Uzorit savjet - “staranje o sebi” (kasni Fuko, “Tehnologije sopstva”), neprestano biva izlagan uticaju moći, vladajućim propisima, pozicijama koje djeluju sasvim suvereno pozivajući se na odobrenje/podršku većine. No, doba postideologije radi tako pa neoliberalnu individuu poziva da sama spozna i upražnjava vlastitu seksualnost, ishranu, modu, što je, opet, sloboda u okvirima dozvoljenog. Nemali broj reklama upravo propovijeda nešto poput - spoznaj samog sebe tako što ćeš osloboditi svoju posebnost! Naročito se to odnosi na žene.
Demokratija izložena u fragmentima, uznastojaće da uređeni sistem djeluje soft. Da li takav sistem na praktični način proširuje polje sociologije? Za, pak, tradicionalni, pa i zavjetni, uglavnom prošlosti povećeni diskurs, zakon u Finskoj koji obezbjeđuje da - “Neke zgrade moraju da imaju parkiralište za kućne ljubimce” - djeluje perverzno, utoliko prije što se još uvijek već u nedovoljnoj mjeri uviđa kako je, zbilja - antropocentrizam uvod u ekstremizam. Dok god se njeguje ta ideologije na djelu ćemo imati vjerske ratove, ali i ekocid, rast viktimizacije koju ne može pobijediti nikakav napor emancipacije koja bi trebala da tome već jednom stane na kraj.
Odan odnos prema moralu, ozvaničenim normama, opšteprihvaćenim narativima, ukazuje da se subjekt poslušnički konstituiše. Grci su upražnjavali slobodu koju još nikakav aparat nije bio orobio. Dakle: oni su - propitivali a ne potvrđivali!
Sagledavajući na koje sve načine zapadni čovjek nastoji izbjeći svaki autentičan osjećaj (distrakcija plus farmakologija su dominantne realnosti bez kojih je savremeni svijet naprosto nezamisliv), bolje razumijemo Frojda koji kaže: “Mi više težimo ka tome da izbegnemo bol, nego da susretnemo radost”. Možda jer posjedujemo znanje da je radost danas nuspojava, nešto što se iskustvuje na vještački način?
“Limitless” (2011.) je film koji pripovjeda kako putem droge upoznati sopstvenu bezgraničenost, pritom izbjegavajući susret sa sobom. Međutim, u svijetu bezgraničnog biznisa, političke moći koja dolazi s vrha, dakle, u realnosti koja upravlja povlačeći poteze sa uticajem na globalno stanje, šta ako je potrebna droga kao superioran stimulans, koja je, inače, uveliko već dio opreme onih vojnika na frontu jednog totalnog (tehnološkog) rata?
U knjizi “Filozofske mrvice”, Kjerkegor je doista u pravu: u - odnosu na moju istinu - sasvim je svejedno da li će mi mentor biti pjesnik Platon, Bog ili služavka, tim prije što moja istina i njeno otkrivanje apsolutno zavise od mene samog, od, prije svega, načina kako shvatam ozbiljnost nečega kao što je “briga o duši”. Suprotno ovoj spoznaji, neoliberalna individua naginje - ideologiji instant, praksama koje odmah već isporučuju maksimalni rezultat, budući da pozni kapitalizam vlada i uz podršku onoga (knj. “Blud rada”) što će Mihail Epštejn nazvati “hronocid”. (Pisali smo o tome da je glavna valuta vrijeme, ko njime upravlja organizuje naše živote, koji se dijele na rad, san i nešto malo vremena koje preostaje da ga podijelimo sa bližnjima.)
Poprilično sluđen postmodernističkim uticajnim relativizmom, prosječni zapadnjak traga za znanjem koje će mu se uručiti pošto mu se prethodno preporuči u vidu priručnika ili skraćenih lekcija kojima treba da ovlada, baveći se jogom i uporedo slušajući Osha. Rezultat: “čovjek bez osobina” nesposoban da artikuliše i najmanji životni problem - ampula natisnuta afektima!
Izloženi neokončivoj cirkulaciji informacija, virtuelno prisutni u svijetu hitnutom na pomračujući horizont, ulovljeni u jezivo pitanje da li smo već izgubili budućnost, skrećemo pogled sa sebe. Uostalom, zar lokalnom ne dajemo prednost nad ličnim? Zar veliki Drugi to u potpunosti ne koristi? - (U jednoj euforičnosti koja je narastala u zrelo podne, u usamljenosti koja je iskušavla “visoki vazduh”, Niče je vidio dolazak takozvanih dobrih Evropljana, no, to je pjesnička ekstaza, momenat prije pada u odsustvo, tragična strana vjere. Jer, kako crpiti iz asketizma ukoliko se veliča akademizam, naročito danas? “Staranje o sebi” moguće je samo i jedino na vlastiti račun, uz spremnost na neizvjestan ishod. Uostalom, zato jer smo konačni dužni smo biti etični!)
Na drugom polju koje je ništa manje bitno, moć politike danas djeluje širenjem nepovjerenja spram same politike. Ako je najbolji bližnji mrtav bližnji, zar za politiku idealni građanin nije upravo apstinent? Onaj, dakle, koji je iz procesa “staranja o sebi” isključio politiku. Silu koja se bavi upravljanjem zajednice koja je od strane društva napuštena kao ideja.
Namjesto praktikovanja staranja o sebi, imamo splet disciplina, razrađenih prinuda, uključenja/isključenja, povrh svega treba uvijek uzeti u obzir dominaciju tržišta i instrumentalizaciju znanja koja su u opticaju. U tom razmreženom režimu treba moći pronaći ključ kako se dospjelo dotle pa se sama moć doživljava kao vrh pozitivnosti, jedna snaga i sila (vesela vitalnost) koja garantuje ispravnost i dobro vladanje sobom. (Biti, dakle, flanuer jeste takođe odnos prema sebi, iako lutalački, nije bez cilja. Toliko umjetničkih pokreta nastalo je odbijanjem da se učestvuje u onome što je prevladalo scenom, postalo kult, itd.)
Uspjeh upisa moći zavisi od toga koliko je kadra ne da djeluje koristeći dominaciju, nego elastičnu emancipaciju; pazimo: politika se redukovala na pitanje ekonomskog uspjeha, na rast, suficit, pitanje je li bankarski sistem solventan, likvidan, u dovoljno visokoj mjeri kapitalizovan? Ona kao takva više sebe ne obavezuje na prilaganje smisla, na staranje o zajednici koja će biti skup slobodnih pojedinaca, suprotno: ako je totalitarni sistem uniformisan, demokratski je duboko podijeljen. Samim tim što jedna od strana pošto poto hoće da prisvoji vrijednosti, da se potpiše ispod Istorije, tog diskurzivnog konstrukta od kojeg zavisi svaka vlast. - Od Amerike do Crne Gore, reanimacija tradicije model je modernosti!
Fuko koji sebe nije smatrao “teoretičarem moći”, prepoznao je odnos između političke moći i tijela. Recimo da je tradicionalni i konzervativni stav da se tijelo mora održavati kao neuprljani dom duše, da treba ispoštovati genealogiju i zdravi/očuvani genom, suprotno stoji sa shvatanjem liberalne demokratije koja se, pak, u potpunosti oglušuje o Sokratov savjet prema kojem se treba - Paziti od jalovosti užurbanog života. Ok: hitnost i presing, koji su nedvojbeno uzrok/okidač anksioznosti, ona, opet, put ka farmakologiji, zar sve to, naposletku, nisu sistemi mikro politika koje nam ucijelo oblikuju živote? Upisane na naša tijela kao rezultat vaspitanja, rada, funkcije... (Pad nataliteta na Zapadu, pad priraštaja, sve više normalizovan status samca, to je trag politike ekonomije zbog koje neprestano strepimo u neizvjesnosti u pogledu sjutrašnjice, kad sve možemo izgubiti budući da dobar dio nas živi na kredit, dug, zajam. Onda se Borhesu ne može zamjeriti kad veli kako - Nije preporučljivo nastavljati ljudsku vrstu.)
Nesumnjivo da bez praktikovanja “staranja o sebi”, prije ili kasnije čovjek izgubi put ili zabludi, ogriješi se o sebe, međutim, tako nešto danas je moguće samo privilegovanim, zamislimo u odnosu na rečeno kakvi su uslovi života jednog radnika koji je tokom divlje tranzicije izgubio sve i počeo doslovno od nule. U toj poziciji može se starati samo da pregura jedan mjesec, sačuva porodicu pod skromnim krovom, baveći se uporedo različitim, crnim poslovima i živeći doslovno od dnevnice.
Bonus video:
