„Pobjeda“ je tih dana, dragi Sretene, a to je jesen 1962. godine, objavila nekoliko montiranih pisama čitalaca u kojima se drastično napadala moja drama i, naravno, ja kao autor drame. Pisma su bila na „zacrtanoj“ liniji teksta Olge Perović, a potpisivala su ih dva profesora podgoričke gimnazije i jedan bivši informbirovac. Pismo profesora Jagoša Batrićevića i dr Pavla Radusinovića bilo je vapijući glas dvojice nikada osviješćenih ždanovaca s crnogorskom ujom revolucionarnog fanatizma. Bivši oficir JNA i bivši informbirovac Ilija Vukadinović, inače osobno mi drag čovjek, napisao je takođe vapijuće pismo protiv „crvotočenja revolucije“ i „izjednačavanja krsta i petokrake“ u mojoj drami. Gospođa Perović svoj tekst „Pisac u provaliji“ nije potpisala iz razloga kako bi tekst imao snagu redakcijskog stava i komentara „Pobjede“, koju je tada uređivao Milo Đukić, povratnik iz Beograda.
Dragi prijatelju,
O premijernom izvođenju moje drame „Provalija“, sjećaš se dragi Sretene, korektno ste pisali samo ti i profesor Jovan Čadenović: ti u „Pobjedi“ i „Borbi“, a Jovan Čađenović u „Prosvjetnom radu“. Ti si, dragi kolega, o mojoj drami pisao politikantski korektno, a Jovan Čadenović iskreno i veoma afirmativno. Ti si, dragi prijatelju, imao jedan dosta spekulativan odnos prema drami i njenoj sudbini. Suštinski, radilo se o posve nekorektnom i politikantski žovijalnom pristupu drami i cijelom slučaju. Za tebe je to bila „vivisekcija“, „verizam“ i „veristički postupak“, a tek si za tvoju knjigu pozorišnih kritika Darovi scene, nakon dvije decenije, dodao „moralno preispitivanje“, „granice ljudske izdržljivosti u kataklizmičkim situacijama“, „vizuru“, i „nužno moralno opredjeljenje“. Ti si, dragi Sretene, za mene kao pisca i autora drame imao sasvim neprihvatljiv ugao gledanja i eksponiranja na cijeli taj problem oko „Provalije“. Ne samo neprihvatljiv, već i moralno dosta labav stav, u svakom slučaju, nekorektan. Da se ne bi zamjerio ideologiji, ideolozima, Olgi Perović i zvaničnoj politici, ti si moju dramu idejno prepustio ideolozima, a kao pozorišni kritičar vješto si podupirao njihove stavove, tvrdeći da se radi o „neuspjelom dramskom djelu“, uz to i s puno „profesionalnih mana“, „nedorađenom“ prvijencu dramskom s dosta dramaturških i literarnih manjkavosti! Pisca, u ovom slučaju mene, nijesi htio ideološki da vivisekciraš, da ti se ne pripiše ždanovizam, već si se opredijelio za kudikamo teži udarac piscu - osporiti umjetničku vrijednost djela! Takvim si postupkom, dragi Sretene, ideologiji i ideolozima, koji su bili tvoji intimusi, stavio do znanja da ti kao pozorišni kritičar ne nalaziš u toj drami gotovo ništa vrijedno, da je to, maltene, literarni promašaj, a kako stoji s ideološkom stranom drame, o tome neka oni sude i presuđuju, a oni su, kao što znaš, dragi kolega, skinuli dramu s repertoara, a protiv pisca poveli pravu hajku!
Dragi Sretene,
Da se ne zavaravamo, nijesi ti tada ništa uradio da piscu zabranjene drame olakšaš situaciju: nigdje i nikada nijesi napisao da dramu nije trebalo „skinuti s repertoara“, odnosno zabranjivati. Ti si, da budemo iskreni, makar danas nakon trideset godina, meni kao piscu otežao i onako tešku situaciju: Nalazeći toliko mana drami, zapravo izmišljajući mane kako bi tobože odbio politiku i političare od mene i drame, ti si me, nesvjesno valjda, dotukao, uvjeravajući javnost da je to, kako su je „Pobjeda“, Olga Perović i pisma trojice naručenih „čitalaca“ obavijestila, ne samo politički loša drama, već je i literarno nevrijedna. Mene, kao i većinu pisaca nikada nije zanimala ideološka i politička ocjena mojih drama i knjiga, ukoliko me nije suštinski ugrožavala, već samo i isključivo literarna. Tada su me, dragi kolega, Olga Perović, „Pobjeda“, ideolozi - ideološki i politički diskreditovali, a ti literarno!
Dragi kolega Peroviću,
Kada su 1990. i 1991. godine, u onom zaista paklenom hajkanju na mene, Maksim Korać sa šest mjesnih zajednica i Udruženjem književnika Crne Gore, vodili onu brutalnu terorističku akciju da mi se oduzme Trinaestojulska nagrada i tobože Nacionalna penzija, tada si se ti u izvjesnoj mjeri oglušio o moje muke, pokrio se, što bi se kazalo ušima, i iz već usmrćenog Leksikografskog zavoda Crne Gore, čiji si direktor bio, odgledao, odslušao, vjerovatno i otplatio, tu moju besprimjernu kalvariju - montenegrinu!
Tih je dana, kao što se sjećaš, grupa mladih crnogorskih intelektualaca napravila Peticiju upućenu Skupštini Crne Gore, kojom se zahtijevalo da Skupština ne nasjedne zahtjevima hajkača i oduzme mi Trinaestojulsku nagradu i penziju. Donosiocima Peticije, na koju si i ti trebao staviti svoj cijenjeni potpis, izgovorio si se da Peticiju ne smiješ potpisivati, kako pučistima ne bi dao povoda za ukidanje Leksikografskog zavoda, koji je praktično već bio ukinut. Meni si, dragi Sretene, objasnio da su ti takav postupak savjetovali tvoji prijatelji, odbačeni političari iz bivšeg sistema, čije savjete, čujem, i danas slušaš, do kojih i dalje mnogo držiš, mada oni do tebe, i svih nas, nikada nijesu držali. Oni su, dok su bili moćnici, mnogo više držali do onih koji su ih 10. januara 1989. godine s vlasti otjerali, a za koje neki od bivših, pogotovo jedan tvoj prijatelj, i danas revnosno rade!
Ovaj delikatni detalj iz naših odnosa od prije šest godina spominjem samo kao tvoj postupak koji nijesam očekivao i koji mi ni danas nije sasvim jasan. Za tebe je to bilo izvjesno taktiziranje kako bi sačuvao već otpisani Leksikografski zavod, a za mene samo ožiljak u našim odnosima, koji u meni već zarasta, dok ćeš ga ti, dragi Sretene, osjećati sve dok u sebi ne nadeš pravo objašnjenje kako je do njega došlo.
Onoga dana kada sam dobio tvoje toliko drago mi pismo, u Dnevnik prognanog Dukljanina zapisao sam:
Ode Sreten u svoje vinograde!
U tvom pismu, dragi kolega, nema ni eventualnih grešaka u kucanju. Greške su, ako ih ima, negdje u kucaču. Ni ja ne slutim skoro viđenje!
Tvoj Jevrem Brković
Zagreb, 13. IV 1995.
Bonus video:
