko 06:15 - bistar i čio - ne sjećam se kada sam se posljednji put probudio tako bistar i tako čio - i taman uzeh da pribilježim par najvažnijih momenata iz nevjerovatno živoga sna - sna u kojem sam branio doktorsku disertaciju na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - na temu: Zdravstveni objekti u CG/ od predilirskih vremena, pa sve redom, do današnjih dana - kad li...
OK, moj komšija nije odmah počeo da nemilosrdno tuče pneumatskim čekićem u zid - ne velim - dao mi je vremena da se umijem i da stavim vodu za kafu, da izađem na lođu i da omirišem novi dan, da se dobro istegnem i da uradim par korisnih (tjelo)vježbi, da pojedem par mandarina, da se podigne sistem... Dao mi je komšija nekih desetak minuta, moram priznati - i taman što sam sjeo i srknuo kafu...
Ministar Radulović je u pravu - u načelu. Kad komšija krene da nemilosrdno tuče pneumatskim čekićem u zid - u 06:25 - onda nije pametno pominjati Mila i Milovu državu (u negativnom kontekstu) - pametno je pokloniti stan nekome od visokih crnogorskih zvaničnika - Mišku Vukoviću, na primjer - i nastaviti život u šumi, daleko odavde, na vrhu neke planine - na vrhu neke planine koja je toliko daleko, da do tamo sigurno ne dopiru pogubni efekti ekonomskog razvoja i posljedičnog mu prosperiteta. To je bila prva moja pomisao kad je komšija počeo da nemilosrdno tuče pneumatskim čekićem u zid.
Nisam više mlad - ne prija mi više grad. Meni treba mir i tišina - jednom riječju: planina - što dalja i što viša planina. Sljedeća moja pomisao bila je da Dunjica - moja zakonita supruga - sigurno neće podržati ideju da prepišemo stan Mišku Vukoviću - i da se skućimo negdje daleko, na mjestu gdje ljudska noga još kročila nije...
I baš u tom trenutku Dunjica je - raspamećena - uletjela u moju radnu sobu - koja je ujedno i moja spavaća soba i naša dnevna soba. Šta je ovo? Ko je ovo? Sad ću da zovem Komunalnu - rekla je Dunjica - i isukala britki telefon iz korica.
Ne rekoh vam da pneumatskim čekićima nemilosrdno ruše zidove u našoj zgradi još od proljeća - od sredine veselog mjeseca aprila, recimo - i taman kad je počela školska godina i kad smo pomislili da su svi radovi u zgradi završeni - taman kad smo se opet vratili u ustaljene životne tokove i ritmove - dovukli su najveći pneumatski čekić - onaj iz rudnika - i uzeli da pretvaraju u prah našu staru zgradu.
Ako iko išta zna o nesnosnoj buci koju prave pneumatski čekići - onda smo to mi - stanari zgrade te i te - međutim, buka koju je komšija pravio pneumatskim čekićem u prošlu subotu - od 06:25 pa nadalje - ozbiljno je nadilazila sve što smo do tada čuli - vrlo ozbiljno. Ta buka je bila toliko nestvarna da nam je teško bilo - Dunjici i meni - da povjerujemo da je neko može da proizvodi toliko buke nekom aktivnošću...
Gospođa iz Komunalne je rekla Dunjici da svako ima pravo da nemilosrdno tuče pneumatskim čekićem po zidovima svoga stana - i to u svakoj zgradi u PG - u periodu od 06:00 do 22:00 - te da je Zakon - nije rekla koji Zakon i koji član - apsolutno na strani našeg komšije. I subotom? I subotom i nedeljom i praznikom i radnim danima - bila je izričita gospođa iz Komunalne.
Ah ta Komunalna...
Ljetos sam zvao Komunalnu iz naše kuće u Staroj Varoši - bilo je to početkom veseloga mjeseca juna, oko ponoći - da bih prijavio nesnosnu buku. Negdje u blizini je nekakav amaterski bend baš nagazio noćas - rekoh gospođi koja se javila - ubiše me ex-YU hitovima - od Mikija Jevremovića i Miroslava Ilića, preko Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta, pa sve redom, do današnjih dana.
Gospođa je željela da zna odakle dopire zvuk. Ne znam, rekoh - i podigoh telefon u vazduh - čujete li? Gospođa je bila uporna - Odakle TAČNO dopire zvuk? Ako ne znate gdje se TAČNO nalazi izvor zvuka, kako ja da znam gdje TAČNO da pošaljem ekipu? Pošaljite ekipu tačno ovdje - predložih - kod mene. Krenućemo u potragu za izvorom zvuka tačno odavde. Ne ide to tako gospodine - rezolutna je bila gospođa - moram TAČNO da znam odakle dopire zvuk. Gospođo - rekoh - molim vas, ponoć je prošla, ustajem u 06:15, moram da spavam - ako ne odspavam tih par sati, mrtav sam čovjek sjutra - i opet podigoh telefon visoko - čujete li? Recite mi odakle TAČNO dopire zvuk i poslaću ekipu...
Trebalo mi je nekih 3 minuta, ne više, da ustanovim da zvuk dopire TAČNO sa krovne terase Hotela Hilton - po dijagonali, preko korita Ribnice - i kad sam ponovo nazvao Komunalnu - i kad sam rekao gospođi odakle TAČNO dopire zvuk - gospođa mi je odgovorila suvo - Hilton ima dozvolu. Žao mi je - dodala je - stavite vatu u uši.
OK Dunjice, rekoh - moramo da bježimo - buka je jutros premašila tzv. granicu bola - koja iznosi 125 decibela. Moramo da evakuišemo stan - nema nam druge. Hoćemo li u Staru Varoš, ili na more? Ti idi u Staru Varoš, odgovori Dunjica - a Caki (Cakili - naša kćer) i ja idemo kod Ajle. Moramo nešto da završimo, Ajla i ja, a Cakili će da se igra sa Zarom.
Onda OK, vidimo se - i zapucah pješke u Staru Varoš, prečicom, pored zgrade Tehničkih fakulteta - i baš kad sam izbio na onu promenadu, koja vodi od ulaza u pomenutu zgradu prema spomeniku Petru I - konačno sam shvatio o čemu se radi.
Naime, grade se stanovi na poziciji bivšeg Duvanskog kombinata - i prekoputa, naravno - u pravcu zapada - i skroz ovamo, sa istočne strane, prema Capital Plazi - i nemilosrdno tuku pneumatskim čekićima, a tuku i svim ostalim građevinskim mašinama redom - tu živ čovjek nema što da traži bez profesionalne opreme za zaštitu sluha - bez tzv. impulsnih slušačica - 3M, recimo.
Nije mi bilo teško da odem i do onih prvih stambenih zgrada - prema Delti - i da oslušnem: znači, gore je nego što bi bilo da je izbio treći svjetski rat. Naša muka nije vrijedna pomena u usporedbi sa mukom koju trpe ti ljudi. Sramota je i pominjati našu patnju.
Suština je u tome da mora da se gradi - oni moraju da čekićaju, a mi moramo da trpimo. Zakon je, kao i obično, na njihovoj strani. Ovdje je, ako nijeste znali, na snazi vladavina zakonima, a ne vladavina po zakonima.
Oko 08:00 sam bio u Staroj Varoši. Tišina, mir nebeski, ptice pjevaju - i baš kad sam pomislio da sam spašen - zapjeva komšija - deefovac - skarednu verziju naše himne. Moj komšija - depeesovac - i moj komšija - deefovac - godinama vode rat - strogo između sebe - i opet su se, očigledno, zakačili oko nečega - a svaki put kad se zakače, komšija deefovac zapjeva komšiji depeesovcu tu bezobraznu verziju naše himne - koliko mu glas daje, a daje mu poprilično: Oj svijetlo moje... itd.
Nigdje mira, nigdje spokoja...
Bavio sam se mišlju da zovem Komunalnu i da prijavim uznemiravanje. Odakle TAČNO dopire zvuk? - pitala bi me gospođa - a ja bih rekao - Iz grla moga komšije, toga i toga, deefovca. Ipak sam odustao...
Vele da je zagađenje vazduha mila majka pri tzv. akustičnom zagađenju - zagađenju bukom. Čovjek koji je konstantno izložen zagađenju bukom - od 125 decibela pa naviše - gubi moć koncentracije, postaje anksiozan, razdražljiv i agresivan...
Ali o tome - i o mogućim pristupima rješavanju problema zagađenja bukom u našem Glavnom gradu - u narednom, ili u nekom od narednih brojeva.
Bonus video:
