Istinski fanovi sage o “dječaku koji je preživio” kako se i zove prvo poglavlje prve knjige o Hari Poteru (Harry Potter and the Philosopher’s Stone - The boy who lived), uvijek su bili najveći kritičari ekranizovanih verzija romana Džoan Ketlin Rouling (J. K. Rowling). Razlog tome su nerijetko “detalji” koji ili nijesu toliko poznati onima koji nijesu čitali ovih sedam knjiga pa su nedovoljno objašnjeni, nedosljednosti filmova u odnosu na knjige, a često i malo posvećenosti određenim stvarima koje je autorka veoma lijepo i precizno predstavila u knjigama.
“Da su se držali knjiga, i grešaka bi bilo znatno manje”, piše portal “Bright Side” u tekstu koji je posvećen upravo “greškama i nedosljednostima” u filmovima o Hari Poteru. Možda upravo zbog toga nije dovoljno pogledati svaki film da bi stvorila ljubav prema ovoj priči koja svakog posvećenog čitaoca prati tokom njegovog života.
“Bright Side” je izdvojio neke od “rupa” koje su napravljene u filmovima, u scenama i segmentima koji se nijesu držali knjige, neke su objašnjene, a neke “rupe” su ostale samo kao pitanja, dok za neke tvrde i da ih je napravila autorka ovog serijala (za koju je opšte poznato da svim zainteresovanima redovno pruža odgovor na svaku nedoumicu, pitanje ili želju za dodatnim objašnjenjem, a tako i naknadno objavljuje detalje o životu svojih likova). Evo šta je “Bright Side” izdvojio, a jedan/jedna od doživotnih fanova sage o dječaku čarobnjaku daje i neka objašnjenja.
Sigurnosna pravila na Hogvortsu
“Zbog čega su sigurnosna pravila na Hogvortsu toliko čudna? Likovi iz Harija Potera stalno govore da je Hogvorts najsigurnije mjesto u magijskom svijetu. Međutim, to je i mjesto u kojem studenti igraju veoma opasne sportove, učestvuju u smrtonosnim takmičenjima i bore se protiv čudovišta i mračnih čarobnjaka. Pravila posjete Hogsmidu, obližnjem selu, teško da mogu biti stroža. Na primjer, nijedan maloljetni učenik ne može posjetiti ovo selo ako nema dopuštenje roditelja ili staratelja. Zašto onda nije potrebna dozvola roditelja za učešće na Tromagijskom turniru?”, piše Bright Side.
- Sigurno se većina vas sjeća one čuvene rečenice iz školskih dana: “U pitanju je pola odgovora”! Najjednostavnije bi bilo reći da su pravila “čudna” upravo zbog toga što je Hogvorts zaista najsigurnije mjesto u čarobnjačkom svijetu! Naravno, treba uzeti u obzir i da je vrijeme kojem smo svjedočili čitajući ili gledajući filmove bilo “mračno vrijeme” u istoriji Hogvortsa - smrtožderi (Voldemorove pristalice i nakon što se mislilo da je uništen), Askaban, Lord Voldemor, normalno da sigurnost nije mogla biti zagarantovana.
Kvidič je najpopularniji sport i nije opasan više nego li “Između dvije vatre” kada bugarka može pogoditi u nos dijete u osnovnoj školi. Znamo da se kvidič igra u vazduhu, na metlama, između dva tima. U knjizi su pravila mnogo preciznije objašnjena nego na filmu. Svaki tim ima svog tragača koji traži Skrivalicu (sićušna lopta, veličine krupnog oraha, zlatne boje, sa malim i lepršavim srebrnim krilcima).
Zatim, sjetite se šta su razgovarali Drvce (kapiten kvidič tima Grifindora) i Hari (prema prevodu Vesne i Draška Roganovića na osnovu kojih je većina obožavalaca sa našeg govornog područja usvojila simpatične termine, nadimke i, možda, pogrešan izgovor): “Bladžerke (lopte) zuje unaokolo kroz vazduh pokušavajući da zbace igrače s njihovih metli. Zato u svakom timu imamo po dvojicu ‘Jurišnika’. Trojica goniča gađaju i daju golove Kvaflom (lopte); čuvar pazi na golove, a jurišnici čuvaju svoj tim od bladžerki”. I, podsjetimo se - “Bladžerke nikad nikog nijesu ubile na Hogvortsu, bilo je nekoliko razbijenih vilica, ali ništa strašnije od toga”. Dakle - bezbjednost na nivou.
Takmičenja, poput “smrtonosnog” Tročarobnjačkog turnira inače nijesu smrtonosna, ali postojanje ali i negiranje postojanja Lorda Voldemora, takvu manifestaciju čini opasnijom. Takođe, za ponosnog predstavnika svoje škole nije mogao biti izabran niko ko nije punoljetan (pa zbog toga nije ni bila potrebna dozvola roditelja za učešće na turniru).
Kada je u pitanju posjeta Hogsmidu, dozvola roditelja ili staratelja je bila neophodna, vjerovatno isto kao i kada osnovci idu na izlete van svog grada. Pritom, u vrijeme kada je Hari, kao trećak, imao priliku da posjeti Hogsmid, Sirijus Blek koji je tada bio ozloglašeni smrtožder, izdajica i glavni krivac za smrt Poterovih (što se kasnije, naravno, opovrglo) bio je na slobodi kao bjegunac iz Askabana.
Zašto Hari u filmu kreće u školu mjesec dana ranije?
Hagrid odvodi Harija od Darslijevih na njegov rođendan 31. jula (prim. aut. - istog dana je rođena i Džoan Rouling). Oni odlaze u Dijagon aleju (Diagon Alley) gdje Hagrid kupuje Hariju sovu Hedvigu kao poklon za rođendan.
“Sve se, dakle, događa u istom danu. I odmah nakon toga, Hagrid dječaku daje kartu za voz. Hari pronalazi platformu i odlazi za Hogvorts. Ali još uvijek je isti dan - 31. juli! Knjiga nema isti problem: nakon Hagridove posjete, Hari još mjesec dana provodi kod Durslijevih”, problematizuje Bright Side. U knjizi se ističe da Hagrid sa Harijem provodi njegov rođendan (najljepši u životu, kaže Hari) vodeći ga u trgovinu stvari neophodnih za početak školovanja.
Na kraju, stigla je i karta za “Hogvorts ekspres” i peron 9 i 3/4. U 6. poglavlju “Polazak s perona devet i tri četvrtine” prva rečenica glasi “Posljednji mjesec koji je Hari proveo kod Darslijevih nije bio nimalo veseo”. Bright Side primjećuje veoma dobro, ali kada je film u pitanju, mire se fanovi, izgleda ne može sve biti dovoljno dobro razjašnjeno i, isto tako, dobiti dovoljno prostora.
Zašto Hari nije mogao vidjeti Testrale nakon što je ubio profesora Kvirela?
Testrali izgledaju kao crni, kosturni konji, sa krilima šišmiša, a nevidljivi su za sve one koji nisu imali dodira sa smrću, objašnjava autorka, prim. aut. Možda je još bolje pitanje zašto ih nije vidio još ranije - nakon smrti njegovih roditelja, ili kasnije, nakon smrti Sedrika Digorija?
“Pokušavajući film učiniti što spektakularnijim, kreatori nisu prikazali Kvirelovu smrt na pravi način. Na filmu izgleda kao da je Hari ubio profesora i gledao ga kako umire. Čak i ako izostavimo moralni problem da 11-godišnjak nekoga ubije, zašto Hari nakon toga ne vidi Testrale koje mogu vidjeti svi koji su vidjeli smrt? Knjiga bolje objašnjava ovaj problem. U literarnoj verziji, Hari ne ubija Kvirela, već se samo bori s njim - nakon čega gubi svijest i ne vidi ga kako umire”, objašnjava BS.
U pitanju je dobro zapažanje, a time se bavila u izdanju “Harry Potter - Pottermore; Halloween Releases” objavljenom 2015. godine. Evo citata u kojem Rouling objašnjava kada se, zapravo, stiče sposobnost uočavanja ovih bića:
“Sposobnost da se vide testrali je znak da je posmatrač svjedočio smrti i stekao emocionalno razumijevanje značenja smrti. Nije iznenađenje što je trebalo puno vremena da se njihovo značenje i pravilo razumije, budući da tačan momenat kada se takvo saznanje stekne varira od osobe do osobe. Hari Poter nije bio sposoban da vidi testrale godinama, mada mu je majka ubijena pred njim, i to zato što je bio beba kada se ubistvo desilo, nije bio u stanju da shvati sopstveni gubitak. Čak i nakon smrti Sedrika Digorija su mu trebale sedmice prije nego što je sagledao puno značenje konačnosti smrti. Tek u tom trenutku su mu testrali koji vuku kočije od stanice u Hogsmidu do zamka Hogvorts postali vidljivi. S druge strane, Luna Lavgud, koja je izgubila majku kad je bila mala, vidjela je testrale vrlo brzo nakon toga, jer je intuitivna, spiritualna, i ne boji se onog što dolazi posle!”
Kako su profesori znali da je bazilisk oteo baš Džini Vizli?
“Kada profesori pročitaju rečenicu “Njen kostur će zauvijek ležati u dvorani”, oni odmah kažu da je čudovište otelo Džini Vizli. Ali nisu ni provjerili ko je od studenata još tu, ko nedostaje, a na zidu nema dodatnih znakova. Kako su znali ko je tačno otet?”, pita se BS.
Obožavatelji širom svijeta su poodavno otvorili ovo pitanje i spekulisali o tome. Objašnjenje može biti da je Džini propustila predavanja. No, nije teško zamisliti i da je Mek Gonaglova (koja saopštava da je Džini u pitanju) znala o čemu se radi, ne zaboravimo njene Grifindorske, ali i mačkaste sposobnosti. Ne moraju svi detalji biti do kraja otkriveni, posebno zarad uzbuđenja koje knjiga nosi.
Zašto Voldemor koji ubija Džejmsa i Lili nema nos?
“U drugom dijelu filma Hari Poter i relikvije smrti, možete vidjeti Voldemora bez nosa kako dolazi u Godrikovu dolinu i ubija Harijeve roditelje. Međutim, nos je ‘izgubio’ tek nakon što je uspio da se oporavi od toga, pa je u ovoj sceni trebalo da izgleda kao i svaki drugi čovjek”, piše Bright Side.
- Možda ne baš kao i svaki drugi čovjek, jer je napravio već veliki broj horkruksa u kojima je ostavio po dio svoje duše, a možda je upravo trebalo da izgleda kao simpatični Tom Marvolo Ridl, no, u svakom slučaju je BS odlično primijetio, ali eto, svakako nam je Lord Voldemor upamćen kao neko ko nema nos.
Zašto takmičari koji nisu ispunili zadatak nisu napustili Tročarobnjački turnir?
“Kada takmičarka škole Bobatons Fler Delaker nije uspjela da ispuni drugi izazov, ona nije isključena sa turnira. Znači li to da takmičari nisu morali proći prva dva izazova i odmah su mogli krenuti na posljednji? Jedina kazna bila je nešto kasniji ulazak u lavirint u odnosu na ostale takmičare, ali i prepreke unutar lavirinta bile su podjednake za sve”, piše i objašnjava Bright Side.
Iako je ispunjenje izazova igralo veliku ulogu u takmičenju Džoan Rouling, baš kao ni profesori Hogvortsa, nije isključiva osoba već neko ko će pružiti šansu svakome, uprkos neuspješno riješenom zadatku.
Kako funkcioniše teleportacijski ključ?
Objašnjava Bright Side: “Obično, nakon što se ključ jednom iskoristi, on gubi sve svoje magične osobine i nije ništa drugo nego komad smeća. U četvrtoj knjizi dogodila se scena u kojoj su se čarobnjaci teleportovali na finale Svjetskog prvenstva u kvidiču, nakon čega su ključ bacili u specijalnu kutiju.
Zašto onda Vatreni pehar nije prestao biti teleportacijski ključ nakon što je odveo Harija i Sedrika na groblje kod Voldemora? Zašto je vratio Harija i Sedrika (njegovo tijelo), i to ne u labirint, već izvan njega? A u jednoj od sljedećih scena možete vidjeti Kornelijusa Fadža kako dodiruje pehar. Bilo bi veoma zabavno (iako, vjerovatno ne njemu) da ga je pehar vratio na groblje kod Voldemorta”. Vatreni pehar je bio začaran, to kaže i Voldemor u knjizi nakon što je ubio Sedrika:
“Iskoristio sam mog Smrtoždera da bih obezbijedio da dječak koji pobijedi na turniru i prvi dodirne Vatreni pehar, kojeg je Smrtožder pretvorio u teleportacioni ključ, dođe ovdje, izvan domašaja Dambldorove pomoći i zaštite, pravo u moje šake”, kaže Voldemor u knjizi. U toku dvoboja između Harija i Voldemora Hariju su se prikazali prvo Sedrik, pa zatim i čitava vojska koja je bila na njegovoj strani, između ostalih i njegovi roditelji. “Kada veza (između Harijevog i Voldemorovog štapića) bude prekinuta, mi ćemo opstati još samo nekoliko trenutaka, ali ćemo ti pomoći da dobiješ na vremenu... Moraš se vratiti do teleportacionog ključa, on će te vratiti na Hogvorts...”, rekao je Džejms Hariju - i tako je i bilo.
Ako dozvolite - za svako pravilo postoji izuzetak, a posebno za ono koje zloupotrijebi mračna magija.
Zašto se kuća Blekovih, koji ne podnose “blatokrvne”, nalazi u središtu naselja normalaca u Londonu?
“Porodica Blek je uvijek prezirala normalce i polukrvne čarobnjake. Zašto je onda njihova kuća u kvartu koji se nalazi između dvije zgrade normalaca? Ili prvi Blek nije bio toliko opterećen “čistokrvnošću” ili je silno želio stanovati u centru grada”. Porodica Blek je jedna od najstarijih i najuglednijih porodica čarobnjačkog svijeta. U skladu sa tim, nekako se kao logično nameće da su među prvima i naselili “centar grada”. I još jedna ispravka - nijesu svi Blekovi bili opsjednuti čistokrvnošću!
Kako Dambldor nije znao da je Voldemor stvorio Horkrukse?
“Film Hari Poter i polukrvni princ kvari trenutak u kojem likovi saznaju za Horkrukse. Dambldor se ponaša kao da to nije mogao ni zamisliti. Ali on je ranije vidio dnevnik Toma Ridla i definitivno je mogao steći ideju o tome što je to u stvari. Knjiga to mnogo bolje obrađuje: najvažniji podatak koji je Dambldor saznao iz Slagornovih sjećanja nije činjenica da je Voldemort stvorio Horkrukse, već koliko ih je stvorio. Ovo je logičnije”, piše Bright Side.
Mimo toga, Dambldorov karakter (ili ono što smo upoznali) je upravo takav da se on iznenađuje prilično lako, ali smireno. On svakako i nije mogao znati za Horkrukse dok se nije susreo sa prvim u Dvorani tajni, a onda je, pretpostavljamo, sam pokušavao da dođe do njih i uništi ih, kako je već i kazao u šestom dijelu knjige. Ovo je, svakako, još jedna od tema koju su obožavaoci otvorili prije desetak godina. Neki od komentara je čak bio da Dambldor nije želio da se mešu članovima Reda Feniksa proširi glas da zna Voldemorove tajne (jer šta bi to govorilo o njemu?).
Zašto likovi imaju različite boje očiju?
Sigurno je opšte poznata rečenica Severusa Snejpa “You have your mother’s eyes” i možda je to jedna od stvari koja je naljutila fanove Hari Potera širom planete. Odmah nakon prvog filma obožavatelji su bili ljuti zbog boje Harijevih očiju, jer su oči Danijela Redklifa plave, a ne zelene kao što je to Džoan Rouling opisivala u knjigama.
“I ne samo to - ubrzo se pojavila Lili, Harijeva majka koja ima smeđe oči”... Možda nepažnja, možda nemogućnost poklapanja, ali definitivno je morala postojati mogućnost da makar oboje glumaca imaju identičnu boju očiju, jer to u knjizi budi poseban senzibilitet, melanholiju i ponos. Svakako, i da su vam promakle ove činjenice u filmovima, još je mnogo razloga zbog kojih je svijet čarobnjaka prvenstveno smješten u knjigama, sa sve priručnicima koje je Rouling naknadno objavljivala. Za Hari Potera nikada ne možete biti previše stari, pa, savjetujemo, uplovite u pustolovine zajedno sa družinom iz Hogvortsa i uživajte u onome što vam stranice, štampane riječi i ilustracije u vašim glavama daju!
Bonus video:
