Umjetnici i umjetnički kolektivi koji se u praksi bave problemima i krizom današnjeg društva predstavili su svoje osvrte na sadašnjost kroz radove izložene na 41. Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar”, koji je preksinoć otvoren na Cetinju.
Nagradu Salona, koji se tradicionalno organizuje od 1965. godine, svi umjetnici su podijelili ravnopravno: Dante Buu, Srđa Dragović, Lenka Đorojević, Matej Stupica, Adrijana Gvozdenović, grupa KANA/Ko ako ne arhitekt, Irena Lagator Pejović, Danilo Prnjat i Mirko Radonjić.
Diplomiranom slikaru i pozorišnom reditelju Mirku Radonjiću predstavljanje na ovogodišnjem Salonu je prvo izlaganje nakon sedam godina.
Osjetio je potrebu, kaže “Vijestima”, da podijeli svoju očinsku strepnju sa posjetiocima ove izložbe, tako je i nastao njegova prostorna instalacija/performans “Mjesto zločina” koji daje uvid u djelić crnogorskog obrazovnog sistema analizirajući izbor školskih lektira od prvog do šestog razreda osnovne škole.
Povezani članci
“Rad jeste proizišao iz moje lične strepnje kao oca danas u Crnoj Gori. Strepnja povodom toga šta ćemo mi ostaviti našoj djeci. Konkretno se rad najviše fokusira na obrazovanje i na izbor lektira i na to kako djeca percipiraju književnost. U sklopu performansa je dat niz podataka kroz audio segment ovog rada. Činjenica je da je u Crnoj Gori čitalačka pismenost na veoma lošem nivou. To se i citira u radu - da na Pisa testiranju koje se i zasniva na čitanju, odnosu interpretiranju pročitanih tekstova, od 83 zemlje Crna Gora zauzima 56. poziciju, a to znači da nešto u našem obrazovnom sistemu ne funkcioniše. Ovaj rad, zapravo, pokreće to pitanje i analizira jedan segment tog obrazovnog sistema i postavlja pitanje šta mi uopšte možemo da promijenimo, a možemo da promijenimo dosta, samo ako hoćemo. Rad takođe referira i činjenicu da toliko mladih ljudi želi da ode iz Crne Gore. Ja nijesam siguran da možemo da ih zadržimo, ali svakako možemo i moramo, a to je obaveza svih nas - i umjetnika i činilaca ovog društva, da omogućimo da ti ljudi makar imaju gdje da se vrate”, obrazložio je Radonjić u razgovoru za “Vijesti”.
On ističe da već dugo nije zainteresovan za predstavljanje u vidu izložbi i dodaje da je koncept selektorke salona “13. novembar” Natalije Vujošević bio interesantan i primamljiv za učestvovanje.
“Ja jako dugo ne izlažem. Meni je ovo prvo ovakvo predstavljanje nakon sedam godina, a na ovo sam pristao na Natalijin poziv, zato što mi je njena ideja djelovala smisleno, a omogućila mi je i da moje iskustvo rada u pozorištu bude dio ovog rada. Jednostavno, kako se kristalisala tema, kristalisao se i medij. Ja jesam svoje dijete postavio u centar svog rada, što upravo svjedoči mojoj strepnji za njegovu budućnost, a tako je rad i nastao. Hajde da se svi u Crnoj Gori zapitamo nad sudbinom njega i mladih”, poručuje Radonjić.
Dječak koji leži na prostirci na podu i čita, a iza njega je polica sa knjigama, šarenim novim izdanjima i starim koricama skoro pa iscijepanim slika je “Mjesta zločina” koje Radonjić predstavlja.
Takvo “mjesto zločina” stvara društvo, pojedinac jedan za drugim, reforme koje se nižu, ne vidi im se kraj, ali se i ne sprovode, a postavlja se pitanje, kako je opisano u katalogu izložbe, “šta sve to kriju korpe s jajima koje se stavljaju pred našu djecu?”.
Postavljanjem svog sina u centar rada, ističući ga kao osnovni motiv i umjetničkog djela i sadašnjosti i budućnosti, ali i zamisli gledalaca, Radonjić sa svojim djelom poručuje da se u obrazovnom sistemu ne postvlja pitanje opterećenja ili rasterećenja učenika, već kvaliteta onoga što ih upućuje, priprema i oblikuje za život.
“Konstantno slušamo teze o opterećenju i rasterećenju, ali suština nije u tome, suština je u sadržaju koji se nudi i načinu na koji se taj sadržaj analizira. Nije stvar u tom da li djeca čitaju previše lektira, već koje su to lektire, šta one nude i kako utiču na djecu, kako nam se obraćaju. Moje iskustvo kao roditelja i nekoga ko radi sa djecom pokazalo je da djeca nemaju problem sa čitanjem, već sa onim što im se nameće da čitaju. U tom smislu mislim da svoje kurikulume i silabuse možemo da prilagodimo tome šta su interesovanja savremenog i modernog svijeta u kojem mi živimo, a naša djeca odrastaju. To ne isključuje istoriju, poznavanje tradicije, ali podrazumijeva promišljanje svega toga. Ovaj rad analizira i to kako se ophodimo prema sopstvenoj tradiciji kroz to kako se sklanjaju lektire sa liste obaveznih! Vidimo da ni to ne funkcioniše. Hajde da pronađemo prave modele”, poziva Radonjić i dodaje da smo kao društvo “stalno u nekim reformama, ali nikako da stanemo na noge”.
Ovim radom mladi crnogorski umjetnik povezao je i svoj angažman iz Dramskog prostora Prazan prostor koji mu je pokazao da su promjene moguće.
“To neko pedagoško iskustvo posljednjih pet godina, koliko sam u Praznom prostoru, pokazalo mi je da su promjene moguće, samo moramo prestati da lijepimo etikete na djecu i mlade nego da probamo da ih razumijemo i da shvatimo trenutak u kojem oni žive. Tada je komunikacija moguća. Zbog toga sam osjetio slobodu da ovoj temi priđem na ovakav način. Ja ne nudim rješenja, ja se nad njima pitam, ali kritikujem činjenicu da ih ne tražimo”, naglašava Radonjić u razgovoru za “Vijesti”.
Na kraju razgovora dodaje da motiv za učešće na Salonu nije bila nagrada, ali i da ona nije izazvala posebno oduševljenje, a objašnjava i zašto:
“Iskreno, kada smo ušli u cijeli ovaj poduhvat na poziv Natalije Vujošević, svakako da nikome od nas nagrada nije bila u mislima, tako da me ona nije posebno obradovala ili oduševila. Činjenica da su svi izlagači na Salonu nagrađeni, može se čitati dvojako. Može se, u nekakvom malicioznom smislu, reći da kad su svi dobili nagradu, onda niko nije dobio nagradu, no, ja prije mislim da je ta kolektivna nagrada jedan od načina preispitivanja okoštalih institucija kakvi su saloni sa svojim sistemom nagrada i podjelama istih na razne kategorije. Iz tog preispitivanja treba pronaći nove modele. Čini mi se da je ovo jedan dobar put ka tom preispitivanju”, zaključuje Radonjić.
Promjene uvijek idu na mikroplanu
Na pitanje koliko umjetnost i kultura mogu uticati na stvaranje boljeg društva i vremena za generacije koje odrastaju ili tek dolaze Mirko Radonjić kaže da je na promjene moguće uticati, “ali one uvijek idu na mikroplanu”.
“Mi ne možemo govoriti o umjetnosti kao velikom pokretaču masa, niti je zadatak umjetnosti da generiše takvu vrstu promjene. Poenta je u tome da se na nivou lične komunikacije, na nivou udruživanja i razgovora, ostvaruje neka zajednica koja može da se smjesti u centar političkog tijela. Tada takva zajednica može da generiše promjenu. Možda”, dodaje Radonjić.
Iako se nije predstavljao duže vremena ni ova izložba ne znači da će se vratiti vizuelnim umjetnostima, jer, ističe on, prati ideje koje imaju smisao.
“Nije stvar da li ću se baviti pozorištem ili vizuelnim umjetnostima, već je stvar u tome da li mi se čini da neka ideja ima smisla da se njoj pridružim. Ova ideja je imala smisla. Ja nikada nijesam rekao ‘ne’ izlaganju i vizuelnim umjetnostima, tako da ćemo vidjeti šta će se desiti u budućnosti”, kaže on kroz smijeh.
Bonus video:
