Marko Kravos (1943), slovenački je pjesnik, prozni pisac, esejista i dramski pisac koji živi u Trstu. Završio je slavistiku na Univerzitetu u Ljubljani. Radio je kao direktor izdavačke kuće u Trstu i kao profesor na Univerzitetu u Trstu. Bio je predsjednik Slovenačkih kulturnih društava u Italiji i predsjednik Slovenačkog PEN centra u Ljubljani. Objavio je osamnaest knjiga pjesama, devet knjiga priča za djecu i jedan roman. Dobio je „nagradu Prešernog sklada“ i „Veronikin zlatnik“ za pjesnički opus, kao i italijanske nacionalne nagrade „Astrolabio d’oro“ u Pizi, “Premio Calabria” u Reggio Clabrii i “Premio Scritture di frontiera” u Trstu. Pjesme i proza Marka Kravosa prevedeni su na dvadeset sedam jezika i uključene u brojne antologije slovenačke, italijanske i evropske poezije. Važnije knjige pjesama: Pjesme (1969), Treće oko (1979), U znaku cikada (1985), Sredozemlje - Mediterraneo - Mediteran - Mediterranean (1993), Krompir na srcu (1996), Jazonov trag (2000), Ljubavne pjesme (2003), Između repa i glave (2008), So na jeziku (2013). Knjiga izabranih pjesama: U kamen, u vodu (2013). Roman: Kratki trenuci (1999).
Kravos je prevodilac sa italijanskog, hrvatskog, španskog i dijalekatne poezije u Italiji. Djela su mu prevedena na 29 jezika, u samostalnim knjigama na talijanskom, hrvatskom, makedonskom, španskom, njemačkom, engleskom, francuskom, srpskom; opsežnije publikacije njegovih radova objavljivane su u časopisima/antologijama na mađarskom, ruskom, češkom, poljskom. Pjesme su objavljene u brojnim antologijama i zbirkama poezije u zemlji i širom svijeta, uključujući kinesku, galicijsku, gruzijsku i esperanto. Živi u Trstu, odakle je govorio za ART.
Rođeni ste u Trstu, tamo ste završili osnovnu školu, gimnaziju… Nakon studija slavistike u Ljubljani i brojnih poslova koje ste dugo vremena obavljali u Sloveniji, Vi se vraćate u Trst. Reklo bi se da ste za taj grad sudbinski vezani?
- Rođen sam u Irpiniji kod Napulja, tokom prisilne konfinacije mojih roditelja tamo tokom rata, osuđenim na drugom trščanskom procesu protiv slovenskih rodoljuba i antifašta. Sve ostalo vrijeme, osim u vrijeme studija u Ljubljani, živim i radim u Trstu. Naravno, u međuvremenu sam radio i u Ljubljani (sekretar Udruženja pisaca, predsjednik Slovenskog PEN centra, sada predsjednik Čitateljske značke sa sjedištem u Ljubljani). Ali ovo su počasna priznanja, bio sam profesionalni izdavač, 3 godine profesor na TS Univerzitetu, najmanje 10 godina u slobodnoj profesiji kao pisac i prevodilac.
Vi ste jedan od najpoznatijih i u svijetu najpriznatijih slovenačkih pjesnika, prozni pisac, esejista, dramski pisac. To podrazumijeva da ste svestrani književnik pa se samo po sebi nameće pitanje: šta je za Vas, od svega ovoga, najprimamljivije, možda poezija, obzirom da već šest decenija objavljujete pjesme?
- Prvo je za mene bila poezija: to je najintenzivnija i najosjetljivija kreacija u jeziku još od tinejdžerskih godina. U srednjim godinama sam počeo da pišem i dječju književnost, fantastičnu prozu. To nije bio neozbiljan izbor, već fiziološka potreba kada pokušava čovjek, recimo oko 50-ih, da zadrži živo dijete u sebi: nepotvorjenost, lakovjernost, elementarno razlikovanje dobra od zla, lijepog i ružnog. Ni na koji način ne razlikujem pisanje za odrasle i mlade: čak i u mojoj poeziji, tj. u kreativnosti za „ozbiljnu“ i „izabranu“ publiku, postoji puno razigranosti, fantastike (ja sam takođe njegovao žanr narativni ep) i humora, a prije svega meni je bilo stalo do jednostavnog jezika … i razigranog djetinjeg uma!
Autor ste osamnaest knjiga pjesama, devet knjiga priča za djecu i jednog romana. Ima li neka od ovih knjiga za Vas poseban značaj, ili su, u tom pogledu, sve u istoj ravni?
- Zaista imam širok raspon žanrova, u svakom moram imati na šta biti ponosan. Povrh svega, ponosan sam što nijesam objavio stvari - čak i kad sam imao priliku do pozovem izdavače - kad nijesam bio siguran da su na visini, to jest u njima na originalan način opisujem svu moguću sintetičnost svakodnevnog života pojedinca i mrvica u njemu; po mogućnosti u krupnom planu, čak i u kosmičkoj perspektivi! Moji omiljeni favoriti su zbirka pjesama Matični vosak, koja će biti objavljena u jesen ove godine (pjesme su objavljene u najnovijem broju časopisa Poetikon). I tri bajke pod nazivom Kuća migranata: ova velika slikovnica, sigurno mi je, već izašla u riječima. A italijansko izdanje, međutim, odloženo je zbog zaraznog vremena. Radujem se ovoj mojoj novorođenčadi! Kao i onoj drugoj, koja će izaći tokom mijeseca juna, u kojima su moje poruke animatorima na Reading Badgu u povodu prinuđene izolacije i zatvaranje u sebe za vrijeme koronavirusa.
Vaše pjesme (kao i neka i prozna djela) prevedene su na tridesetak jezika. Objavljene su u brojnim antologijama i zbirkama poezije u zemlji i širom svijeta, uključujući kinesku, galicijsku, gruzijsku i esperanto. Koje su Vaše pjesme, po Vašem sudu, najviše doprinijele ovim visokim priznanjima?
- Tema sučeljavanja buržoaskog čovjeka s prirodom, ovog zelenog kruga i čovjekove pramajke! ali naravno moj smisao za smiješni zaokret kada sa visokim velom ironije gledam tragediju ili banalno zlo u životu. Takva je, na primjer, pjesma Desna, leva. Preveo je Slavko Mihalić.
LIJEVA, DESNA
I ljevičari imaju dvije ruke,
jednu slijeva, drugu zdesna.
A kad se pozdravljaju koju od njih
stišću jedan drugome?
Kad bi glavu okrenuli unatrag,
ljevica bi bila s desne
a desnica s lijeve strane!
Sve na kraju zavisi o glavi.
A može li čovjek bez ljevice biti ljevičar?
Također ljevičar bez glave?
Je li on ljevičar ili desničar?
Neko reče da nije teško biti dobar čovjek. A šta Vi, kao pjesnik, mislite da li je teško biti dobar pjesnik?
- Nije ni lako ni teško ako pišete s ljubavlju: i vrlo je lijepo kad se pojavi prava pjesma ili bajka... Ali ne znam da li to čini osobu boljom. Možda zbog nekakve harmonije, koja je nužna i u estetici. Stvaranje pjesme jednostavno je čudo. Stvarno se čudim i radujem svakom takvom znaku s neba: kao da sam sebe vidio u ogledalu s Ikarovim krilima.
Je li tačno da dobra pjesma, pored svih drugih njenih osobina i vrlina, mora i da pjeva? Zapravo, šta je to dobra poezija?
- Da, po mom mišljenju, pjesma pjeva jer je jezik prije svega zvučna poruka: plakanje, smijeh i - pjesma. Kao primarni maternji jezik. Ako se pjesnici odmiču od ove čulne dimenzije, oni su intelektualizovani blijedog lica, pišu virtuelnu istinu na digitalizovani način. Kako u ovome izgovoriti univerzalni eros, kako dotaknuti ljubav u našem svijetu i vremenu?
Da li neko ko piše poeziju, da bi bi bio uspješan pjesnik, po svaku cijenu mora imati jake izražajne mogućnosti? Koliko te izražajne mogućnosti pjesnika, doprinose stvaranju dobre pjesme?
- Prvo treba puno čitanja, slušanja svih kreacija oko nas, pa čak i pjevanja ptica ili zvuka vode u moru, u rijeci, tišina iz podzemnih potoka Timave, na primjer. Odrastao sam pjevajući narodne pjesme, slušajući crkvene horove, Kosovela i Gilgameša i dug spisak mojih savremenika. Mene je u mnogome ohrabrivala činjenica da nijesu ti moji drugovi uspjeli izvući iz vena svojih rudnika svu rudu koja bi vrijedila da izađe i trajnije boravi u knjizi.
Poezija je univerzalna. Pjesnici, bez obzira s kojih meridijana poticali, na sličan način stihovima odaju, poklanjaju, svoje emocije, svoju dušu, katkad i cio svoj život, drugima. Poezija je način davanja sebe. Ako je to tako, a siguran sam da jeste, može li se reći da je život pjesnika sličan životu mučenika, sveca, koji se žrtvuje za ovaj svijet?
- Ni na koji način! On je ponekad sveštenik ili vestalka u svetom hramu, možda entuzijasta koji hoda sa srcem na dlanu, ali uglavnom bi trebao ostati čovjek od krvi i znoja. I da pri njihovom stvaranju vodi računa da riječi ostanu žive i pletu kontakte među ljudima: sa empatijom, saosjećanjem, povjerenjem.
Možete li definisati emotivno i duševno stanje pjesnika u toku njegovog stvaranja pjesme? Kome je u tim trenucima bliži, ovozemljskom ili, možda, nekom nezemaljskom, mitskom biću?
- Kad napišem pjesmu, zaista razmišljam o njoj i nadam se da ću kroz nju proživjeti i duže od mog života. Da će stih ostati poput nježne kose na stomaku luksuzne Evrope, a možda čak i na “trepalnici” sazviježđa Kasiopeja! Čovjek zaista ne bi trebao biti skroman kada piše. Jer pisanje je dar s neba, ali i velika odgovornost prema čitatelju, prema savremenicima i potomcima za tri stotine godina.
U vašim stihovima nadvladava vedrina, radost. Vješto izbjegavate pretjeranu tjeskobu duše, tegobu koja prsa steže. Biranim riječima činite pjesmu snažnm, a opet ugodnom, čitljivom, punom života. Kako to uspijevate?
- Rekao sam da je to dar - ali svakako je potrebno puno hrabrosti da se stvori lakoća, osmjeh, erotičnost, igra koja će naopak - na glavu staviti nesreću, bol, sumnju i najgore zlo, čak i glupost. I obrnuto! - da u svakom fenomenu, prigodi ili gubitku vidiš svoju šansu za opstanak, obnovu energije, volje i vjere u život. Književna istorija i kritičari ne cijene previše takvu svjetlost i radoživost, takve pristupe u poeziji. Ali, ulažem puno pažnje da kroz svoju poeziju susretnem one koji će otkriti - ne Marka Kravosa, već sebe i svoje snove, doduše u uprljanim gaćama.
Dobitnik ste brojnih nagrada, kako vi komentarišete književnička priznanja?
- Lijepo je kad stignu: knjigama pomažu da padnu u oči čitalaca, no i piscu do izdavača. Ali nagrada bi trebalo da bude priznanje da ste originalni, neponovljivi kao pojedinac i kao stvaralac sopstvenog gnijezda od riječi. Uvijek na takvom osobnom priznanju razmišljam i o tome ko će mi od kolega zbog zavisti okrenuti leđa: zbog osjećaja da sam mu ukrao nagradu, koju si on više zaslužuje! Takvi smo mi, umjetnici: puknemo od egocentrizma!
Kakav je Vaš odnos prema književnim priznanjima i nagradama u opštem smislu?
- Nagrada je poput kiše. I napisati nešto čime sam sam zadovoljan, je kao da me sunce obasjalo - ili mesec!
Postoji li razlika izmedju književnih nagrada dodjeljivanih u doba bivše Jugoslavije, i nagrada koje se daju u današnjem dobu?
- U svakom žiriju ima puno kuhinje i kombinatorike, uključujući ispravljanje nepravdi, uspostavljanje ravnoteže između estetskih struja i pojava - što i nije loše. Ali s gledišta pjesnika: nekada, u vrijeme Jugoslavije, mogli ste biti optuženi zbog napisanog, za zavjeru režima, a sada, te mogu diskvalificirati sa sumnjom, da stoji u pozadini tebe okultna mafija koja te podržava; ili jednostavno s tim, da si nagrađen zbog visoke starosti in da ti je nešto bilo podeljeni zbog milosrđa. Ali ako me planirate nominovati nekada i negdje za nagradu - osjećam se kao da ću živjeti, tj. biti poetično vrijedan pažnje - najmanje još 30 godina... Šalim se! Dakle, ne milost, već poštena nagrada koja ide meni jer pišem kao što samo Marko zna!
Danas se, mnogo češće nego ranije, pominju režimski pisci, uglavnom kao krivci nepravdi u sveri književnih priznanja, nagrada, raznih privilegija... Koliko je to opravdano obzirom da su režimski pisci postojali od davnina, skoro u svim režimima i to je smatrano normalnim?
- Problem je prioritet: hljeb možete uzeti od svakoga, potreban je i zato, da nemate brige dok stvarate. Ali ako uz kruh požudite i za pršutom slave, bićete žedni i nećete se oduprijeti i opojnog litra autoritarne superiornosti nad svojom okolinom i svojim drugovima... Ali, to je bilo i uvijek će biti.
Sada ste predsjednik udruženja Reading Badge, u Trstu predsjednik Skupine/Gruppo 85, recite nam nešto o tim svojim dužnostima?
- Prva funkcija je odraz moje odgovornosti da, čitajući, mladi postaju i kreativan i kritičan dio društva, vlastite sreće kovači. U Trstu, Skupina/Gruppo 85 njeguje upoznavanje italijanskog dijela grada sa slovenskom kulturnom stvarnošću, kao i sa zajednicama koje su ovdje uvijek bile kod kuće, među njima su pripadnici srpskog i hrvatskog naroda, Jevreja, a takođe dijelimo grad i sa Latinoamerikancima, Grcima i Rusima... prisutno je i sve više pridošlica sa drugih kontinenata.
Radite u slovenačkim i italijanskim kulturnim i stručnim organizacijama, izdavačkim kućama i uredništvima u Trstu, u Ljubljani. Dobro ste upoznati sa opštim statusom književnika u Italiji i književnika u Sloveniji, postoji li neka razlika?
- Balkan je više socijalizovan, pisci su takođe bliži ljudima, njihova riječ vrijedi; ponekad, nedugo nakon toga, tu si zbog riječi i njihove efikasnost i glavo gubio! U Italiji, biti profesionalni pisac, predstavljati se kao pjesnik, i dalje je tabu. Kao da čovjek provocira proglašavajući se posebnim seksualnim odabirom. To je i razlog zašto volim biti slovenački pjesnik u Trstu, jer me nije sram biti u ovom “pozivu” i “dužnosti”, suveren u vlastitoj literarnoj kući.
Prevodite italijansku, hrvatsku i špansku poeziju na slovenački jezik. Znam pisce koji se osim pisanjem, bave i prevodilaštvom i otvoreno kažu da im je prevodilaštvo glavni izvor prihoda. Mogu li slovenački pisci živjeti iskljućivo od svog spisateljskog rada? Koliko slovenačko društvo brine o svojim književnicima?
- U Sloveniji je možda previše nezavisnih, profesionalnih pisaca... U kombinaciji s prevođenjem i još jednom novinarskom kolumnom možda će se preživjeti, ali samo ako već imate neko ime. Mladim ljudima je to vrlo teško. Prevodilački rad je takođe podcijenjen, u zemlji koja ima dva miliona ljudi to je čak i logično, mada to neće zvučati kao opravdanje. Prevodio sam iz luksuza: tako da sam na taj način odnjegovao “duboko“ čitanje, što mora prevodilac u potpunosti znati kad prevodi punokrvne tekstove. S druge strane, za svoje prevodilačko drugovanje izabrao sam djela i autore koji nijesu “bestseleri“ ali koji su, s književne tačke gledišta, važni za suvremeno uživanje u čitanju. Ovaj put na primjer prevodim s rezijanskog, s vrlo hermetičnog slovenačkog dijalekta u Italiji, pjesnika Renata Quaglia: on sam ne govori slovenačkim standardnim jezikom, nikad u njegovoj dolini nije bilo slovenačkih škola. Pa, njegova je poezija usmena, to je molitva i zakletva, a iznad svega, iz nje priroda govori svojim duhovima i božanskim praelemenatima: vatrom, vodom, zemljom, drvetom, pticom. Potrebni su nama, ljudima ovog planeta, svi ovi moćni drugovi: i slovenčkoj poeziji danas ništa manje!
Bonus video:
