Drago Jančar (Maribor, 1948), romansijer, pripovjedač, dramski pisac, esejist, najprevođeniji je savremeni slovenački pisac. Redovni je član Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg.
Najvažnije knjige Draga Jančara su romani: Galiot, Severna svetlost, Podsmešljiva požuda, Katarina, paun i jezuita, Graditelj, Drvo bez imena, priče: O bledom zločincu, Smrt Marije Snežne, Pogled anđela, drame: Veliki briljantni valcer, Posle Godoa, Klementov pad, Dedal, Halštat, eseji: Terra incognita, Sećanje na Jugoslaviju, Disput (zajedno sa Adamom Mihnjikom), Razbijeni krčag, Šala, ironija i dublje značenje, Brioni, Duša Evrope. Drago Jančar je, između ostalog, dobio Evropsku nagradu za kratku prozu (1994), Prešernovu nagradu (1993), Rožančevu nagradu za esej (1993), Sterijinu nagradu za najbolju dramu (1982, 1985), Herderovu nagradu (2003), Nagradu „Žan Emeri“ za esej (2007), Nagradu „Hemingvej“ (2009), Nagradu „Mediteran“ (2009), a prošle godine nagrađen je i budvanskom nagradom “Stefan Mitrov Ljubiša”. Živi u Ljubljani, odakle je i govorio za ART.
Radnju Vašeg romana „Kao i ljubav“ smjestili ste većim dijelom u Maribor, grad u kojem ste rođeni, zbog čega?
- Taj grad je zapravo nekakav prototip opšte evropske istorijske situacije, miješanja nacija, jezika i ljudskih sudbina. U njemu živjeli su Njemci i Slovenci, svi su bili praktički dvojezični. U 19. stoljeću uspon nacionalne ideje normalni suživot pretvara u konflikte, u početku na kulturnom nivou, borba za jezik u školama i uredima, časopisne polemike, itd. Građani njemačkog jezika počnu više nego svoje sugrađane voljeti svoju braću u Berlinu i Frankfurtu, a oni slovenačkog jezika svoje slovenske saveznike u Pragu, Moskvi ili Beogradu … iako večina tih gradova nije ni vidjela. Ulaskom Slovenca u SHS, Njemci u gradu postaju manjina, konflikti rastu i kulminiraju okupacijom. U Maribor (njemački Marburg) dolazi sa svojom pratnjom Hitler i izdaje naređenje: Napravite mi tu zemlju opet njemačkom. Od tog trenutka nema više nikoga, koji nije upleten u teška zbivanja, koja slijede. I to je istorijski okvir romana.
Drugi svjetski rat za Vas je inspirativna tema iako ste rođeni nekoliko godina poslije završetka toga rata. Možda postoje i neki lični razlozi za to?
- Naravno, u tom gradu na austrijskoj granici u svojim mladim danima često sam slušao priče o vremenu njemačke okupacije. Tek je kojih deset, petnaest godina prošlo od kraja rata i sve je u sjećanju građana bilo veoma živo - i kod nas kod kuće, kad su koje noći očevi drugovi iz saveza boraca uz vino glasno prepričavali za dječje uši zanimljive, a i strašne priče. To je ostalo duboko u meni i znao sam, da ću o tome nekada pisati. Poznavao sam ljude, koji su bili u gradu i doživljavali teška bombardiranja grada - po njemu su tukli saveznički avioni jer su Njemci tu izgradili fabriku avionskih djelova, a u njemu se od prvih znakova otpora i partizanskih akcija razrasuo stravičan gestapovski teror, zatvaranja, slanja u lagere i strijeljanja talaca, oko 500 ubijenih… Poznavao sam obične ljude, ljude iz otpora, pa i neke pripadnike njemačke manjine, koji su ostali u gradu, moji prijatelji iz tih dana bili su sinovi mobilizovanog njemačkog vojnika. Iako sam rođen poslije rata, taj rat je nekako dio moje mladosti.
U ovoj knjizi ukršataju se četiri priče o četiri osobe koje, svaka ponaosob, pokušava da opravda ono što radi. Iako se te radnje odvijaju u ratnim okolnostima u kojima su etika i etički principi malo kome na pameti, ipak je kod tih osoba savjest u velikoj mjeri očuvana. Kako je teklo stvara ovih likova?
- Ah, to je teško objasniti. U ruke mi je došla neka fotografija, za koju sam tek poslije dugog gledanja ustanovio, da je nastala u vrijeme rata. Dvije djevojke u razgovoru na ulici, u rubu fotografije oficir u uniformi SS. Odjednom sam na toj, na prvi pogled mirnoj, fotografiju naslutio neku dramu… jedna od dvije djevojke potrči za njemačkim oficirom, pripadnikom njemačke manjine iz Maribora, kojega poznaje iz djetinstva, želi ga zamoliti, da pomogne njenom dragom, koji je u zatvoru zbog saradnje s partizanima. I priča o ljubavi u ratnom vremenu je počela. Rasle su i konture osoba sa svojim razumom, emocijama i principima…
Po naslovu knjige: „Kao i ljubav“, reklo bi se da ljubav smatrate prirodnom pojavom u koju su se upetljale najsnažnije, a opet, i najtananije emocije koje ljudsko biće može da produkuje i da prema ljubavi uporedjujete i mjerite sva druga osjećanja. Šta je u ovoj Vašoj knjizi, po Vama, najsličnije ljubavi, najbliže tronu tih vrhunskih emocija čovjeka?
- Naslov romana je uzet iz Byronove pjesme „So, we’ll go no more a roving“ (Dakle, lutati nećemo više), koja me je duboko dirnula u mojim srednješkolskim danima. Pjesme koje su mladi ljubavnici citirali u pismima određuju atmosferu romana. A tu je rat. Kao što je u romanu na nekom mjestu zapisano: ljubav pobjedjuje sve. Osim rata.
Vaš roman „Te noći sam je vidio“ takođe je priča o ljubavi, ljepoti, strasti... Ko je, zapravo, Veronika Zarnik, ta žena izuzetne privlačnosti i ljepote?
- Za razliku od romana „Kao i ljubav“, koji je u cjelosti izmišljen i koji je kao neka kulminacija mašte izrastao iz istorijske realnosti, zapravo iz spomenute fotografije, priča o Veroniki Zarnik zasnovana je na stvarnim tragičnim događajima. Radi se o Kseniji i Radu Hribaru, koji su postali nevine i besmislene žrtve nasilja. Naravno, veći dio je opet autorova imaginacija, potrebna i zato, da bi stvarnost postala živa i uvjerljiva. Veronika je u mojoj interpretaciji osoba, koja želi samo živjeti. I to živjeti kao i prije, sa svojom radoznalošču, vitalizmom i otvorenošču. Ali, opet, u ono doba, godine 1944, tako nije bilo više moguče živjeti. Svijet je postao surov i nemilosrdan.
Obzirom da se rijetko kada udružuju ljepota i sreća, zašto Veronika nije mogla izbjeći ta nepisana pravila ljudske sudbine?
- Izbjegla bi ih, da to nije bila ona. Ali ona je bila sasvim slobodna i otvorena osoba. Ljudi oko nje nijesu bili takvi.
U romanu „Te noći sam je vidio“ je sadržano pet priča koje se međusobno prožimaju i dopunjuju, nekad i sukobljavaju. Postoji li neki događaj koji se može smatrati glavnim pokretačem radnje ovog romana?
- Pa pokretač je njena sudbina. Roman otvara oficir jugoslavenske kraljeve vojske, koji je u savezničkom logoru u Palmanovi kao ratni zarobljenik. Nema više vojske, nema kralja, nema nekadašnje države, sve što mu je od života ostalo je sjećanje na Veroniku, koja je malo prije rata zbog njega ostavila muža i svoj bogat i siguran život i otišla sa njim u Vranje u južnu Srbiju. Usput rečeno: tamo sam u JNA proživio godinu dana, tako da je taj dio romana pomalo i lično sjećanje. A vojska je vojska, „narodna“ ili „kraljeva“, tako da sam te odnose pisao i iz nekog svog iskustva. Dakle, svaki sledeći pripovijedač u romanu pokreće zbivanje u času i prostoru i svaki brani svoje viđenje događaja. Svi govore o njoj, svi je vole, ali … Možda je ključni trenutak, kada seljački momak u gestapovskom podrumu kroz prozor ugleda njemačkog ljekara, Veronikonog prijatelja, koji razgovara sa šefom zatvora. U njegovoj pomalo jednostavnoj pameti a kasnije i ljubomornoj glavi sve se pomiješa, Veroniku vidi kao njemačku kolaborantkinju. A zapravo taj ljekar na Veronikinu molbu u tom trenutku nesretnog Jeraneka spašava iz zatvora. Tu imam antički zaplet sudbine. Čovjek, kojega Veronika spašava, pokrene točak nasilja.
Vaša knjiga „Džojsov učenik“ je višeslojna priča koja obuhvata skoro cio XX. vijek. Ko je Džojsov učenik, kako je bio njegov život, kakva je bila njegova sudbina?
- U monografiji Richarda Ellmana o Jamesu Joyceu naletio sam na mjesto, gdje autor pripovijeda o mladom Slovencu, koji je bio Joyceov učenik u Trstu u vrijeme, kada je bio Joyce učitelj engleskog. Njegovo ime bilo je Boris Furlan. Iz moje uspomene prikazala se fotografija blijedog čovjeka, koji stoji pred sudom u Ljubljani u takozvanim „dachauskim“ staljinističkim procesima godine 1947. Pa nije to valjda ista osoba, pomislio sam. Bio je, Joyceovog učenika je znanje engleskog dovelo pred insceniran proces. Radio je u londonskom radiju za vrijeme rata kao spiker za Sloveniju, kasnije se pridružio partizanima, 1945. postao dekan Pravnog fakulteta a dvije godine zatim našao se pred sudom kao „engelski špijun“ Nevjerovatan, apsurdan zaplet iz haotičnog dvadesetog stoljeća.
Ko bi danas mogao biti Džojsov učenik, a da bude sličan liku opisanog u ovoj Vašoj knjizi? Kako bi tekao njegov život u okruženju koje uslovljava današnjica?
- To se, nadam se, danas ne bi moglo dogoditi.
Za Vaš roman „Podsmješljiva požuda“ kaže se da je to intrigantna eruditna priča o susretu dva svijeta, možete li ovo Vi, kao njen autor, potvrditi ili pojasniti?
- Mogu potvrditi. To veoma dobro objašnjava Gojko Božović u svom komentaru u srpskom izdanju Arhipelaga. Mogu reći i to, da je djelimično roman i dio mog iskustva iz polugodišnjeg života u Americi, gdje sam bio na Fulbrightovoj stipendiji za umjetnike. Doživio sam susret, pa u nekoj mjeri i sukob srednjeevropske, slavenske melanholije, slovenačkog pesimizma i američke dinamike, optimizma, opsesije sa individualnom slobodom…
Napisali ste esej „Sjećanje na Jugoslaviju“. Kakva su Vaša sjećanja na tu državu?
- Dobra i loša. Dobra zbog velike kulturne raznolikosti i dinamike, zbog mnogih prijatelja u skoro svim sredinama, zbog mladosti - ipak sam živio veći dio života u toj državi. Loša zbog gluposti aparatčika i mnogih elemenata života u jednostranačkoj diktaturi. Bila je bolja zemlja od svih sa komunističkom vladavinom, sa mnogo više umjetničke i kulturne slobode. Imala je posljie šezdesetih i otvorene granice ali ipak je bila diktatura. Da to nije bila, vjerovatno bi se održala. Možda potcjenjujem snagu nacionalizama, ali u demokratiji ne bi dobio takav strašan zamah, barem ja tako mislim.
U doba naše zajedničke države objavili ste desetak knjiga. Ako izuzmeno veći čitalački prostor, da li su u to doba za pisce postojale i neke druge povoljnosti u odnosu na one koje su danas prisutne?
- Život literature i pozorišta bio je jak i dinamičan. Umjetnost je često bila u centralnom prostoru društva, naravno, jer je otvarala prostore slobode. Danas je više na margini - ali to se dešava svugdje. Teško je upoređivati jer mnogo stvari se promijenilo i zbog globalizacije te novih tehnologija - internet, kojeg tada nije bilo, duboko je promijenio mnoge stvari. Donio je iluziju potpune slobode ali sa stanovišta međuljudskih odnosa, pa i književnosti, stvari ne idu baš baš mnogo na bolje.
U Sloveniji danas ima dosta poznatih pisaca čija se djela prevode na druge jezike, koliko slovenačko društvo brine o svojim piscima?
- Imamo Javnu agenciju za knjigu, koja dosta dobro radi; imamo odličnu mrežu biblioteka ali knjižara je na žalost sve manje. Slovenija će biti za dvije godine počasni gost frankfurtskog knjižnog sajma… Formalno stvari nijesu loše - što meni fali je prava debata o literaturi, imamo i sve manje kvalitetne kritike, o knjigama se ne piše dovoljno… ali za to teško krivim društvo.
Početkom devedesetih Milan Kučan je predlagao mirnu diobu, prijateljsko razdruživanja postojećih republika. Međutim, do toga nije došlo. Kao pisac i kao građanin te bivše države, možete li reći kakvo je Vaše mišljenje o svemu tome, i zbog čega je odbačen Kučanov prijedlog?
- To ne znam i mnogo stvari i danas ne razumijem. Uglavnom mislim, da mnoge glave, odgojene u jednostranačkom partijskom sistemu nijesu mogle shvatiti, šta se dešava u Evropi i nijesu bile sposobne za demokratska rješenja u Jugoslaviji. Bilo mi je veoma teško pratiti tragičan razvoj događaja. Bio sam u Sarajevu za vrijeme rata, vidio i čuo sam mnoge stvari, pisao sam o tome - „Kratak izvještaj iz dugo opsjednutog grada“.
Bonus video:
