Koje god teme se dohvati Aleksandar Đuričić, ta priča postane goruća, talk of the town. Njegove se knjige i tekstovi čekaju, čitaju i prepričavaju. Zbog njega se kupuju novine. Plaču ljudi, smiju se, pa opet plaču. U njemu se ujedinjuju novinar, pisac i istraživač. Đuričić ima savršen njuh za dobru priču, za ono što vrijedi iskopati, što vrijedi prenijeti čitaocu. Vjerno, dosljedno, sa stilom, bez banalizacije i estradizacije. Fino, nenametljivo, pošteno i zanimljivo.
Čitaoce je navikao, kad u zaglavlju teksta ili uglu korice knjige pročitaju “Aleksandar Đuričić“ da znaju da ih čeka nešto zanimljivo i vrijedno. Njegovo ime postalo je garant dobre priče. Svakim novim radom dokazuje da je novinarstvo i dalje živo.
Povoda za razgovor ima mnogo. Neki od njih su i njegova posljednja knjiga „Glogi“, o kojoj se priča, koja ide od ruke do ruke, putuje svijetom uprkos zatvaranjima granica, uspjela je da dirne, rasplače i razonodi sve poštovaoce glume Nebojše Glogovca.
Takođe, Đuričić je u Nedeljniku nedavno ispričao priču glumice Merime Isaković o fizičkom i seksualnom zlostavljanju, koju je kao 18-godišnja studentkinja glume doživjela od svog starijeg kolege Branislava Lečića. Nekada velika zvijezda bivše Jugoslavije koju Crna Gora pamti najviše po ulozi u filmu Živka Nikolića “Jovana Lukina” otvorila se baš Aleksandru Đuričiću, a on se potrudio da priča odjekne jako, kako i treba.
Da krenemo baš od Vašeg početka; rođeni ste u Podgorici. Išli ste i u gimnaziju pod Goricom. Kakve su Vaše emocije prema rodnom gradu u kom danas više nema hotela Crna Gora i Ljubović? Kad navratite, po čemu ga (ne) prepoznajete?
- Kažu da roditelje i rodni grad ne možete da birate, a ja baš kao da sam ih birao: Sonja i Rajko, prvi koraci u tadašnjem Titogradu, u Hercegovačkoj ulici (bila je mnogo lepša nego danas), odlasci sa tatom u kafanu „Radovče“, pa na sladoled od vanile u baštu hotela „Crna Gora“, onda odrastanje ispod Ljubovića (bio je lepši nego danas) kod baba Bose. Prvi izlasci, kino „Kultura“, kafić „Boa“... Srećno detinjstvo i dečastvo o kome pisci nemaju potrebu da pišu, osim ako niste Marsel Prust koji je bio u stanju da tu sreću opisuje na hiljadu strana. Nema više nekih glavnih toponima mog sazrevanja, ali ima mojih prijatelja, jedinstvenog smisla za humor, nekih novih destinacija i laguma gde se slavi život. Može Titograd da se zove Podgorica, hotel „Crna Gora“ da bude „Hilton“, to na mojoj emotivnoj mapi ne menja mnogo. Kada se sa mojim bratom Vaskom, u neko gluvo doba noći vozikam pustim ulicama, obavezno tražim da stanemo ispred zgrade na kojoj spomen ploča: “Ovdje je rođen Borislav Pekić“. I čudu ne mogu da se načudim kako neka ulica, park, ne nosi njegovo ime ili zašto nema spomenik. Ne zbog Pekića, nego zbog nas.
Nedavno ste objavili knjigu „Glogi“ u izdanju „Vukotić Media“. Priča o Nebojši Glogovcu dirnula je mnoge čitaoce, tiraž je prešao 10 000 primjeraka, a uzbuđenje oko te knjige vremenom nikako da splasne. Glogovac je na korici, posmatra sa izloga skoro svake knjižare.
- On je to, a i takvu knjigu zaslužio. Čini se da su sagovornici, svi do jednog popili serum istine i izrekli sve što im je na duši, najljepše i najbolnije.
Kako Vam je pošlo za rukom da izvučete najinteresantnije i najdirljivije priče od roditelja, reditelja, režisera, prijatelja, ljubavi i glumaca?
- Radeći na knjizi “Glogi“ spustio sam se kroz svojevrsni tobogan emocija i strasti ovog jednistvenog glumca i čovjeka - Nebojše Glogovca. To mi je do sada bilo najuzbudljivije profesionalno iskustvo, neprestano sam se peo i spuštao niz taj tobogan, i kupao se u neponovljim epizodama i doživljajima najvoljenijeg glumca, koji je spojio XX i XXI vijek. On je prije svega bio veliki fan života, a u taj život, koji je po našim mjerilima trajao 49 godina, a zapravo to je bilo više od 100 godina računajući šta je sve uradio - stalo je baš svašta. I ljubav prema „Crvenoj Zvezdi“, i tavle, koje sam pišući ovu knjigu savladao, i strast prema suludoj vožnji. I ono što se meni meni najviše sviđa - neponovljivi smisao za humor. Volio je da se smije, da zasmijava, da se verbalno mačuje. Nebojša je bio čovek iznenađenja. Znao da bane, nenajavljeno, kod kuma Vojina Ćetkovića u vikendicu u Čortanovcima. Jednom ga je Vojin spazio kako prilazi kući na motoru, a za vratom je imao svježe zaklano i očišćeno jare.
“Sa tim jaretom oko vrata vozio je motor”, pomislio je Vojin i prvo pitanje je bilo: ”Jesi li normalan?”
“Jesam, poklonili su mi ovo jare neki ljudi u Inđiji. Sada ćemo da napravimo sač.”
I krenuli su u akciju, samo je manji problem bio što nisu znali kako se to radi. Istranžirali su ga i onda su zvali Josifa Tatića, koji je zvao Dragana Kićanovića, a ovaj kuvara iz svog restorana, pa im je on davao upustva.
Kada je poslije nekoliko sati jelo bilo gotovo samo su se pogledali - njih dvojica sami sa tolikim jaretom ispod sača. Tada su pozvali ekipu, između ostalih mlade kolege Stefana Bundala i Dejana Dedića: “Šta radite? Trebaju nam dve strvine, jedna od 200, druga od 100 kila da dođu da prožderu ovo što je ostalo.”
Najčešći komentar čitaoca knjige “Glogi” jeste da su se uz knjigu isplakali. Jeste li vi plakali slušajući sagovornike, tokom pisanja ili uspijevate da zadržite distancu i “suze ostavljate za kraj“?
- Poslije ovoliko pređenih milja i saslušanih sagovornika ništa više „ne ostavljam za kraj“ niti odlažem, i smijem se i plačem kada to osjetim. A toga je bilo mnogo dok je nastajao „Glogi“. I sada uživam u reakcijama čitalaca, koji se smiju i plaču. Kaže mi prijateljica, držala sam se do 119. strane, suzdržavala se, „a onda je naišao Nikola Kolja Pejaković i krenula sam da plačem kao kiša.“ Tako da preporučujem paklicu maramica uz „Glogija“, jer treba brisati i suze od smeha.
U par navrata priča ima dodira i sa Crnom Gorom. Glogovac je glumio u filmu Nikole Vukčevića „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“...
- Glogovčeve veze sa Crnom Gorom su dubinske. Njegova posljednja velika ljubav, Milica Šćepanović, djevojka se Cetinja je i njegova druga supruga sa kojom ima kćerku Sunčicu. Tu je i Nebojšin kum sa tog vjenčanja Radenko Marović. I njih dvoje su bili dobri duhovi ove knjige. Zanimljiva je priča sa snimanja filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“. Kada je tragao za glumcem koji bi igrao lik tragičnog junaka Tate za reditelja Nikolu Vukčevića postojao je samo jedan dovoljno dobar izbor – Glogovac. Međutim, problem je nastao oko njegovih slobodnih termina.
Trebalo im je dva dana snimanja, što bi značilo da Glogovac tri dana provede u Podgorici i kako god da naprave plan - on zbog obaveza nije mogao da odvoji ta tri dana u komadu. Onda su prepakovali plan na dva dana, odnosno jedan dan iscrpljujućeg snimanja. Napravili su duple setove: dok je snimao scenu u jednom dijelu grada - drugi set se postavljao na novoj lokaciji. Kada su završili tu scenu, direktor fotografije, reditelj i on uskočili bi u auto i odjurili na drugu destinaciju, gdje je sve već bilo postavljeno i asistent reditelja je već odradio sve probe sa Glogijevim glumačkim partnerom. Predahnuo bi pet minuta i i bez suštinske pauze nastavio snimanje. Iscrpljujuće je to bilo uraditi za jedan dan. Godinu dana kasnije, Glogovac je imao svoje veče u Kraljevskom pozorištu na Cetinju, studenti su ga pitali za iskustva snimanja u Crnoj Gori. Rekao je: “Priče o lenjim Crnogorcima kroz moje iskustvo snimanja definitivno ne stoje.“
Glogovac je igrao Hamleta, hrvatskog nacionalistu-homoseksualca Vjeku Kralja u filmu Rajka Grlića, ali i Dražu Mihajlovića. Bio je takođe mnogima veliki prijatelj, ali i kralj atmosfere u kafani Krojač, mitskom mjestu na Dorćolu. U čemu je po Vama bio najbolji?
- U svemu što je radio, a još bolji u onome što nije htio. Vrlo je specifičan način na koji je Glogovac birao uloge, nikada novac nije bio presudan. Recimo, kao prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta imao je 15 predstava mjesečno, skoro svako veče je bio u pozorištu, a dešavalo se - to mi je pričala Tamara Vučković, upravnica pozorišta - da nema para da ode kod frizera. Ni tada nije prihvatao tezge, pinkoidnog karaktera, koje su mu se neprestano nudile. Govorio je: “Može i bez šišanja.“ Znao je da prihavti i uloge bez novca, samo zato što mu se sviđa scenario ili reditelj. Kada su razmišljali o gostujućim glumcima, krajem 2016. godine, autori filma “The Books of Knjige: Slučajevi pravde” su se rukovodili time koliko su čuli da neko poznaje i cijeni njihov rad. Zoran Marković se sjeća da su došli do Nebojše jer su sa više strana dobili dojavu da ih simpatiše.
Snimanje filma su odlagali nekoliko puta i kad su konačno počeli, upali su Nebojši u vrlo nezgodan termin, bio je okupiran sa raznih strana. Na setu im je rekao: “Pripremam Hamleta, žena treba da mi se porodi, odbio sam snimanje jednog filma i serije ali kod vas sam morao da dođem jer sam obećao”.
Tu malu, ali značajnu scenu, odigrao je perfektno. Ispostaviće se da je to posljednji film, u kome se pojavio emitovan za njegovog života. Beogradskoj premijera 8. novembra 2017. nije mogao da prisustvuje jer je imao obaveze u Trebinju, tako da nije stigao da ga pogleda.
Bilo je još takvih događaja.
- Anđelinu Džoli je odbio iz čisto profesionalnih razloga, nisu htjeli da pošalju cio scenario jer su takva pravila te holivudske produkcije, već samo njegov dio. A on nije htio da učestvuje u nečemu čiju cjelinu ne zna. Pokazalo se da je bio u pravu jer to je, čak iako zanemarimo propagandne stavove, loš film. Ulogu Draže Mihailovića je prihvatio - to mi je pričao njegov otac Milovan, Trebinjac, sveštenik - jer je to smatrao svojim dugom prema precima, koji su svi do jednog bili u četnicima. Na kraju nije bio zadovoljan kako je cijela ta stvar ispala. I kada bi ga otac Milovan, ponosan što je igrao Dražu, pitao kako mu se čini, samo bi procedio: “Ma, pusti...“
U knjizi donosite i malo poznate pjesme koje je pisao Glogovac, kao i priču o njegovim skulpturama. Kakav je bio glumac i umjetnik, a kakav je bio “čoek“ taj Glogovac?
- Citiraću Radeta Šerbedžiju: “Nebojša Glogovac je bio car!“ Hrabar, nepotkupljiv, majstor koji nije pravio kompromise ni u glumi ni u životu i za to je pošteno plaćao cijenu. Kada je odigrao „Hamleta“ dao je intervju u kome je apostrofirao kao rak rane savremenog društva i sistema vrijednosti Svetlanu Ražnatović i Daru Bubamaru. Nije veliki Glogi, morao da izgovara njihova imena, mogao je kao većina da se krije iza floskula „pevaljke“, „cajke“, ali to ne bi bio Glogovac da ne udari pravo u metu.
Uspjeli ste da pričom o Merimi Isaković taknete neuralgičnu tačku Balkana, fizičko zlostavljanje žena i seksualno nasilje. Naslovna strana Nedeljnika za koju ste vi i zaslužni obišla je sve medije bivše Jugoslavije. Priča je mnogima mnogo značila, a koliko Vam se čini da ima pomaka u iskorjenjavanju seksualnog nasilja?
- Merima je svojom pričom, koju je htela da povjeri baš meni, što sam doživio kao veliki kompliment, malo uzdrmala prostor na Balkanu. Ispovijest Merime Isaković, koja je u „Nedeljniku“ izašla na 18 strana je neka vrsta prekretnice ne samo u ovom mučnom procesu optužbi za silovanje, već u mnogo širem kontekstu. Merima je svojom pričom dala puni sadržaj pokretu #nisisama. Ako Danijelu Štajnfeld podrži neko iz Australije, ko vodi sasvim drugačiji život i pritom je ne poznaje, ali prepoznaje njenu bol, onda stvarno nije sama. Ova priča je osvestila ljude da mogu slobodno i otvoreno da govore o stvarima koje su im se desile i pokazala da ljudska riječ može biti ne samo melem na ranu, već i vjetar u leđa. Od tog dana, kada je izašlo tih 18 strana, imam utisak da svaka žena diljem regiona hoda slobodnije, a svaki nasilnik se budi tokom noći, prekrivajući se jastukom preko glave.
Tako je počelo ovo što sada drma našu svakodnevicu i što može da bude prekretnica, ne samo u seksualnim, već i u svim međuljudskim odnosima. Desila se važna revolucija. Ova Merimina pričao osim toga što je ohrabrila sve žene da kažu „ne“ i da to zaista znači „ne“, otvorila je još mnoga poglavlja života u 21 vijeku. Vratila je na oltar naše svakodnevice i priču o prijateljstvu, iskrenosti, podršci... Stvari od kojih ne može luksuzno da se živi, ali može vrlo sadržajno.
Bonus video:
