Čitam vaše komentare na moj prošlosubotnji tekst - mnogo vam hvala na komentarima - i osjećam, kao i nebrojeno puta do sada, jak poriv da posvetim aktuelni tekst pojašnjenu prethodnog, odnosno odgovoru na ono notorno pitanje: što je pisac htio da kaže (u prethodnom tekstu)?
Uvriježen je stav u CG da niko nije pozvaniji od autora da kaže što stoji iza njegovog teksta - uz stanovite rezerve, svakako. Naime, pokazalo se, kroz praksu - i to nedvojbeno - da autor ne posjeduje mehanizme za kontrolu recepcije svoga teksta među publikom - a o sudaru teksta sa vremenom - majstorskim rešetom - bolje da i ne govorimo.
Pokazalo se, takođe, kroz opštu povijest naroda i civilizacija, da među nama obitavaju i iznimno nadareni pojedinci - tzv. kritičari - koji su, na momente, u stanju da ostvare sasvim objektivne i vrlo lucidne uvide u tekstove nasumično odabranih autora (žrtava) - te da se o vrijednostima tih tekstova, kao i o porukama kojima ti tekstovi isijavaju - izraze neuporedivo sveobuhvatnije i supstancijalnije od samih autora.
Institucija objektivne kritike, međutim, još uvijek nije sasvim zaživjela na ovim našim brdovitim i krševitim prostorima - tako da se prilikom (javnog) iznošenja sudova - moramo oslanjati na tzv. periferne pokazatelje. Odjeća i obuća autora, na primjer, može dosta toga da nam kaže i o vrijednostima njegovog teksta. Dobre cipele su, u tom kontekstu, vrijednije i od Trinaestojulske nagrade.
Opet, što bi rekao bivši ministar Gvozdenović - bolji je bilo kakav komentar - pa i krajnje negativan - od nikakvog. I nije mi teško da ponovim, po ko zna koji put: sve do trenutka kada profunkcioniše scena - kao slobodna, odnosno samoregulirajuća institucija - nikako ne gubite iz vida, molim vas, (ovo se posebno odnosi na Vanjuškicu Kovačevića) da je manje važno što je autor htio da kaže od onoga što je rekao - od onoga što VI mislite da je rekao. Otud i ono - mnogo vam hvala na komentarima dragi moji komentatori - sa početka teksta.
***
Pretprošlog četvrtka - baš u vrijeme kada sam pakovao tekst za prošlu subotu - u vrijeme kada, godinama unazad, pakujem tekstove za ART - umrla mi je majka. Tako da se i taj momenat, donekle, odrazio na tekst koji je objavljen na ovom istom mjestu prošle subote. Da se to nije desilo - da mi majka nije umrla baš tada - tekst bi bio drugačiji - bio bi oštriji - naoštrio bih ga - i ne bi posjedovao tu laku, relativizujuću notu koja mi je jako draga - i kojom sam uspio i sebe da iznenadim.
Kako bilo, zbog mjera koje je propisalo NKT u cilju suzbijanja epidemije COVID-19, sahrani moje majke smo prisustvovali, uz vrlo uviđavne radnike Pogrebnih usluga D.O.O. - samo moja supruga i ja. Milena Vukićević - moja majka - bila je pomoćnik direktora podgoričkih, odnosno titogradskih vrtića - i to dugi niz godina - i da su okolnosti bile drugačije - da ne kažem normalne - došli bi ljudi na sahranu i bio bih u obavezi da im se obratim. A kako je to moje obraćanje izostalo - iskoristiću, strogo u privatne svrhe, djelić prostora koji mi je ustupljen u svrhu javnog djelovanja - da bih se zahvalio dr Nevenki Lukovac Janjić, specijalistkinji interne medicine i subspecijalistkinji onkologije, koja je liječila moju majku još od jeseni 2016. godine, kada joj je potvrđena dijagnoza - s prognozom da joj je preostalo još najviše pola godine života.
Odnos koji je dr Lukovac Janjić imala prema mojoj majci, u mnogome je nadilazio standardni odnos doktor-pacijent, na čemu sam joj duboko zahvalan. Zahvalan sam i dr Željku Baboviću iz Urgentnog centra na izuzetnoj predusretljivosti svih ovih godina, kao i dr Bojanu Milačiću, grudnom hirurgu, za dvije intervencije u posebno kritičnim trenucima kroz koje je prolazila moja majka.
Doktorka Lukovac Janjić, u prvom redu, te doktori Babović i Milačić, poklonili su mojoj majci, doslovno, te tri i po godine života - uz sve ostalo, i samom činjenicom da su bili siguran oslonac mojoj majci - a samim tim i nama, njenim najbližima - pogotovo u trenucima neminovnih kriza koje su pratile njenu bolest.
Zahvalan sam gospođi Ani Đurović, majčinoj prijateljici, koja je nalazila vremena, i pored vrlo složene situacije u svojoj porodici, da redovno posjećuje moju majku.
Zahvalan sam svima koji su posljednje godine života moje majke učinili vrijednima njene borbe sa teškom bolešću.
***
A sad slijedi poučna pričica iz života...
Potrefilo se da se bajna djeva - iz bogate, prebogate familije - zagleda u zornog mladića, siromaha. Planula je ljubav - i to nadzemaljskim sjajem. I tako su on - siromah bez prebijenog dinara/feninga u džepu - i ona - djeva bajnog lika - riješili da se uzmu. Skoro pa tajno. Prvo u crkvi (tačnije u manastiru) - bez prisustva porodice, tj. porodica - strogo u krugu najbližih prijatelja i prijateljica i njihovih aktuelnih partnera (tako sam se i ja zadesio na tom vjenčanju - kao pratnja mojoj tada aktuelnoj partnerki - i još sam se na jedvite jade izvukao da me, istom tom prilikom - ne krste - i ne posrbe, tu na licu mjesta) - a zatim i službeno - za papir - u jednoj od beogradskih opština.
Njen otac - visoki funkcioner tada aktuelnog Miloševićevog režima - od starta je gajio dubok, najdublji prezir prema budućem zetu - koji je, u to vrijeme, jedva sastavljao kraj sa krajem, uglavnom pišući za razne novine - i vrlo ozbiljno je planirao - otac - imajući u vidu neshvatljive razmjere strasti koja je buknula između njegove ćeri i tog siromašnog, neuglednog mladića - da ga ubije (ne šalim se). Plan je imala i ćer - da ubije oca - ako se on drzne da ubije njenog budućeg muža - a zatim da ubije i sebe (mladu). Da crkva nije bila involvirana u tu rabotu od samog starta - ko zna što bi se tu zbilo...
I, kao što rekoh, uzmu se sirotan i bogataška kćer, protiv volje njenog oca... Izgleda da sam ispucao kvotu za danas...
OK, što drugo da vam kažem osim - nastavak u sljedećem broju...
Bonus video:
