Čitava situacija kroz koju svjetsko društvo prolazi u borbi sa virusom korona, pa i crnogorsko društvo, ali i glumci Crnogorskog narodnog pozorišta koji su se u svemu tome pripremali za premijeru predstave “Smrt i njeni hirovi” zakazanu za 13. mart - petak, prilično je “saramagovska”, apsurdna, priča za “Vijesti” dugogodišnja glumica Crnogorskog narodnog pozorišta Jadranka Mamić koja u komadu nastalom po motivima romana Žozea Saramaga, igra majku i vidovitu ženu.
Ona podsjeća da nas ovako život opominje koliko je sve nepredvidljivo, koliko smo zaboravili na prirodu i okupirani smo prolaznim i površnim stvarima u kojima pronalazimo trenutno zadovoljstvo, a gubimo ljude oko sebe i u sebi, pa i osjećanja. Gubimo empatiju, gušimo je, prolazimo pored gladnih, zaboravljamo koliko djece na svijetu umre jer nema osnovne uslove za život, ni pijaću vodu...
I iako je trebalo da bude upriličena u petak veče, premijera komada “Smrt i njeni hirovi” je odložena, a Mamić, u razgovoru za “Vijesti” je ranije kazala da se ništa ne može sigurno najaviti, jer ko zna šta može da se desi u tih nekoliko dana - od konferencije za medije do premijere. I tako je i bilo.
Pitanja koja ovaj komad postavlja su veoma duboka i univerzalna, nevjerovatno aktuelna baš sada, danas, ali svuda u svijetu, a čitav ansambl se trudio da to približi publici te su naporno vježbali i pripremali se... za premijeru koja je odložena. No, oni su, priča Mamić, nastavili da promišljaju pitanja koja su se otvorila tokom rada na ovom procesu.
Predstavu je režirala Lidija Dedović, a adaptaciju Saramagovog djela radila je Kata Đarmati. U predstavi igraju: Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Julija Milačić Petrović Njegoš, Jadranka Mamić, Nikola Perišić, Omar Bajramspahić, Pavle Prelević, Irena Popović Dragović, Mladen Nikčević i Predrag Pavićević. Dramaturškinja je Stela Mišković, kompozitorka Irena Popović Dragović, scenografiju i dizajn svjetla je radio Branko Hojnik, asistentkinja scenografa je Andreja Rondović. Za kostime je zadužena Lina Leković, scenski pokret Gregor Luštek, instruktorka stepa je Vera Carikovskaja, asistentkinje režije su Anđelka Nenezić i Milena Šibalić, izradu maski je radila Ivanka Vana Prelević, video materijal Stevo Vasiljević, lektorka je Jelena Šušanj, dok je izvršna producentkinja Nela Otašević.
Jadranka Mamić je rođena u Zemunu 1960. godine. Pohađala je Dramski studio Hrvatskog narodnog kazališta, u kojem je započela svoju karijeru dvogodišnjim radom. Od 1982. godine je u ansamblu Crnogorskog narodnog pozorišta, a jedan od njenih samostalnih rediteljskih projekata je mjuzikl “New york - Nevjork” u kome je glumila i pjevala. Jedno vrijeme je vodila školu glume za djecu u okviru centra „Bjuti“, a o svemu tome, sa posebnim osvrtom na današnji trenutak, a na fonu predstave “Smrt i njeni hirovi”, govori za “Vijesti”.
Predstava se bavi pitanjima života i smrti, a kako doživljavate svoju ulogu i komad uopšte? Da li ste dobili odgovore na neka od pitanja koja Saramago postavlja u svom romanu?
Interesantan je roman, a posebno polazište i postavka “šta bi bilo kad bi bilo...”, odnosno šta bi se desilo u jednoj državi kad ljudi ne bi umirali. To u prvi mah daje neki pozitivan utisak i svi bi rekli kako je to divno i krasno, ali to sa sobom vuče i određene probleme koji nijesu vezani samo za život i smrt, nego su tu i svi ostali problemi kojima se mi zamajavamo u našim životima. Pošto ja imam dosta godina, u predstavi igram majku i istovremeno vidovitu ženu što je veoma blisko jedno drugom, jer majka koja je u godinama, sa svojim iskustvom, ali i instinktom može se shvatati i kao vidovita žena. Jako je bilo teško i proces je bio vrlo naporan da bismo mi pronašli sredstva da odgovorimo na takva filozofska pitanja, a na univerzalan način. Naš zadatak je da gledaocima prenesemo probleme koje mi postavljamo, kao i eventualne odgovore na te probleme. Pošto se radi o filozofskom komadu, a Saramago ga je pisao na jedan vrlo komplikovan način, što znači da nijedan lik nije jasan nama gledaocima toliko da znamo kako se kad osjećamo, jesmo li bijesni, ljuti, srećni, to bi bilo jednostavno obrađivati jer upotrebljavate ta sredstva. Saramago ima nekoliko varijanti osjećaja - e to je taj proces o kojem ja govorim da nam je bio jako težak. Mi još uvijek promišljamo o tome kako bismo to obradili na najbolji mogući način. Nije lako i nije lako pronaći sredstva da ti kao glumac objasniš jedan proces koji se zasniva na filozofskim pitanjima, a da sve to dotakne publiku. Nama glumcima su jednostvna stanja ljubavi, mržnje, boli, bijesa, to nam je lako objašnjivo, svakome primamljivo, svako ih ima u sebi. Sa druge strane, kada se postavljaju ova ovakva pitanja - šta je život, šta je smrt, a ako dozvolite - na temelju mojih godina mogu da kažem da sam pola života provela u glupostima, odnosno predrasudama kojima me je društvo uputilo, odgoj me je uputio ka tim predrasudama, a ja sam u toku svog života to odbacivala, kao i svako drugi. Ja bih to svela na jednu priču vezanu za dalaj lamu, parafraziraću... Njega su pitali čime je on najviše fasciniran na svijetu, na našoj zemaljskoj kugli, a on je odgovorio da ga najviše fascinira ljudski rod. Kada su ga pitali zašto on je rekao zbog toga što čovjek pola života provede u sticanju dobara, drugu polovinu života u liječenju, jer se razbolio tokom tog sticanja dobara, a sve da bi na kraju umro, a ne dobija niti može da ponese sa sobom bilo šta od onoga što je stekao.
Koliko je to onda kontradiktorno, apsurdno?
Upravo do te riječi želim da dođem... Mi imamo taj problem da na sceni treba da objasnimo taj pojam, a njega je najteže objasniti glumačkim sredstvima. Zbog toga je taj proces toliko naporan. Intenzivno smo radili i ja, koliko pamtim, ovo je jedan od težih procesa u smislu pronalaženja sredstava, jer nije lako nama glumcima objasniti taj apsurd, na primjer apsurd da ste vi rođeni, da vas kao mladu osobu koja kreće u neki život, socijalni život družeći se, a treba da provedete više od polovine svog života da biste nešto željeli, nešto tražili, nešto kupovali, da biste se kasnije liječili od istog tog traganja, kupovanja, a na kraju da biste umrli i šta će vam onda sve to? To je Saramagov teatar apsurda, vrlo blizak Džordžu Orvelu i izuzetno blizak našem sadašnjem trenutku. Vi radite u medijima, a mediji sada pokušavaju da rade rijaliti šouove koji su izrežirani. Na kraju krajeva, svi mi sada više komuniciramo preko telefona, preko interneta, gdje pokazujemo svoju ljepšu sliku. Mi režiramo kako mi sami treba da izgledamo. Razumijete li koliko je težak proces bio nama glumcima da pronađemo sredstva za sve to da bismo približili vama kao publici, a da vi razumijete o čemu mi govorimo.
Nije li sve to univerzalno i aktuelno danas bez obzira gdje živimo i nalazimo se?
Ne da je aktuelno, nego ne može biti aktuelnije. Pogledajte samo situaciju sa predstavom, premijera je bila zakazana za 13. mart, petak 13. što je meni od samog početka bilo vickasto. Pritom se dešava sva ova situacija oko virusa korona i mi do zadnjeg trenutka nijesmo znali hoćemo li igrati tu predstavu, čak je održana i konferencija za medije, najavljena premijera... Nije li to apsurd? Život na kraju pobijedi sa svojim situacijama.
Potpuno u Saramagovom stilu?
Da, ja sam to rekla i kada sam čula da je premijera zakazana za 13. petak - čisti Saramago. Svi znamo ljudsku paranoju kada je sujevjerje u pitanju, strah od broja 13, od raznih nekih elemenata, a dešava se čitava situacija sa virusom korona i gdje ćete veći apsurd od svega toga i pritom mi kao ansambl predstave se trudimo i žurimo i dajemo sve od sebe, ne znajući da li ćemo uopšte izaći na scenu te večeri. Da li će nas smrt pobijediti u foto finišu? To je pitanje, to je naslov i polazište.
Kako se pozorište promijenilo, a da ste Vi ispratili s obzirom na to da ste u CNP-u od 1982. godine?
Ranije je život bio jednostavniji i ljudi su bili otvoreniji. Nije bilo stresa i pritiska kao danas. Kako se društvo mijenja i kako mu se nagomilavaju veći problemi, a manje je suštinskih pitanja, tako se i pozorište mijenja. Mislim da je pozorište trenutno u jednoj trci sa životom, brzim i modernim, a život pobjeđuje u smislu da nas gazi sa situacijama koje ne možemo da predvidimo. Trebalo je 13. da bude premijera ove predstave, ali nas je život pobijedio i zatvorio pozorište te noći, zbog situacije sa koronom u kojoj se nalazimo. A, bojim se da će toga biti više. Pozorište je zakasnilo za foto-finiš, makar ovog puta.
Da li biste nešto dodali za kraj?
Ne bih ništa dodala samo bih željela da poručim ljudskom rodu, direktno: Ne budite pohlepni! Ne gledajte samo sebe, otvorite svoje prozore i gledajte širu sliku! Jer, i poslije nas i vas će postojati život, nadajmo se.
Prestravljeni smo koronom, a glad nas okružuje i ubija
Karijeru ste posvetili pozorištu, a pritom ste obučavali mlade, imali školu glume...
Tako je, sad sam trenutno na pauzi zbog toga što me je život doveo do neke situacije kada nemam dovoljno slobodnog vremena. U svakom slučaju ja sam u Crnogorskom narodnom pozorištu više od 35 godina i ispratila sam sve faze uređenja CNP-a, još uvijek smo u tranziciji ovog sadašnjeg uređenja... Suštinski, problem je isti - komunikacija. A to je i najveći ljudski problem na svijetu, želja da svijet postane globalno selo koji sa sobom donosi globalne viruse, probleme i razne druge pojave. Na osnovu svega toga mislim da smo kao ljudi omanuli. Ako bih željela nekome da pošaljem neku poruku onda bi to bilo to. Odmakli smo se previše od prirode, a posvetili smo se svemu nevažnom. Što bi rekao dalaj lama život nam prođe u nekim nevažnim stvarima, u pitanjima šta kupiti, kakav stan imati, kako se obući, da li imati televizor ili najnoviji mobilni telefon, a suštinski gubimo najvažnije bitke, sa uma skrećemo najbitnije teme - odnos prema planeti... Jedno drvo se ne pita o ovakvim pitanjima a doprinosi mnogo više nego ljudi. Druga stvar - ljudski rod je arogantan prema drugim bićima i ljudski rod je pohlepan, a većina drugih bića to nema kod sebe. Zbog toga mislim da je pravo vrijeme da se postavi Saramagov tekst. Ako pričamo o prosječnom čovjeku, ljudi se zabavljaju površnim, tehničkim stvarima, kupovinom, izgledom, nekim prozaičnim stvarima koje uopšte nijesu toliko bitne u životu jer ih niko neće ponijeti sa sobom. E, zbog toga što će neka prosječna osoba teško poći da uzme da čita Saramaga, razmišlja o tome, razgovara sa drugim osobama o tome, e zbog takvih stvari je teško postaviti ovakav komad i on izgleda filozofski, ali je neophodno. Lakše je sa ljudima pričati o prolaznim stvarima, nego da raspravljate o filozofiji, o empatiji uostalom... Nalazimo se u situaciji globalne pandemije koju je izazvao virus korona i čitav svijet je prestravljen, ali ne zaboravimo da svakog dana od gladi umire 20 hiljada djece, a to prolazi pored nas. Ta informacija prolazi i ne registrujemo je. Ja zbog toga postavljam pitanje sebi kao humanom biću - gdje je moja ličnost, moja osobnost, da ja nemam empatiju prema tome? Ali stvorio me je sistem, zabavili smo se našom korupcijom, odnosima u našoj državi, malim platama, egzistencijom, a u međuvremenu ljudi leže na ulicama i vi ih preskačete ili prolazite pored djece koja nemaju šta da jedu, misleću da su sva ta pitanja kojima ste vi okupirani važnija od suštinskog pitanja gdje je ljubav, gdje je empatija i one osobine po kojima bi čovjek trebalo da bude prepoznatljiv. Ja se nalazim u jednoj životnoj fazi u kojoj, na osnovu sveg iskustva, zaključujem da životinje imaju više empatije i osjećaja od ljudi. Pričam o modernom dobu. I zbog toga nam se i dešava sve ovo sa čime se susrećemo danas.
Bonus video:
