[(TEKST - PIŠČEVIĆ, S.)]
Život Simeona Piščevića, koji se kazivao Paštrovićem, politička, diplomatska, patriotska misija njegova odvija se u kontekstu na koji ove misije neodoljivo liče - privlačno kao magnet, poput dva pola metala, kolorita i privlačnosti minerala i ruda. Piščevićevi Memoari su visoka drama:
“Slušaj ti, biskupe, za mene ne vredi ništa ni tvoje bogatstvo, ni tvoja čast. Kako si se samo usudio da me na to mamiš? Znaš li ti da čitavo tvoje imanje i sva tvoja Poljska ne vrede koliko moja čast - toliko ja moju čast cenim i čuvam” - kaže on Poljaku koji mu nudi mito da ga izbavi od nevolja (vidi Simeon Piščević: Memoari, Matica srpska, N. Sad, 1972, 613).
Aura Piščevićeva, u zaštitničkom, smislu, adresa ovog našeg čovjeka od velikog značaja za seobu Crnogoraca u Rusiju, knez Potemkin, čovjek Katarine Velike, poznat je istoriji po metafori Potemkinova sela. Prlikom puta na Krim on je konstruisao džinovske makete selâ sa ciljem da ilustruje, u prolazu carske povorke, napredak u kolonizaciji provincije i oči, najviših gostiju, konsternira i fascinira kompaserijom zgrada i ulica od kartona. Boško Petrović opisuje ključni momenat u Petrogradu 1777. godine u predgovoru Memoarima ovako:
“Piščević je tom prilikom prošao naročito dobro. Kako je služio na istom ratištu s Potemkinom, a imao s njim, izgleda, i bližih dodira, ovaj mladi knez, koji se tad penjao ka vrhuncu svoje karijere, učinio mu je milost da ga predvede prestolonasledniku i carici. Carica ga je nagradila, preko reda, činom general-majora i uz to mu još podarila 1000 duša u Mogilevskom namesništvu” (Ibid., 13-14).
[(HAJDUCI - DIPLOMACIJA)]
Gdje je vojnoj diplomaciji mjesto, u povijesti, i danas, gledano kroz prizmu zvaničnih i nezvaničnih vojnih formacija, pod uslovom da su ove nezvanične dotle jake da natjeraju protivnika za pregovarački sto?
U kojim tačkama se vojna, diplomacija, srijeće na našem prostoru gdje u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću ona igra snažniju ulogu od civilne?
Jednu regularnu vojsku sa političkim uticajem savremeni istoričar vidi ovako: “Janičari su bili pripadnici elitnih pješadijskih vojnih jedinica a osnovao ih je sultan Murat I g. 1362. iz redova južnoslovenskih regruta. Ukinuo ih je kao formaciju g. 1826. sultan Mahumt II. Jedinice janičara regrutovane su od poturčenih hrišćanskih, najviše slovenskih dječaka, vrbovanih, ili biranih u porodicama, na bazi danka u krvi (devširme). Koncem XVI v. pravila su olabavila i već nije važio, za njih, strogi celibat niti dalja ograničenja. Od XV do XVIII v. oni su činili bazu osmanske vojske. Janičari su uživali znatne privilegije i imali veliki politički uticaj. Nekoliko puta su se pobunili i ubili nekolicinu sultana. G. 1826. uzbunili su se protiv reforme vojske inspirisane zapadnim uzorima. Buna je bila vojno ugušena, većina janičara ubijena a ostali zatvoreni i likvidirani.” (Up. Miroslav Hroch & kolektiv: Encyklopedie dějin novověku 1492-1815, Prag, 2005, 134).
Šta dodati ovom osvrtu, osim, to, da su vojna pitanja u svojoj biti u isto vrijeme i pitanja diplomatske naravi i da je izraz vojna, diplomacija, u svim velikim diplomatskim tradicijama više nego opravdan. U savremenoj praksi diplomatski se najčešće negocira sa regularnim vojnim formacijama, kakva su janičari u osmanskoj tradiciji bili, ali i sa gerilom i to u više vojno-diplomatskih žarišta. Samo pregovori sa gerilom u prošlom stoljeću zauzimaju ogroman prostor između civilnih pregovarača na jednoj i vojnih na drugoj, strani, ili vojnih sa obije strane.
U američkoj diplomatskoj publicistici pregovori sa gerilom zauzimaju vidno mjesto, u drugoj polovici prošlog stoljeća, pa im Henry Kissinger pridaje pažnju, zahvaljujući, iskustvu, iz Nixonove i Fordove administracije. Zanimljivo je kako on gleda na konvencionalne i na partizanske armije:
“Gerila pobjeđuje ako ne gubi”, kaže Kissinger, “a konvencionalna vojska izgubi ako ne pobijedi” (The guerrilla wins if he does not lose; the conventional army loses if it does not win).
Šta nama kaže duboka prošlost o gerili?
Hajduci, borci za slobodu, odmetnici od turske vlasti i članovi družina koje su štitile narod boreći se protiv turskog nasilja, kako ih definiše Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, predstavljaju povijesnu formaciju vjekovima, involviranu, u diplomatske negocijacije. Tip ovog problema bilo gdje i bilo kada vidljiv je u svjetlu beskompromisne borbe, u konkretnom prostoru i vremenu, te i Kissinger tako vidi, skrećući svoj pogled na savremene, negocijatorske, tehnike i slučaj kada civilni, odnosno zvanični pregovarač zna sa kim ima posla:
“U gerilskim ratovima radi se o pobjednicima i gubitnicima, ne o kompromisu”, kaže on (Guerrilla wars are about winners and losers, not about compromise).
Kod balkanskih naroda gerila igra ogromnu ulogu, pa i kod nas, možda ponajviše, jer su sjećanja na partizansko ratovanje 1941-45. svježija nego drugdje, a i ratna tradicija progovori u društvenom životu svako malo svojim surovim tonom i okrutnim činjenicama. Više je to predmet istorije diplomacije, priznajem, koja kod nas, uostalom, nije ni najavljena a kamo li napisana. No, kada se vojna diplomacija, razmatra, ne može se prenebregnuti da hajduci igraju ulogu prećutanu, potcijenjenu i zaboravljenu. Koje formacije su preteča blistavih vojnih operacija i pobjeda u devetnaestom stoljeću, pa i i zavidnih diplomatskih postignuća, ako ćemo pravo?
Iz kojeg formativnog ratnog iskustva i prakse je izrasla, vojska, kao institucionalna snaga, iz kojeg korijena?
Ako kažem gerila svi će me razumjeti, jer je to zajedničko iskustvo evropskih zemalja i naroda, na kontinentu koji je tek u osamnaestom stoljeću počeo sa izgradnjom svojih institucija: vojske, kasarne, bolnice, pošte, ludnice, škole itd. - jer gerila je preteča vojne taktike, srce ratovanja. Pošto diplomacija ide ruku pod ruku sa ratom, tu su i pregovori. Tamo gdje su institucije, tamo su i diplomatske negocijacije.
Ove jednostavne istine čak je i evropska istoriografija kasno priznala, šezdesetih prošlog stoljeća, kroz usta jednog filozofa koji je stavio do znanja da su rat i bolest, preistitucionalne formacije u ratovanju, zajedničko nasljeđe zemalja i naroda, preteče institucija i pregovora, te nacionalne vojske u njima svoj korijen imaju i nalaze.
Desilo se to u Francuskoj, zemlji sa ogromnom institucionalnom ali i vaninstitucionalnom kulturom. Michel Foucault je komletirao zaboravljene figure u istoriji medicine, psihijatrije, rata, vojske i diplomacije u svom eruditnom derivatu pod naslovom Istorija ludila u doba klasicizma (1960).
Međutim, ako kažem hajduci, ne izbija odmah onaj semiotički automatizam kao kod njinog međunarodnog sinonima gerila. Komunizmu, iako je imao najbolje sociološke i obrazovne pretpostavke, počev od energije pobjednika u ratu do novca u budžetu, nije odgovarala fama gerile u kojoj on sam ne vodi glavnu riječ i hajduci su uporno prećutkivani.
Hajdučka epoha se povukla na svoj prirodni položaj - na rezervni položaj kolektivne svijesti, tamo gdje je stvorila čitavu jednu književnost. Ostala je da živi u epskom diskursu, koji je sama kreirala za svoju famu. Dovoljno je da zagrebemo po epohi od šesnaestog do osamnaestog, pa i devetnaestog stoljeća i nađemo vojne negocijacije koje su vođene prije formiranja država, a u biti su iste sa onima što ih kasnije vode države inspirisane svojom neformalnom prethodnicom iz tavnih šuma.
Kod nas bi hajdučka epoha ostala na položaju fikcije, poezije i proze, da je otuda ne prizivaju s manje ili više sreće dva vanredna pregnuća don Srećka Vulovića i dr Miloša Miloševića, jedno iz prve a drugo iz potonje četvrtine dvadesetog stoljeća.
Hajduci, mahom nepismeni, imali su svoje sekretare i pregovarače (terdžumani) i za njima je ostala diplomatska evidencija u mletačkim arhivima. Oni su, da se izrazim u kisindžerovskom terminiloškom formatu, čitavog života ili ratovali ili pregovarali beskompromisno. Vulović je sabrao hajdučke negocijacije sa turskim i mletačkim vlastima, vođene stoljećima i objavio ih u staroj ortografiji u Sarajevu, 1928. godine. Milošević je na njegovom tragu proširio istraživanje na brđansko zaleđe, sve do uskočkog i drobnjačkog sjevera današnje CG i na osnovu toga je nastalo djelo Hajduci u Boki Kotorskoj 1648-1718, hronika sa izvrsnim pretpostavkama akribije.
[(TEKST - PETROVIĆI)]
Politički sistem, na čijem čelu monarh stoji doživotno i nasljedno, zove se monarhija a misli se kod nas na Petroviće, koji su vladali dva stoljeća i četvrt i za svaki minut, svoje, vladavine, figurativno govoreći donijeli neki napredak svojoj zemlji. Postati svakodnevnica, svakominutnica jedne istorije ne može se samo ratom i silom, k tome i malo uma treba. Petrovićima je pošlo za rukom, njima sedmorici, da jedno obično podlovćensko selo pretvore u možda najveće selo svjetske književnosti. Tekstom koji gori pod visokom planinom.
Kod nas se, naime, Petrovići posipaju po svemu, i u dobru i u zlu, u radosti i u žalosti. Olako im se ocjene, one trenutačne, dnevne, mjesečne, godišnje, stoljetne, one nagonske, najzad, pripisuju, a kad bi se neki prosjek u toj improvizaciji, zahvatio, oni bi lako izmetnuli svoje selo u čisti mit. A u cjelini, u svjetlu života, pogotovo u svjetlu njihove diplomatske, pozicije, nije tako.
Prava istorija Petrovića je njihova diplomatska prepiska. Život svakog od njih sedmorice okružuju gomile teksta, što njinog, što drugih o njima i taj potok ne presušuje već tri stoljeća i četvrt. Oni su zatrpani tekstom, te neka živa arhiva, gdje slava i kritika dođu kao vodenički točak i, kao vodenica, huče, sama huči regenerišući svoje poruke i alegorije u novom dobu bez prestanka.
Tu su, svi oni, jednaki, kao u smrti, kao u nekoj pravičnoj usporedbi među svim što ostaje od raznih naroda kad vrijeme zbriše generacije sa lica zmlje a ostavi na čistini njina pera i mačeve kao trajni rekvizitarij posle bitaka i krvomutnji.
Ja mislim da diplomatsku prepisku čovjek treba da čita ušima, sluhom, a ne ustima, jer ona emituje neki odjek, šum, huk. Pa i diplomatska recepcija u cjelini, kao razmatranje problema i donošenje odluka, obavlja se više u sluhu nego u govoru. Sluh je čudo ovoga svijeta - malo život a malo mit. Služio sam neko vrijeme u Japanu i oni su mi često navodili misao svog državnika, imenom Komura Jutaro, obrazovanjem zapadnjaka, koji je služio u epohi Meiđi, da diplomata mora koristiti svoj sluh a ne svoja usta.
Uzgred, sa imperatorom Meiđi diplomatski je poslovao Nikola Petrović. Uručio mu je Danilov orden, u Peterburgu, 1883. g. pošto su se sreli na sahrani ruskog cara, i ostavili snažan utisak jedan na drugog, tako da su dvorske diplomate u Tokiju pola godine vijećale, kojim, ordenom, uzvratiti i, najzad, poslat je na Cetinje vrlo visoki orden Hrizanteme.
[(TELEFON - ĐILAS, M.)]
Usmenost ovdje igra ulogu kao u malo kojem zanatu. Diplomacija je jedini parket gdje je usmenost uvijek moderna - postmoderna, hipermoderna, za razliku od literature gdje oralni gest zvuči zastarelo. Navešću primjer koji sam ovih dana presreo čitanjem u dokolici:
“Tokom 1946. godine, Milovan Đilas je učestvovao u još dve državne posete - Poljskoj i Čehoslovačkoj. Obe državne delegacije je predvodio Josip Broz Tito. (…) Tito i Đilas su se tom prilikom susreli sa poljskim političarima Boleslavom Bjerutom i Vladislavom Gomulkom, a prilikom posete sovjetskoj ambasadi Đilasa je telefonom nazvao Staljin i pri tom su razmenili nekoliko formalnih reči. Sam podatak da je Staljin posebno izrazio želju da se čuje sa Milovanom Đilasom govori nam da mu je ovaj ostao urezan u sećanju.” (Up. A. V. Miletić: Spoljnopolitička delatnost Milovana Đilasa, Beograd, 2012, 299).
Svakako da je Đilas gospodinu Staljinu ostao urezan u sjećanju, kome nije, kome ne bi ostao, ali činjenica, da je u Đilasovom društvu bio i njegov šef, gospodin Tito, a nije dobio telefonski poziv, govori nešto više.
A diplomat must use his ears, not his mouth, kaže ona japanska uzrečica prevedena na engleski.
Bonus video:
