Sisak-Dubrovnik. Pisma ljeta 1980” knjiga je pisama (Udruga kultura vrijednosti, Sisak, 2019) Jelene Trpković, slikarke iz Beograda i Milana Milišića, dubrovačkog pjesnika, koji je 1991. nastradao kao civilna žrtva pri napadu na Dubrovnik. Prepiska se odvijala u ljeto 1980. godine. Jelena Trpković je tada bila učesnica likovne kolonije, koja je u gradu crne metalurgije svake godine okupljala istaknute likovne umjetnike.
Podsjetimo da je Željezara Sisak, pored likovne kolonije, bila osnivač književne nagrade, čiji su dobitnici najznačajniji pisci ovih prostora: Krleža, Kaštelan, Davičo, Tadijanović, Konstantinović, Kiš, Kovač... Jedan od dobitnika, 1989. godine, Mile Stojić, u komentaru knjige “Pisma ljeta 1980.”, piše: „Ljubav u doba kolere. Tako bi se tim markezovskim naslovom, mogla označiti intimna prepiska dvoje istaknutih umjetnika uoči raspada Jugoslavije. Beogradska slikarica i dubrovački pisac razmjenjivali su pisma, kao čisti rukopis ljubavi, dok se posvuda oko njih pripremao „rukopis mržnje“ koji će uništiti jednu veliku državu, a cijelo jedno pokoljenje strovaliti u nesreću i propast.
Riječi koje su međusobno razmjenjivali Jelena Trpković i Milan Milišić evo nakon tri desetljeća izlaze iz sfere intime, ne iz frivolne nakane da se obznani jedna intimna korespondencija, nego iz potrebe da se ukaže na svu tragiku svijeta u kome provodimo naše zemaljske dane.“
Milan Milišić, pjesnik, novinar, prevodilac i dramaturg iz Dubrovnika. Svjetsku književnost sa teorijom književnosti završio u Beogradu. Živio u mnogim gradovima SAD i Dubrovniku, u kome je do 1987. radio u Kazalištu Marin Držić. Autor mnogobrojnih prevoda, poetskih knjiga.
Jelena Trpković, slikarka u klasi prof. Stojana Ćelića iz Beograda. Živjela i radila u Dubrovniku (1980-1999). Predavala na Katedri za crtanje Akademije umjetnosti u Novom Sadu (1999-2018). Učesnica je mnogobrojnih samostalnih i preko sto kolektivnih izložbi, dobitnica mnogih likovnih nagrada. Bavi se zaostavštinom Milana Milišića. Živi u Beogradu, odakle je i govorila za ART.
Kako su nastajala pisma iz vaše knjige prepiske sa Milanom Milišićem Sisak - Dubrovnik, pisma ljeta 1980?
- U velikom kožnom koferu, štepovanom bijelim tankim kanapom, iz četrdesetih godina prošlog vijeka, čuvam Milanova i moja pisma. Oboje smo se radovali da primamo i pišemo pisma i razglednice, svako od njih je mali esej ili dnevnički zapis. Ili, naravno, pismo ljubavi. U mojoj lijepoj domovini Jugoslaviji postojalo je mnogo likovnih kolonija. U Sisku, udaljenom tridesetak kilometara od Zagreba radila je jedna od najvećih železara, i njegovala koloniju u koju su rado dolazili umjetnici. Vajari su imali gomile otpadnog materijala iz železare za svoje radove, a slikari ateljea. Sa svim potrepštinama za slikanje. 1980. pozvana sam i ja (tek sam bila završila postdiplomske studije slikarstva u Beogradu) da učestvujem u radu kolonije. Naslikala sam tri slike koje sam ostavila za kolekciju Željezare Sisak. Onda su došli ratovi, moja domovina se raspadala godinama u krvi, sve je razrušeno i devalvirano, urušeno, mnogo ljudi ubijeno. Željezara Sisak je prestala da radi, kasnije je prodata i svedena na par pogona, umetničke slike iz kolekcije spaljene ili pokradene. Među njima i moje. A onda je, iznenada, 2018. stigao poziv od Sagite Mirjam Sunare, docentkinje na Umjetničkoj akademiji u Splitu, voditeljke projekta za konzervaciju i restauraciju preostalih umjetničkih djele Kolonije Sisak, da gostujem u Sisku i ispričam svoje uspomene iz daleke 1980. Setila sam se pisama koje sam pisala Milanu iz Siska iz Hotela Panonija, soba 307. Ponijela sam ih sa sobom na put. Došla sam u Sisak, neki drugi grad (Hotel Panonije, soba 305) grad koji je stao, grad bez ljudi po ulicama, iz velikih dimnjaka željezare ne kulja dim, preživljavanje i snalaženje za život se osjeća na svakom koraku, kao u većini gradova nekada nam lijepe zajedničke zemlje. Potresena sam ponovnom zlom sudbinom Banije, zemljotresima koji su srušili Petrinju, Sisak… Sudbinom prelijepe, nesretne Banije.
Pisma sadrže Vašu i Milanovu svakodnevnicu i neobična zapažanja. Šta nam danas ta pisma govore poslije četiri decenije od nastanka?
- Bilo je uzbudljivo čitati pisma stara 40 godina, mladi ljudi su slušali moje čitanje kao da čitam Alisu u zemlji čuda… A kada je gospodin Đuro Tadić, koji se bavi kulturom sjećanja u svojoj udruzi Kultura vrijednosti objavio knjižicu sa tim pismima sa nazivom Pisma leta 1980 i napravio promociju u Sisku, među posjetiocima je bilo ljudi koji su nekada radili u Željezari Sisak. Prepoznavali su i slike i atmosferu… Emocije su mogle nožem da se sijeku, bilo je i suza, grcanja… Shvatila sam da sam jedna od rijetkih koja je dobila priliku da javno priča o osamdesetim godinama, o bivšoj Jugi, o tim danima, njihovim danima, da je njima taj dio života zatamnjen. Zabranjen. Djelove iz knjige je čitala glumica Urša Raukar koja je došla iz Zagreba, Mile Stojić književnik je stigao iz Sarajeva, Enes Kišević i Petar Gudelj Iz Zagreba, došli su i prijatelji iz Dubrovnika… Promocija Pisma leta 1980. odražana je i u beogradskom Parobrodu. Mile Stojić, došao iz Sarajeva (prvi put poslije 30 godina je bio u Beogradu) Đuro Tadić (koji je nekada bio urednik čuvenog zagrebačkog Poleta) iz Siska, Stevan Tontić iz Novog Sada, govorio je i književnik Predrag Čudić. U publici su bili dragi, poznati ljudi, neki od njih se nisu godinama videli. Poslije promocije, uz vino rekla sam da nijesam vidjela manje knjižice ni više pređenih kilometara zbog nje.
U knjizi pišete: “te 1980, u jesen Milan i ja se selimo za Dubrovnik. U starom spačeku preko Bosne, srca Jugoslavije, 29. novembra, stižemo u Dubrovnik. Pljušti kiša”. Kako pamtite osamdesete godine u Dubrovniku?
- Tih ranih osamdesetih, voljela sam svaki dan u Dubrovniku. Miris zime i miris ljeta, ne znam koji mi je draži. Svjetlost, kroz prozore ulazi nebo, more, Lokrum i stari grad. Ljepota jezika i muzikalnost, novi ljudi, krasni prijatelji, diskretni, duhoviti. Odlasci na Elafite, Koločep i Šipan su nam bili posebno dragi. Dobra pelješka vina, riba i delicije raznorazne. Milan radi u svojoj radnoj sobi, ja u svom ateljeu. Uveče razgovaramo o umjetnosti. Ljeti dolaze u Dubrovnik dragi prijatelji. Pravim samostalnu izložbu u Galeriji Doma omladine u Beogradu, Galeriji Sesame u Dubrovniku i Galeriji Budo Tomović u Titogradu. A onda dolazi vrijeme nelagode, vrijeme nemoći i nepravde i sve se mijenja. U listu Laus, za koji je Milan redovno pisao, а ja bila tehnički urednik, omiljenom i čitanom u Gradu, izašao je Milanov esej Život za slobodu. Esej o slobodi izbora. Tekst o kafedžiji koji je za vrijeme II svjetskog rata u na Stradunu u svom kafeu prodavao kafu Njemcima i Italijanima, i njegovoj dilemi da li da po dolasku oslobodioca pobjegne iz Grada ili, pošto se nije osjećao krivim jer je radio svoj posao, ostane. Izabrao je ovo drugo i prijeki sud ga je osudio na strijeljanje. Te godine u Beogradu je bio osuđen Gojko Đogo za knjigu Vunena vremena, pa je dubrovačkom SUBNORu dobro došlo da i u svojim redovima nađe neprijatelja. Laus je zabranjen, redakcija smijenjena, i ja sa njom, a Milan osuđen na 6 meseci zatvora na tri godine uslovno. Cijelo suđenje i sve oko njega bi bila farsa da nije na Milana i mene djelovalo stresno. Od pretresa u kući, prisluškivanja telefona, oduzimanja pasoša, onemogućivanja bilo kakvog posla. Živjeli smo od pomoći PEN-a. Novine su bile pune busanja u grudi ponosnih pronalazača neprijatelja koji brane po novinama saradnike sa fašistima. Na ulici, ljudi nas se klone, samo promrmljaju nešto i žure dalje da ih neko ne vidi sa nama. Kada nam neko dođe u posjetu, dopisujemo se zbog prisluškivanja…
U knjizi sjećanja na Milana Milišića Hommage Milišiću, postoji jedna divna fotografija. Na plaži ste vi, Paskal Delpeš, Danilo Kiš, Milan i njegovi sinovi Oleg i Roman. Kiš i Milan su bili dobri prijatelji…
- Posle vraćanja pasoša, odlazimo u Njujork gdje Milan na njujorkškom univerzitetu predaje prevođenje poezije sa engleskog na francuski, a ja idem po muzejima i galerijama i ponekad radim kao bejbisiterka. Slučaj je htio da je i Danilo Kiš dobio Fulbrajtovu stipendiju u isto vrijeme, pa je sa Paskal Delpeš doputovao u Njujork. I još veća slučajnost, stan im je bio prekoputa našeg, mahali smo. Milanu je Danilo bio, kako je govorio, stariji brat. Viđali smo se i družili i u Beogradu i u Dubrovniku, Milan je često odlazio kod njega u Pariz, pili su kafu u čuvenoj Rotondi, slali mi razglednice iz nje. U Njujorku su Danilu, nažalost, dijagnostikovali kancer na plućima, od koga je i umro. Poslije posjete klinici, došli su Paskal i on slomljeni kod nas. Danilo nam je potanko objašnjavao šta su mu doktori rekli i nacrtao nam svoja pluća i mjesto gdje se kancer nalazi. Taj crtež imam i danas. Ostao je u mom bloku za crtanje… Dugo u noć je gorelo svjetlo u stanu prekoputa nas, i mogli smo da vidimo sjenku Danila kako šeta svojim dugim koracima po sobi… Vidjeli smo se još par puta u Dubrovniku, tada je već imao jake bolove, šetao je po našoj velikoj terasi iza kuće i tiho jaukao… nismo mogli da mu pomognemo…
Kada su počeli prvi nagoveštaji rata?
- Po povratku iz Amerike, Milan dobija mjesto dramaturga u kazalištu Marina Držića, ali za kratko. Uskoro biva izbačen sa posla zbog programa za predstavu Klaustrofobična komedija Dušana Kovačevića. Budni SUBNOR nije ovoga puta bio zadovoljen tekstovima uvrštenim u program i fotografijama glumaca kad su bili Titovi pioniri sa pionirskim zastavama… Rat je bio na pragu. Na svim naslovnim stranama novina bila je samo jedna velika ružna, crna riječ RAT. Slavonija je uveliko gorela, NIN je na naslovnoj strani objavio sliku polja kukuruza i tekst Kukuruzišta puna leševa.. Grad se komešao, ljeto je bilo sa plažama bez turista, a onda je jedan vojni avion preletio u brišućem letu, nisko, skoro dodirnuvši Grad. Milan i ja smo bili na balkonu i u tih par sekundi preleta, kada nam se činilo da smo videli lice pilota, znali smo da je rat stigao i u Dubrovnik.
Svjedok ste Milanove pogibije. Kako su izgledali vaši dani neposredno prije tragedije i zašto se još uvijek u javnosti poteže pitanje od čije je granate on stradao?
- Dubrovnik je bio opkoljen sa svih strana, pucalo se po njemu sa kopna, sa mora i iz vazduha. Nije bilo vode, nije bilo struje, nije bilo hrane… Ipak, pokušavali smo da nastavimo da radimo, Milan pišući, ja radeći svoje slike… u jednom trenutku sam shvatila da su slike izgubile boju. Petog dana rata u Dubrovniku, Milan je poginuo. Granata je pala na ogradu terase, metar od ulaznih vrata u kuhinju, okrenutu prema Srđu. Milan je bio sa druge strane vrata…. Milanova sahrana je trajala kratko, bilo je dosta ljudi, blijedih i preplašenih, avioni su nadlijetali. Bila su prisutna i dva Milanova prijatelja, franjevački sveštenici, pravoslavni je pobjegao iz Grada! Postoji mnogo verzija o granati koja je ubila Milana. Vojna policija je brzo pokupila sve gelere i upaljač, pa je i to doprinijelo nagađanjima. Zbog parabole, sa mora granata nije mogla da bude ispaljena… došla je sa okolnog brda… Milanov prijatelj Ibrahim Hadžić je sakupio 18 verzija Milanove pogibije, od toga da su ga ubile ustaše, zaklali četnici, ja sam bila u tim verzijama silovana, nije mi se znala sudbina, u titogradskim novinama je izašao tekst da je poginuo u saobraćajnoj nesreći… Da li su svi koji su pisali te verzije osjećali krivicu?
U Dubrovniku ste živjeli od 1980 do 1999….
- Iz Dubrovnika sam se odselila u Beograd pred NATO bombardovanje. Često kažem da mi je bilo lakše što nijesam bila u Beogradu kada su tenkovi bili obasipani cvijećem dok su išli na Vukovar i kada se pjevalo: Jebaćemo Tajči i da nijesam bila u Dubrovniku kada su se radovali kada su avioni poletjeli iz Aviana da bombarduju Srbiju i Crnu Goru. Sama selidba je priča za sebe… Na granici Hercegovine i Crne Gore koja se tada sastojala od jednog kontejnera, nisu me pustili da uđem u Jugu, u svoju domovinu. Bio je petak, i tražili su mi da se vratim u Trebinje i nabavim carinsku deklaraciju koju mi tamo mogu izdati u ponedeljak! Ona iz Dubrovnika i ona iz Hercegovine nije bila dovoljna. U kamionu su bile sve moje slike, Milanova ostavština, 3000 knjiga… nešto pokućstva. Ni na jednoj od svih besmislenih granica koje sam prošla od Dubrovnika preko Stoca do Crne Gore, niko nije pogledao u kamion. Gledali su samo da izvuku pare. Hrvatski carinici su tražili 2000 maraka depozita, kao garanciju da neću po Hercegovini prodavati svoje stvari! Crnogorski carinici su omekšali kada sam im ponudila bidon travarice od 9 trava sa Pelješca, koje mi je na rastanku poklonila moja draga susjeda gospođa Ane, i propustili nas.
Iza Milana Milišića ostala je bogata književna zaostavština o kojoj se vi brinete. Imate li u planu još nešto da objavljujete?
- Već u Dubrovniku sam počela da radim na Milanovoj ostavštini, priredila sam zbirku Mrtvo zvono. (Mrtvo zvono je dio Dubrovnika koje nam je bio posebno drag i gdje je naš prijatelj Lukša Peko, slikar imao atelje). Knjigu je trebala da objavi Matica Hrvatska, Dubrovnik, ali su odustali uz pristojno pismo izvinjenja. Ponudila sam je Feral Tribune iz Splita i Predrag Lucić je, na moju veliku radost, odmah objavio. Posthumno je objavljeno još 11 Milišićevih knjiga. Među njima je knjiga putopisa objavljena u Zagrebu pod naslovom Otoci i u Sarajevu kao Putopisi i nedovršeni roman Oficirova kći. Na njoj sam dugo radila, na sreću bilo je Milanovih prepravki i uputstava i smjernica. Momentalno radimo na 2. tomu Sabrane poezije koju će, kao i 1. tom objaviti Kulturni centar Novi Sad u reprezentativnoj opremi.
Vi ste poznata slikarka. Predajete crtanje na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Da li vas poslije toliko godina stvaranja i dalje inspiriše slikanje? Kako gledate na rad sa mladim umjetnicima, slikarima koji tek stasavaju? Imaju li iste dileme kao vaša generacija?
- Ja sam od dolaska u Beograd imala 14 samostalnih izložbi. Kad sve ovako saberem, vidim da sam poprilično toga uradila, ali volim dokolicu, volim da ništa ne radim. Kada radim na Milanovoj ostavštini ne mogu da radim svoje slike, živim dva života. Ili dva od više njih. Znam da niko osim mene ne može da završi Milanovo započeto, svjesna sam odgovornosti za svaku riječ, i dalje, kao da mi stoji iza ramena i daje mi uputstva. Što se mog rada tiče, tu je, uvijek je tu. Ne priznajem riječ inspiracija kod profesionalaca. Umjetnost je proces, dugogodišnji, mijenja se vremenom, ako ne onda je to stagnacija, kliše. Umjetnik mora da se mijenja, da ide dalje, a ne da čeka da mu dođe inspiracija. Da padne sa neba! Već dvije godine ne radim na akademiji. Rad sa mladim ljudima je, za mene, najprije odgovornost. U tom radu nema mnogo povratne energije kao što su mi mnogi govorili, to je davanje, sipanje u bunar bez dna gdje se ne zna da li se nešto primi, ostane ili udara u zidove. 20 godina sam radila sa mladim ljudima, ne znam gdje su oni sada, malo od njih je ostalo u umjetnosti, mnogi od njih su otišli iz zemlje. Šta im je ostalo od toga što sam im ja davala? Da li je dobro to što sam pokušavala da im otvorim svjetove za koje nijesu znali da poseduje?
Koliko je danas u Dubrovniku živo sjećanje na Milana Milišića? Idete li povremeno u Župsku 7? Nedostaje li vam Dubrovnik?
- U Dubrovnik idem rijetko. Sanjam ga često, san je najbolji dramaturg. Dubrovnik više nije grad u kome smo živjeli. On je sada turistička destinacija, još malo pa kao Sveti Stefan. Naš Dubrovnik je bio pravi grad, grad za svoje stanovnike, ljeti i za turiste, grad sa svojim simfonijskim orkestrom, dobrim Kazalištem… otvoren grad pun života. Sada je sve samo ne to. Zlo se dugo zadržava u Gradu (a veliko mu je zlo JNA nanijela) a sada je tu i pohlepa, sve je na prodaju. Pokrenuto je nekoliko inicijativa da jedna ulica u Dubrovniku dobije ime Milana Milišića. Na inicijativama je sve ostalo i na izrečenim ružnim riječima pojedinaca na tu temu. Sanjam Srbe i Hrvate skoro svake noći. Neizlječivo.
Bonus video:
