Ne mogu a da ne konstatujem da je tekst koji je objavljen prošle subote na ovom istom mjestu - polučio nevjerovatnih 2.500 pregleda - što će reći da se uz očekivanih 500 duša - maksimum - desilo i 2.000 vrlo neočekivanih duša - koje, očigledno, nijesu odoljele naslovu “Kako ćemo živjeti zajedno”.
Jasno, izborna je godina, Milo i Amfilohije nas opet dijele, opet se udaljavamo jedni od drugih - a znamo da smo osuđeni na suživot. Znamo i da smo, htjeli ne htjeli, upućeni jedni na druge - uprkos našim notornim razmimoilaženjima (etničkim, nacionalnim, vjerskim, identitetskim, političkim, kulturološkim i svakim drugim) - i mada, u ovom trenutku, nemamo konkretnih problema po pitanju toga “Kako ćemo živjeti zajedno” - lako se može desiti da se naredi drugačije - u ime viših ciljeva - u ime vjere i nacije - u ime nas, naših predaka i naših potomaka i napose - u ime vizija svijetle budućnosti (oficijelnih i neoficijelnih, jednako). Zato moramo konstantno biti na oprezu - ipak je ovo tzv. Zapadni Balkan - the powder keg of Europe...
U pomenutom tekstu sam se, istini za volju, bavio isključivo aktivnostima koje se preduzimaju po pitanju CG nastupa na predstojećoj, XVII Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2020 - a kako nemam nikakvih iluzija o zainteresovanosti, odnosno apsolutnoj nezainteresovanosti širih čitalačkih krugova za temu Bijenala arhitekture u Veneciji - vrlo sam sklon da pomenutih 2.500 pregleda - tu nepobitnu činjenicu - pripišem naslovu. U kontekstu nezaobilaznih, vrlo nemaštovitih prosvjeda - molebana i pripadajućih im litija koje diljem Crne Gore organizuje SPC/MCP povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti - i jednako nezaobilaznih, vrlo nemaštovitih reakcija iz nazovi-državotvornog tabora - nameće se i set vrlo specifičnih pitanja koja se tiču modela i modaliteta zajedničkog života - suživota - na ovim prostorima, ali ne primjećujem da se neko ozbiljno bavi tim pitanjima.
Ponoviću i da iza pitanja “Kako ćemo živjeti zajedno?” stoji Hašim Sarkis (Hashim Sarkis), kurator predstojećeg Bijenala arhitekture u Veneciji - uz napomenu da je u naslovu pomenutog teksta izostavljen, mojom greškom, znak pitanja (?) - što je samo doprinijelo izazovnosti naslova - jer su mnogi, ubijeđen sam, pomislili da se u tekstu nudi gotovo rješenje - čarobna formula: kako ćemo živjeti zajedno. To pitanje je zapravo tema Bijenala - što će reći da je Sarkis već zagolicao vrlo reprezentativni uzorak građana CG - a kako će crnogorska postavka odgovoriti na Sarkisovo pitanje - ostaje da se vidi. Dakle, kako ćemo živjeti zajedno? Vrlo jednostavno, ako mene pitate. Kad vam se (slučajno) put ukrsti sa trasom (protestne) litije - pa među litijašima ugledate dragoga komšiju - uz njegovu prelijepu suprugu i petoro njihove preslatke dječice - najbolje je da se pravite da ih ne vidite - i da se žurno udaljite sa lica mjesta. Svaka druga varijanta lako može rezultirati neželjenim, dalekosežno-negativnim posljedicama po vas. Lako se može desiti, na primjer, da mahnete komšiji - instinktivno - uz srdačan osmjeh - i da vam oni - njih sedmoro - uzvrate mahanjem i osmjesima - od uva do uva - pa da budete primijećeni od strane lica koje je infiltrirano među litijaše - među pravoslavni puk - da bi prijavljivalo pravovjerne - časne i poštene građane države Crne Gore, poput vas - građane koji su apsolutno lojalni ovoj državi i njenoj demokratski izabranoj vlasti - građane koji su, eto, dozvolili sebi, u jednom neshvatljivom trenutku slabosti, taj poguban osjećaj empatije... Stoga predlažem da se ni na koji način ne eksponirate - da iscoolirate dok ne prođe ova pošast. Najbolje bi bilo da u vrijeme molebana i litija ne izlazite iz stana - i da grijete vaše crnogorsko srce crnogorskim patriotskim pjesmama i crnogorskom lozovačom - a kada sretnete komšiju u prizemlju, ispred lifta - promrmljajte nešto sebi u bradu, ako baš morate, strogo vodeći računa da vam se pogled ne sretne sa komšijinim - pa stepeništem do devetoga sprata - kako biste preduprijedili eventualne provokacije s komšijine strane - na stranu što svako zna da su stepenice dobre za srce...
Ekspertski nivo bi podrazumijevao levor i ljuti jatagan za pasom, nehajno prebačen kožuh preko ramena i tzv. punjenu cigaretu - pa u šetnju paralalno litiji - čitavom dužinom - ali u kontra smjeru - mašući sporadično dragim poznanicama - single litijašicama - uz opak, neodoljivo otrovan osmjeh - u stilu Baka Čukića Režimlije - filozofa, istoričara, publiciste, istraživača - ali prije svega i izanad svega: osvjedočenog crnogorskog rodoljuba. Preduslov tolikoj dozi ekstravagancije je osjećaj stopostotne pripadnosti crnogorskom nacionalnom biću i duboka posvećenost crnogorskoj antiklerofašističkoj tradiciji. Svi znamo, šalu na stranu, da su pitanja vjere i nacije na ovim prostorima neodvojiva od političkih pitanja - pa je stoga najbolje, za sad, a u ime budućeg suživota - u ime dalekih nekih pokoljenja - ograditi se od rodbine, prijatelja i komšija sa kojima ne dijelite osjećaj tzv. vjerske pripadnosti - a ni političke stavove kompatibilne tom osjećaju. Ako vas baš zanima moje mišljenje po pitanju aktuelnih razmirica na liniji - država CG: SPC/MCP - u koje smo, po definiciji, uključeni i mi - građani ove nesretne države - sasvim je izvjesno da je potezanje pomenutog Zakona o slobodi vjeroispovijesti strogo u funkciji predstojećih izbora - i da je zakonodavac u startu računao na reakciju SPC/MPC - što nas je dovelo u situaciju da se već u ovom trenutku opredjeljujemo između (navodno ugrožene) države CG - s Milom Đukanovićem, predsjednikom, na čelu - i (navodno ugroženih) svetinja u čiju odbranu se podigla MCP, sa mitropolitom Amfilohijem na čelu. Vlastodržačka ekipa je, u startu, potegla najjači adut - najpragmatičniji mogući potez - na koji će se, u to nema sumnje, vrlo prirodno nadovezivati obje strane - čitavim serijama vrlo nemaštovitih poteza - na istom fonu.
I ne smetnite s uma da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti izričit - imamo Član 2 koji kaže, citiraću: “Sloboda misli je apsolutna i neprikosnovena.” - što ne znači da sloboda ispoljavanja vjere ili uvjerenja ne podliježe stanovitim, nadasve demokratskim ograničenjima...
“Dakle, ko god se opredjelio da živi u ovoj zemlji”, kaže naš vrli predsjednik, nosilac apsolutnog demokratskog legitimiteta, “ko god ima potomstvo, ili planira da ima potomstvo u ovoj zemlji, mora razmišljati da li će tom potomstvu da ostavi srednjovjekovnu, teokratsku, srpsku državu Crnu Goru - ili ćemo da tom potomstvu ostavimo građansku državu, državu multietničke demokratije, sa usvojenim evropskim sistemom vrijednosti, državu u kojoj će svi građani - pa dakle onda i sve vjerske zajednice - imati ista prava i ravnopravan položaj”.
Ne smetnite s uma ni to da je među crnogorskim zvaničnicima jedini predsjednik Đukanović direktno izabran - na predsjedničkim izborima, u aprilu prošle godine, u prvom krugu - i da nema neke bitnije razlike između vrlo podsticajne, prozapadne autokratije (kakistokratije) i pomenute, mrske nam proruske teokratije...
I ne palite se, molim vas, ni po kojem osnovu, nema potrebe...
Bonus video:
