- Nijesmo jedan drugome nikada smrt poželjeli!
Svakako da nijesmo. Perović je s bliskim viđenjem, i doživljavanjem smrti u svojoj porodici, tako reći posljednjeg dana rata, ili prvog dana mira, dugo živio, a i danas živi. Ponio je to kao najtežu traumu iz ranog djetinjstva. Znao sam od prvog dana našeg druženja da su iz onog rata Sreten i njegova porodica - majka Milka, dvije sestre i dva brata, izišli sa strašnom ranom: mjesni, odnosno plemenski komunisti su im ubili oca Iliju i djeda Perka. Ubila ih je ona domaća, lješkopoljska, lješanska, berska, crnogorska pizma, „mrzav“, revolucionarni fanatizam instinktivnih revolucionara, koji su postali revolucionari da bi mogli, kad hoće i koga hoće, u ime revolucije ubijati.
Kad se revolucionarno vrijeme ohladilo, a instiktivnim revolucionarima likvidatorski instinkti otupili, kad su stare i nove mržnje splasnule, kad se vrijeme koliko-toliko oljudilo, porodici Perović izvinili su se isti oni revolucionari i njihova uhodana vlast. Priznali su - ni oca, ni đeda nije trebalo ubiti, da nijesu bili nikakvi grešnici, da su kroz rat prošli bez mrlje na časti, između krvavih kapi čistih se ruku provukli. To ubistvo je Sretenu i njegovoj porodici objašnjeno kao akt samovolje jednog instiktivnog plemenskog revolucionara i njegove sestre, takođe instiktivne i fanatizovane plemenske revolucionarke. Sreten, njegove sestre i braća, rasli su u znaku te strašne porodične tragedije, a plemenita Sretenova majka Milka, časno je starila, noseći na leđima krst tog užasnog porodičnog usuda. Svaka se, što bi se kazalo, lješkopoljska i podgorička komunistička šuša i maruša mogla na njima istresti, izbrecati, iznadgornjavati, iznečovječiti se kao nad „četničkom porodicom“, bez i jednog četnika u porodici.
* * *
Sreten Perović!
„I kad nijesmo zborili, Sve smo mogli Osim da ne budemo najbolji prijatelji, Trenutno u nezboru!“
Sreten Perović danas:
- Onaj što je danas najaktivniji crnogorski pisac u Crnoj Gori u razobličavanju svestranog posrbljivanja Crne Gore. U Monitoru i Liberalu veoma često objavljuje najpotrebnije, i najhrabrije, publicističke i esejističke tekstove koji se danas u Crnoj Gori pišu!
- Onaj što ukaže i prokomentariše gotovo svaki velikosrpski projektil, ispaljen s Terazija na, u svakom pogledu poniženu i obezličenu, rascrnogorčenu i razdržavljenu Crnu Goru, od koje su pučisti napravili Prostituisanu Narkomanku ovisnu od Srbije i svega srpskog. Sreten to čini i hrabro, lukavo, i mudro, i citatološki, i veoma čitko, a katkad i poput kamikaze s velikom dioptrijom. Njegovi tekstovi zasijecaju u srž sveukupne crnogorske tragike. Njegovi, Momira M. Markovića, Mladena Lompara, Mihaila Mila Pavlovića, dr Danila Radojevića, dr Vojislava Nikčevića i Sretena Zekovića. Ostali, a ostali su u Društvu crnogorskih nezavisnih književnika i Crnogorskom P.E.N. Centru, po kružocima šute, mudrijaše, proriču, monotono stare, pišu dosadne i prestarjele epske poeme i nove gorske vijence, udaraju recke ovima što nešto rade, a Peroviću kažu da on sve to čini radi osobne promocije svoje osobnosti!
- Onaj koji za mene i moje knjige u pismu kaže: „Ti, hvala bogu, svjedočiš o vremenu i nevremenu - kao pjesnik, kao borac, kao čovjek. Neko će iz tih knjiga prepoznavati naše krvavo kolo koje se vjekovima vrti u svijesti, u damarima, u prozukloj duši. Neko - nekad!“
- Onaj koji, evo, za gotovo pet punih godina moga progonstva i „svjedočenja“ u šest knjiga: Monigreni, Prljavi rat, Kneževi ljudi, Prokletstvo, Pjesme iz crne sveske, Glosarij, objavljenih u emigraciji, ne napisa ni jednog jedinog slova o tim mojim knjigama, i o tom svjedočenju o vremenu i nevremenu - kako sam kaže. Sreten nije napisao ni makar kraći osvrt na knjigu Ivana Salečića „Ljepota i prokletstvo legende“, značajnu studiju o mome književnom djelu, kao ni o „Drami dukljanskog prostora“, dosta obimnom zborniku koji donosi izbor kritičkih tekstova o većini mojih knjiga. Za to vrijeme je kolega Perović napisao i potpisao toliko tekućih tekstova o desetinama knjiga, pa i onih manje vrijednih i posve nevrijednih što su poplavile ili prekrile Crnu Goru. Razlog upornom prešućivanju svake moje knjige nastale u emigraciji zna samo on. Taj razlog je svakako valjan i negdje je duboko u njemu, ili u onim što ga već decenijama instruiraju na takav odnos prema meni, pa i mojim knjigama.
- Onaj koji, hvaleći se u Monitoru kako se 1994. godine odrekao nagrade „Risto Ratković“, kada je ova nekada zaista ugledna nagrada dodijeljena ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, zaboravi da kaže da sam to 15 dana prije njega ja uradio i to uz veliki publicitet, pozivajući njega da to isto uradi! - Onaj koji rekapitulirajući, takođe u Monitoru, objavljene knjige članova Crnogorskog P.E.N-a i Društva crnogorskih nezavisnih književnika, ne spomene njemački prijevod i veliki uspjeh moga romana Pantelej na drijenu, niti knjigu poezije Staljin, Mocart i Marija Judina, objavljenu na albanskom u Tirani 1993. godine. Sreten Perović je bio najpozvaniji da komentariše ili makar zabilježi uspjehe mojih knjiga na stranim jezicima. On to nije uradio. Čemu to vodi, dragi prijatelju Sretene Peroviću? Ili da okrenem pitanje: Ko te je do toga doveo, kolega Peroviću?!
- Onaj koji se, sa kongresa P.E.N-a u Pragu i na Bledu, ne sjeti okrenuti telefon i javiti se svome prognanom kolegi i prijatelju, jednom od osnivača Crnogorskog P.E.N-a i nekadašnjem prvom potpredsjedniku, već se izokola, kod delegata Hrvatskog P.E.N-a, raspituje o mome statusu, držanju i ugledu u Zagrebu i Hrvatskoj. To isto radi i kad intervjuiše mog prijatelja Vlada Gotovca. - Onaj što me u pismu oslovljava sa „Dragi kolega“, a mnogo smo više od toga. Plaši se oprezni Perović da na graničnom prelazu Kaću ne pretresu i uz ostalo nađu i njegovo pismo. Perović misli da bi ovo „kolega“ makar donekle denfovalo njihovu sumnju u neku našu moguću bliskiju vezu i saradnju. Obazriv je Perović, katkad i u korist svoje štete, što bi Podgoričani kazali. Ne znam da li sam u pravu kad ono Perovićevo „kolega“ pripisujem nekoj njegovoj pretjeranoj obazrivosti, a i izvjesnom distanciranju, kako ga oni koji svaki naš kontakt i korak prate ne bi tretirali kao što mene tretiraju.
* * *
Dragi Sretene Peroviću,
Tvoje me je pismo iskreno obradovalo, iako je bez podataka da ga piše prijatelj prijatelju, već samo kolega kolegi. Bez obzira na tvoju suzdržanost, kojoj znam prave razloge i koja ti je nametnuta, tvoje pismo mi je omogućilo da se u Dukljanskom epistolariju nađe poglavlje o tebi, zapravo moje subjektivno (a kakvo bi drugo moglo biti) viđenje naših sveukupnih odnosa za četrdeset sedam godina našeg druženja, prijateljevanja, svađa i svih onih obostranih kontroverzi kojih je, hvala Bogu, bilo dosta.
Samo kompleksni ljudski odnosi, pogotovo odnosi među piscima, mogu provocirati interesovanje da se u njih uđe i otkrije jedna prava deponija poroka i vrlina, padova i uspona, tolerancije, uskogrudnosti i mentalnog košmara. Takođe, samo izuzetno kontroverzne ličnosti imaju draž samozatajne knjige - koju treba ili napisati ili nenapisanu čitati! Tvoji i moji odnosi, u raznim periodima našeg druženja, ili u svoj svojoj ukupnosti, jednoga će dana imati dosta toga što neće govoriti samo o nama dvojici.
U Dnevniku prognanog Dukljanina, koji nastaje iz dana u dan evo već peta godina, sasvim odgovorno i s dosta skrupula povremeno analiziram sve faze našeg druženja. Nijesu to obračuni, ni optužbe, ni pravdanja dosta toga što se među nama dešavalo, a bilo je i obostrano neprijatnih varijanti netrpeljivosti. Naravno da ja mislim kako je toga mnogo više bilo s tvoje strane, a ti sa moje. Takvi su odnosi pisaca u svim literaturama i vremenima, a pogotovo u vremenu kada su pisci, da bi opstali, morali praviti velike ustupke režimu, priklanjati se raznim mentorima iz političkih vrhova. Što se mene tiče, to ćeš, nadam se, i ti potvrditi: bio sam i ostao nepripadajući, vazda u procjepu, vuk samotnjak, čovjek i pisac iza koga nikada niko nije htio stati. Sam sam se nosio i savlađivao sve prepreke, kojih nije bilo malo. Ne kažem da u ranoj mladosti nijesam napravio nekoliko nepromišljenih izleta u neka površna oduševljenja, ili moguća ogriješenja o moje kasnije principe! Iza tebe, dragi Sretene Peroviću, i tvojega Jezgra vazda je neko stajao. Ovdje, naravno, mislim na onaj kasniji period kada si se ozbiljno bavio, i ozbiljnih promašaja imao, izdavaštvom i leksikografijom. Nijeste ni ti ni tvoje Jezgro maženi, ali jeste u kritičnim trenucima ipak bili zaštićeni od onog najgoreg. Mene ni od tog tvog Jezgra, ili, bolje reći, „Lučinog“, nije imao ko zaštititi. Morao sam sa svima polemisati. Ti se, što smatram tvojim etičkim činom, nijesi htio uključivati u onu zaista bespoštednu polemiku. Tada sam se morao štititi i od vas i od onih koji su vas štitili, a pogotovo od onih koji su i vas i vaše zaštitnike napadali!
Bonus video:
