Da se razumijemo: dobar - pa čak i zadovoljavajući - pravopis nije lako napisati. Preciznije: nije lako uskladiti brojne - često međusobno suprotstavljene - kriterije o kojima treba voditi računa pri pisanju jednog pravopisa kao što su: uvažavanje fonološke i/ili morfološke realnosti, sistemnost, estetski kriterij itd.
Nije uvijek lako procijeniti ni to da li neki jezični fenomen uopšte treba ili ne treba uzeti u normativnu obradu. S obzirom na rečeno, dakle, ne treba biti prestrog spram rada pravopisacâ: i oni najinteligentniji i najznaveniji među njima nužno će formulisati makar jedno diskutabilno pravopisno rješenje.
I oni sa najizoštrenijim njuhom za rješavanje jezičnih nedoumicâ neminovno će u normiranju negdje napraviti grešku.
Ovo što je upravo rečeno ne može, međutim, abolirati neke pravopise i pravopisce koji su izrazito loši. A izrazito su loši zato što donose previše proizvoljnih i neadekvatnih pravopisnih rješenjâ.
Jedan od takvih - dakle izrazito loših pravopisâ - je i, trenutno u upotrebi u Crnoj Gori, Pravopis crnogorskog jezika. Valjalo bi napisati jednu prilično obimnu studiju da se prikažu i objasne svi promašaji ovog “Pravopisa”.
U formatu novinske kolumne tako obimnu studiju ne bi, naravno, bilo moguće objaviti. Zato ćemo ovdje - da bismo argumentovali upravo navedenu tezu - analizirati samo jedno poglavlje “Pravopisa crnogorskog jezika”: poglavlje „Crnogorska (i)jekavica“.
Na samom početku ovog poglavlja, u tački 129., konstatuje se da je u crnogorskom(e) jeziku normativan samo (i)jekavski izgovor; zatim se navodi temeljno pravilo (i)jekavskog izgovora. Već u ovoj tački, ovako apodiktički formulisanom polaznom konstatacijom - da je u crnogorskom(e) jeziku normativan samo (naglašavanje je moje, M.A.) (i)jekavski izgovor - autor Pravopisa crnogorskog jezika pripremio je sebi “omču“, tj. temelj za mnoge sporne formulacije u nastavku ovog poglavlja. Lavina spornog počinje da se valja već od sljedeće tačke: tačke 130.
Autor Pravopisa crnogorskog jezika u toj tački kaže sljedeće: “Slogovi s jat-om ispred o (koje je nastalo od nekadašnjeg l) i ispred j umjesto ije/je imaju i. Npr. vidjeti (viđeti): vidio (< vidjel); letjeti (lećeti): letio (< letjel); smjeti: smio (< smjel); dio (< dijel); cio (< cijel); vijati (< vjejati); sijati (< sjejati)”. “Oblici viđeo, lećeo, smjeo i sl.“, kaže se u istoj tački, „poznati u nekim crnogorskim govorima imaju status dijalektizama, pa se ne unose u pravopisna pravila“.
U tački 131., međutim, autor Pravopisa crnogorskog jezika veli ovo: “Od pravila naznačenog u t. 129 u crnogorskome jeziku odstupaju tri glagola (i glagoli u čijoj se osnovici oni nalaze) u muškome rodu radnog glagolskog pridjeva. Riječ je o glagolima sesti, sresti i zreti i glagolima složenim od njih. Oni se upotrebljavaju dvojako, npr.: sesti: seo-sio (…); zreti: zreo-zrio (…); sresti; sreo-srio“.
Prije svega, konstatacija da o nastaje od nekadašnjeg l nepotpuna je, a samim tim i netačna. Precizna i tačna formulacija je da je (to) o nastalo od l na kraju riječi i sloga negdje krajem XIV stoljeća. Centralni problem u vezi sa gore citiranim konstatacijama, međutim, može se formulisati sljedećim pitanjem: zašto normativni mogu biti oblici seo, sreo i zreo (i složenice sa tim glagolskim pridjevima u muškom rodu), a ne mogu normativni biti oblici viđeo, lećeo, smjeo i sl.?
U Pravopisu crnogorskog jezika, kako smo vidjeli, kaže se da je to zbog toga što drugopomenuti oblici imaju status dijalektizamâ. To, međutim, nipošto nije i ne može biti validno objašnjenje: sjeo (seo), sreo i zreo u jeziku kojim se govori na teritoriji Crne Gore nisu ništa ni manje ni više dijalektizmi od radnih glagolskih pridjevâ u muškom rodu viđeo, lećeo i smjeo.
Nego, biće da je u pitanju nešto drugo; biće da je autor Pravopisa crnogorskog jezika procijenio da oblici sjeo (seo), sreo, zreo ljepše zvuče od oblikâ viđeo, lećeo i smjeo pa je prvopomenutima - kao izuzecima od pravila - dao zeleno svjetlo za ulazak u Pravopis crnogorskoga jezika, dok je za drugopomenute rampa na ulazu u „Pravopis“ spuštena.
Drugim riječima, autor se - u uspostavljanju kriterija za normiranje ovog fenomena - oslonio na estetski kriterij. Nevolja sa estetskim kriterijem je, međutim, u tome što je isti često subjektivan, a, samim tim, u izvjesnoj mjeri nužno i proizvoljan. A u adekvatnom normiranju pomenutog fenomena autor nije trebalo da se oslanja na estetski, nego na kriterij sistemnosti (sustavnosti): kriterij koji podrazumijeva maksimalnu ujednačenost paradigmi. Da se oslonio na taj kriterij, došao bi do sljedeće spoznaje: ako je prethodno formulisano pravilo da jat ispred o, koje vodi porijeklo od l na na kraju riječi i sloga, prelazi u i - i konstatovano da je to pravilo temelj normativnih likovâ u vezi sa ovim fenomenom - onda ne mogu biti normativne, sa jedne strane, samo varijante vidio, letio i smio, a, sa druge, i varijanta sio i varijanta seo, nego samo sio. Nepoštovanje kritrerija sistemnosti i inače je veliki nedostatak Pravopisa crnogorskog jezika, makar u ovom poglavlju, što ćemo pokazati u nastavku ovog prikaza.
U tački 134. formuliše se, pak, sljedeće pravilo: “Ukoliko je riječ o množinskim oblicima imenica (nastalim pomoću infiksa -ov-ili -ev-) s dvosložnim alternantom jata (ije) ispred kojega se nalazi dvočlana suglasnička grupa čiji je drugi član r, taj se dvosložni alternant skraćuje sa e. Npr.: brijeg-bregovi; drijen-drenovi; trijem-tremovi; brijest-brestovi“. Pomenuto pravilo u cjelini - posmatrano u relaciji sa temeljnom konstatacijom ovog poglavlja datom u t.129. - diskutabilno je. Ali ostavimo to za kasnije. Ovdje ćemo se pozabaviti određenjem afiksa -ov-/-ev- kao infiksa.
Taj afiks pogrešno je kao infiks određivala starija bosnistika/kroatistika/montenegristika/sebistika. Savremena bosnistika/kroatistika/montenegristika/serbistika znaju, međutim, da B/CG/H/S jezik nema infiksa i da je afiks -ov-/-ev- zapravo sufiks. Jer, infiks je, kako taj morfem određuje hrvatski jezikoslovac Ivan Marković u svom Uvodu u jezičnu morfologiju (Disput, Zagreb 2012.): „ (…) afiks (…) koji zauzima položaj u kojemu prekida neki drugi morf, odnosno afiks umetnut unutar korijena sama, odnosno afiks umetnut u koji drugi morf, a ne tek primjerice između drugih dvaju morfova“ (Uvod u jezičnu morfologiju, 60-61). Marković zatim navodi primjere infiksâ u pojedinim jezicima svijeta.
Tako, npr., u jeziku nutka (ostrvo Vankuver, Kanada), u kojem infiks -t- znači množinu, npr.: t’an’a „dijete“: t’a-t-n’a „djeca“; ili, npr., u jeziku chamorro (Marijanska Ostrva), u kojem infiksi -um- i –in- imaju više derivacionih i flektivnih funkcijâ, pa služe, npr., za promjenu vrste riječi ili za signaliziranje rečenične uloge vršioca, cilja itd., npr. hatsa „podići“: h-um-atsa „dizač, koji diže“, hasso „misliti“: h-in-asso „misao, znanje“.
Tačno je da je pomenuta knjiga u kojoj je precizno objašnjeno što je infiks objavljena 2012. - dakle tri godine poslije Pravopisa crnogorskog jezika - ali to ne može biti opravdanje za autora Pravopisa crnogorskog jezika što očito ne prati stručnu lingvističku literaturu - čak ni literaturu na B/CG/H/S jeziku - i što u nekom narednom izdanju svoje knjige afiks -ov-/-ev- nije predefinisao u sufiks.
Bonus video:
