Dragi Momire Markoviću,
Bilo je jedno vrijeme kada mi se činilo da će u Zagrebu doći do objavljivanja izbora iz tvoje poezije. Učinio sam sve što sam mogao. I gospodin Branimir Donat me je u tome svesrdno podržavao. Negdje ste se sreli i rekao bih na pravi način sprijateljili. Gospodin Donat je o tebi i tvojoj poeziji rado i afirmativno govorio, svidio mu se i došljak i rane na došljaku. Iskreno se obradovao kada je čuo da si ti Crnogorac koji može biti, i koji jeste, samo na onoj prokletoj crnogorskoj strani, od koje se u Crnoj Gori danas, kao nikada, uzmiče. Dao sam mu i tvoj “Crnogorski rat“. Tražio je od mene neka objašnjenja i dobio ih. I Vlado Gotovac je dobio tvoju knjigu. Ne znam da li ju je pročitao. I oni najdobronamjerniji danas u Hrvatskoj brinu svoje ratne brige i ne znam koliko imaju vremena čitati knjigu o Crnogorcima i crnogorskom četiristogodišnjem ratu!
Kako je rat odmicao i postajao sve suroviji, a Crna Gora se sve više eksponirala kao beogradska pristavkinja, tako je i ovdje, što je razumljivo, interesovanje za sve crnogorsko, pa i poeziju, prestalo. Nije u prirodnom suglasju da crnogorski dobrovoljci i rezervisti okupiraju Konavle i razaraju Dubrovnik, da pljačkaju i pale od Debelog brijega do Stona, a da se u Zagrebu, dok traju granatiranja i uzbune, objavljuju crnogorske knjige, makar se radilo o piscima koji su, kao što si ti, dragi Momire, svim svojim bićem protiv toga rata i crnogorskog učešća u njemu. Moj slučaj je nešto drugo: ja sam se, i kao pisac i kao čovjek, javno suprotstavio srbo-crnogorskoj agresiji i s hrvatskim narodom bio u njegovim najtežim trenucima, svojim primjerom dokazujući da ima i drugačijih Crnogoraca, u što je hrvatski čovjek i povjerovao!
Dragi prijatelju,
Treba da nam bude jasno: ako sami Crnogorci neće da vode računa o sebi i svemu crnogorskom, drugi će, radilo se i o najvećim našim prijateljima, dići ruke od nas, odustati i od razumijevanja Crne Gore i od svojih zabluda o Crnoj Gori kao zemlji mitologiziranog Čojstva i Junaštva. Današnja Crna Gora je učinila sve da se od nas, ma gdje bili, svuda lecaju, da nas niko ne želi, ni žali, da nas izbjegavaju i zaobilaze, da nas prepuštaju našim dimnim jugo-zavjesama i obmanama, našim izmaglicama, sumracima i manitim vjetrovima, u koje smo vazda zbog drugih udarali. Na kraju su nas svi, pa i oni što su nas stoljećima najiskrenije voljeli, predali totalnom zaboravu (plašim se i prezrenju) kao sve neuzvraćene ljubavi što se predaju i zaboravom kažnjavaju!
* * *
Momir M. Marković: „Jedini metak, u ovom ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovjest floti kojom je komandovao da bombarduje hrvatske gradove i naselja u Dalmaciji, a bilo mu je naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu. Zato će časni admiral jednoga dana u ovom gradu dobiti svoju ulicu.“
Dragi prijatelju,
Hrabro je i plemenito što si u svom odborničkom izlaganju na Skupštini opštine Podgorica govorio o časnom admiralu Vladimiru Baroviću. Uvjeren sam da će taj dični Crnogorac i oficir neokaljane oficirske časti, jednoga dana, i u nekom od hrvatskih gradova u Dalmaciji imati svoju ulicu. Najverovatnije na Visu gdje se i ubio. Tek je bio postavljen za načelnika Štaba vojno-pomorske oblasti, gdje je zamijenio naprečac umirovljenog admirala Moretija. Još takoreći nije bio primio ni dužnost kada je dobio naređenje da s flotilom kojom je komandovao tuče po Zadru i Šibeniku, kako bi i tu presjekli Hrvatsku. Čim je otvorio koverat s takvim naređenjem, napisao je supruzi pismo i u svojoj kancelariji izvršio samoubistvo. Postoji i verzija da se admiral Barović otvoreno suprotstavio naređenju koje je dobio, skinuo admiralske epolete s ljetnje uniforme i odbio da potčinjenima izda zapovjest za pokret brodova i otvaranje vatre na hrvatske gradove. Navodno ga je, dok je skidao admiralske oznake, za stolom ubio neki poručnik fregate, Srbin iz Knina. O slučaju admirala Barovića razgovarao sam s mojim prijateljem Žarkom Radovićem, Crnogorcem, bivšim kapetanom bojnog broda, koji je prije rata napustio mornaricu i došao u sukob sa Generalštabom JNA. Radović je dobro poznavao Vladimira Barovića, bili su prijatelji. On misli i procjenjuje da je ova druga verzija podmetnuta. Znajući admirala Barovića kao oficira s crnogorskom etikom i kao Crnogorca, Žarko Radović je samoubistvo svoga prijatelja primio kao sasvim logičan odgovor na naređenje koje je dobio od više komande. O admiralu Baroviću, i to s velikim poštovanjem, pričali su mi Višani 1992. godine, kada sam na Visu imao promociju moje knjige „Prljavi rat“. Admiral se nekoliko dana prije agresije na Republiku Hrvatsku našao na Visu. Pozvao je tadašnjeg predsjednika viške opštine i kazao mu: „Naredio sam da se otvore vojna skladišta. Uzmite sve što vam treba, a sve vam treba. Ne znam ja čija će ovo vojska sjutra biti“. Ispaljujući sebi metak u sljepoočnicu, admiral Barović je klasičnim primjerima crnogorskog čojstva i junaštva dodao svoj veliki primjer!
Dragi Momire, postoji još jedan časni crnogorski metak ispaljen u ovom ratu. Taj metak je u komandi VPO u Splitu, u svojoj kancelariji, ispalio sebi u glavu kapetan bojnog broda Novak Kovinić iz Nikšića. Bilo je to samo nekoliko dana poslije samoubistva admirala Barovića. Kovinić je bio načelnik personalnog odjeljenja Vojno pomorske oblasti. Njegov se primjer, na žalost, ne spominje, a spada, kao i primjer admirala Barovića, u nove primjere čojstva i junaštva. Veliki etički čin je i odbijanje admirala Nikole Đurovića, komandanta Boke, da izda naređenje za bombardovanje Dubrovnika. Đurović je takav svoj postupak glavom platio! Trojica Crnogoraca, visokih oficira nekadašnje Jugoslovenske ratne mornarice, služiće kao časni primjeri iz jednog nečasnog rata i budućoj Crnogorskoj vojsci, ako je ikada bude.
* * *
Momir M. Marković
(Na Skupštini opštine Podgorica): „To što je dvoje stvaralaca iz familije Jevrema Brkovića (oboje bez stalnog zaposljenja) radilo sedam dana za neki honorar, mala je utjeha za sve ono što je urađeno Jevremu Brkoviću i njegovoj familiji.“ Momire, prijatelju!
Hvala ti što si se sjetio i sa zvaničnog mjesta progovorio što se sve, za ovih pet godina, od moje porodice učinilo. Kao što znaš (još samo Asanović i ti kod njih navraćate!) - Damjana su prebijali Pejakovićevi pozvijereni policajci, a Balšu s ručka na informativne razgovore privodili. Za sve ono što je policajac Pejaković Crnogorcima učinio, nagrađen je ambasadorskim mjestom. Stari bolješevički recept - najodanije policajce slati za ambasadore! (...)
Prijatelju!
Ostani u Lukavici, na tvojem katunu i u tvojoj kolibi, sve dok u Crnoj Gori ne bude Crne Gore! Znam Lukavicu, to je planina moga djetinjstva. Naše je bilo Ivanbegovo katunište i nasred njega veliki kameni val. Iz toga kamenog vala i danas raste grmen divljih crvenih ruža.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
