Podrazumijeva se, valjda, da sam spremio nastavak priče o kontroverznom dokumentu naslovljenom “04_Tamnica_Jusovaca_Kuca_crnogorske_istorije” - iza kojega stoji privredni subjekt “Massiv. Architecture and Design” d.o.o., Podgorica. Tu priču ću iscijediti, obećavam, do posljednje kapi - ali u ovom trenutku - koji je ispunjen zebnjom i neizvješnošću - osjećam obavezu da napišem dvije tri o izolaciji...
Nije mi namjera da popujem o benefitima izolacije - izolacija jeste dar - Čarls Bukovski (Charles Bukowski) je bio u pravu - izolacija jeste nužan preduslov svakom ozbiljnijem uzletu nesputanog duha - koliko god to zvučalo paradoksalno - ali ipak više naginjem stavu slikara Galija Džimsona (Gulley Jimson - lik iz romana “Horse’s Mouth” Džojsa Kerija - Joyce Cary) - koji je tvrdio da bi se poslije tri dana (i tri noći) u toplom domu - uz dragu ženicu, slatku dječicu i redovne obroke - njegove potentne, uskovitlane, divlje vizije - koje je mogao da zamisli samo na freško omalterisanim zidovima približnih dimenzija 12X7.5 metara - svele da slatke male dosjetke - što se lako pakuju u kvadratiće stranica 20 cm - i kače na freško okrečene zidove u trpezariji.
Dakle, divim se svakome ko je u stanju da se uzdigne iznad ovog teškog usuda i iznjedri plodove duha - ako uopšte ima takvih - a nama ostalima, za utjehu, ostaje dvonedeljnik New York Magazine (nymag.com).
Zašto baš NY Magazine? Pa zato što ćete iz prve iskopati freški tekst naslovljen “Kako da se baš sada fokusiram na posao?” (How Am I Supposed to Focus on Work Right Now?).
“Kao i sve ostalo”, piše Alison Grin (Alison Green), “i raditi je jezivo u ovim uslovima: ljudi ostaju bez posla ili su na prinudnim odmorima koji će trajati bog sami zna do kad, a stopa nezaposlenosti skače u nebo. Oni koji imaju posao trude se da ga ne izgube, dok istovremeno čuvaju djecu i preskaču ostale kućne prepone. Od nekih se zahtijeva da budu prisutni na radnom mjestu. Stoga ne čudi da ljudi imaju mnogo pitanja koja se tiču posla - od kojih je najvažnije kako opstati na poslu pod ovim nezapamćenim uslovima”.
I onda ide serija nevjerovatnih pitanja - koja postavljaju čitaoci - i mudrih odgovora gospođe Grin - što je savršena prilika da, paralelno, razmatramo i našu situaciju - onako neobavezno, izdaleka - kao i uvijek. Neizvjesnost sa kojom se suočava njujorška (i viša i niža) srednja klasa, razlikuje se, unekoliko, od neizvjesnosti sa kojom smo suočeni mi (visokoobrazovani prekarijat - mi koji smo vrlo vješti u preživljavanju - disciplina: iz dana u dan). Ključna razlika bi bila, recimo, u odnosu prema poslu - tamo je posao kult - svetinja - što podrazumijeva i visoke profesionalne standarde i nezaobilaznu profesionalnu etiku - jer se, shodno tome, svaki vid neodgovornosti ili nemara oštro sankcioniše - što ovdje nikako nije slučaj - pogotovo u državnoj službi - pogotovo na višim i najvišim nivoima. Opet, i tamo i ovdje se ne zna što donosi sjutra - niti je iko ozbiljan voljan da javno iznese predviđanja - ali tamo se o tim suštinski važnim stvarima barem govori - i to ozbiljno - i traže se odgovori. Drugo je pitanje da li se dolazi do nekakvih odgovora - vjerovatno ne - ali se konstantno vrši pristisak i stvara se ambijent u kojem ljudi koji donose odluke i te kako vode računa o javnom mnijenju.
NY Magazine je, kao što rekoh - dvonedeljnik - i toj činjenici je podređen uređivački koncept - kao i forma tekstova. Uglavnom su to eseji - vrlo subjektivni/personalni i vrlo duhoviti uvidi u goruće teme - uvidi koji, u pravilu, počivaju na apsolutnoj informisanosti autora. Poseže se samo za probranim činjenicama - na osnovu kojih se pažljivo grade argumentacije i kreiraju promišljeni, čvrsti stavovi. Specifičnost priča koje se objavljuju u NY Magazinu je u svojevrsnom prelivanju iz teme u temu - ili konkretno - u sposobnosti autora da svoje priče izmjeste iz najužih okvira i da ih provuku kroz čitave serije paralelnih, naizgled nesrodnih okvira - onako baš po njujorški - jer ako postoji kontekst koji nadilazi sve moguće okvire - i pokušaje da bude određen (determinisan) - onda je to kontekst grada koji nikad ne spava.
Iza bezazlenog naslova “Jesti za dvoje” - i vrlo potentnog lida: “S mužem sam dijelila ljubav prema hrani. A onda me prevario u sedmom mjesecu trudnoće” - krije se intimna priča Lorin Bens (Lauren Bans) o... pa o imperativu zdrave i pravilne ishrane, uglavnom - ali i o svemu - baš o svemu ostalome.
Nego, da se vratimo mi izolaciji...
Pretposljednjem broju NY Magazine - koji je objavljen 16. marta - prethodio je period u kojem su Njujorčani, iz dana u dan, postajali svjesni opasnosti - zle ćudi COVID-19 - kao i činjenice da se virus definitivno primio - zato što barikade nisu bile podignute na vrijeme - o čemu svjedoči i naslovna strana: “Don’t Panic” - Ne paniči - s tim da je ono “Don’t” precrtano - tako da je ostalo samo “Panic” - Panika.
“Svaki dan marta za nas je bio vječnost”, kaže Dejvid Heskel (David Haskell - glavni urednik), “vijesti su se izmjenjivale brže nego što smo mislili da je moguće. U Njujorku se psihološka temperatura žestoko zaljuljala i ona blaga jeza sa početka mjeseca - sada nam se čini kao nešto davno prošlo i zaboravljeno”.
Zatim imamo tekst Moli Fišer (Molly Fischer), naslovljen “Grad tijela” (A City of Bodies) - koji počinje opštom (prije pandemije) filozofijom ponašanja u njujorškoj podzemnoj željeznici, “... pravim se da nijesam tijelo i pomažem ostalima da se tako ponašaju. Trudim se da ništa ne dodirujem; da ne budem svjesna mirisa. Ne jedem, ne sklanjam pramen kad mi padne preko očiju. Pretvaram se u oči i uši, kompaktna sam i mirna, pokušavajući da se pomjeram prema sredini vagona kako najbolje umijem”.
Slijedi strahovit veleslalom (postoji i audio verzija - legnete, stavite slušalice na uši i prepustite se osamnaestominutnom uživanju u vrhunskom novinarskom umijeću - i prijatnom, zvonkom ženskom glasu) kroz sve kapije koje smo morali sebi postaviti kako bismo se izborili sa COVID-19 - od pranja ruku i viceva o kupovanju toalet-papira i konzervi - preko stvarne manije gomilanja toalet-papira i konzervi, a zatim i sazrijevanja svijesti o nužnosti izravnavanja krivulje zaraze - do potpune izolacije...
U to ime, na naslovnoj strani posljednjeg broja imamo distopijsku atmosferu s poetskom nijansom: muzičara koji svira kontrabas na krovu svoje zgrade. Fotografiju je sa svog prozora snimio jedan od saradnika NY Magazinea u strogoj izolaciji - a svjedoči, u prvom redu, o živom duhu najkosmopolitskijeg grada na svijetu - o duhu koji je jači od svake pošasti.
Cijeli posljednji broj - od korica do korica - posvećen je izolaciji. Data su - i potanko obrazložena - 44 savjeta kako pregrmjeti izolaciju - od kojih je prvi:
Samo polako (Slow Down)..
Bonus video:
