Izranjajući iz zone komfora i ranije poznatih predjela, slikarskih tehnika i pristupâ, sopstvenih motiva, ideja i vizuelnih rješenja, crnogorska umjetnica Marica Kuznjecov Boljević nedavno je svojim najnovijim djelima dotakla i posjetioce galerije “Stefan Mitrov Ljubiša” u Budvi gdje su njeni radovi i izloženi. Postavka djela Kuznjecov Boljević, objedinjena upravo nazivom „Izranjanje“, otvorena je do 10. jula u Spomen domu “Stefan Mitrov Ljubiša”, a obuhvata oko 15 radova, formata 50x40cm i 45x35cm.
Sam naziv postavke dozvoljava da se nasluti mnogo toga. Od onih primorskih i ljetnih asocijacija poput izranjanja iz morskih dubina, izranjanja Sunca na horizont svakog jutra, tako i do metafora poput izranjanja koje predstavlja (životnu) pobjedu, borbu, povratak, promjenu... Kuznjecov Boljević kaže da simbolika svakako postoji, ali da ostavlja svakom posmatraču da pronađe svoju, sebi svojstvenu i objašnjava u čemu se ona tu pronalazi.
“Svakako da ima simbolike i voljela bih da svako pronađe svoju. Kod mene možda najviše ima ovog posljednjeg - umjetnik mora uvijek biti spreman da ‘izroni’ iz poznate tematike tehnike i okuša se u nečemu novom i nepoznatom. Bez toga stagnira, a da to i ne primijeti. Isto tako i čovjek - mora ‘izroniti’ iz svojih šablona, zabluda…, vjerovati životu, tesati svoje mane, težiti Dobroti i Vrlini. Ništa ne može biti dobro kad se prepustimo struji, a često jeste ugodno, pa i ne primijetimo da idemo nizvodno”, kaže umjetnica “Vijestima” i dodaje da joj je upravo ovako nešto i bilo potrebno.
“Moje slikarstvo je apstraktno, tako da je ova izložba u ‘morskim’ motivima iskorak sa moje uobičajene izražajne staze. Potreban mi je bio ovaj ‘izlet’ da bih svom slikarstvu donijela novu svježinu i da se ne bih uljuljkala u poznatim metodama, temama i tako skliznula u neko samodopadanje, što umjetnik često i ne primijeti, a pogubno je za njegovo stvaralaštvo”, priča Kuznjecov Boljević u razgovoru za “Vijesti”.
U tekstu koji prati izložbu grafička dizajnerka Radmila - Beća Radulović, koja je i otvorila izložbu, zapisala je da je tehnika akvarela “potpuno novi izraz” u slikarstvu ove umjetnice.
“Marica Kuznjecov Boljević je napravila taj korak i neočekivano na nepoznatom terenu uspjela potpuno da nas osvoji, da nas povede na svoje putovanje, da nas očara magijom, da nas umiri lakoćom ‘postojanja’, umiri emocijom i nedvosmisleno nam pokaže da je, u moru svega čega smo lišeni prethodnih godinu dana, izlaz, pa i suština čovjeka samo čista ljubav”, primijetila je Radulović.
Kuznjecov Boljević dalje objašnjava kako je akvarel stigao na njena platna, te da li je bila potrebna hrabrost za plivanje u tim vodama iako se na osnovu njenih djela to čini potpuno prirodnim.
“Već neko vrijeme sam razmišljala da se malo posvetim akvarelu. Privlači me to ‘nadmudrivanje’ sa vodom i bojom i dodatno inspiriše što se greška ne može ispraviti. Akvarel izgleda lak i jednostavan, a u suštini je težak i zahtijeva punu posvećenost”, kaže ona.
Na njenim djelima dominiraju nježne pastelne boje i motivi koji bude mir, ali i želju za sanjarenjem, te neke skrivene emocije kod posmatrača. To je povezano i sa procesom nastanka ovih radova, potvrđuje Kuznjecov Boljević.
“Ova serija je nastala tokom perioda korone. Prijao mi je taj novi mir i utišanost. Mogla sam bolje da oslušnem sebe i druge. Sve je bilo sporije i mirnije. U svakodnevnim lošim vijestima, izvještajima, odlascima dragih ljudi mi je bilo potrebno da se toliko usredsredim na nešto što će mi odvući misli u drugom, pozitivnijem smjeru. Tokom cijelog ovog perioda sam imala osjećaj da se priroda odmara od nas, da se polako obnavlja. Gradovi mi nijesu izgledali ‘sablasno prazni’, kako se to često moglo čuti, već u nekom konačnom predahu od nas”, kaže umjetnica i dodaje da je zadovoljna postavkom.
Ona ističe da nosi pozitivne utiske sa izložbe u Budvi i da je zahvalna organizatorima.
“Bilo je to lijepo veče na svome i među svojima. Više nego dovoljno da budem srećna”, kaže, dok na pitanje planira li možda ovom izložbom da se predstavi i u nekom drugom crnogorskom gradovu kaže da još uvijek ne zna.
“Izbjegavam da pravim planove, kad budem spremna, napraviću novu izložbu. Nemam pretjeranu potrebu da izlažem svoje radove. Imam tada osjećaj ogoljavanja koji mi često ne prija. Bitno mi je da radim i razvijam se dalje”, zaključuje ona.
Njujork je svemir na Zemlji i još uvijek crpim tu energiju
Marica Kuznjecov Boljević rođena je 1972. godine na Cetinju. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 1995. godine, na odsjeku za grafički dizajn u klasi prof. Mila Grozdanića.
Studijski je boravila u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u Francuskoj i otkriva da li su i koliko te prilike uticale na njeno stvaralaštvo.
“Mislim da ništa tako ne proširuje vidike kao boravak u drugoj, do tada nepoznatoj, sredini i kulturi. Pogotovo ako nikoga ne poznajete i možete tako da pratite sebe koliko ste tolerantni, spremni da se prilagodite, da prihvatite različitosti… Mislim da ko neko vrijeme provede (ili proboravi) u Njujorku, nikada više ne može biti isti. To je svemir na Zemlji. Još uvijek crpim energiju i inspiraciju iz tog boravka i nadam se makar još jednom susretu”, ističe ona.
Pa ipak, djeluje kao da slika morski svijet, dubine vode i sve ono što se krije u njoj, nikada dovoljno istraženo, poput samog kosmosa na planeti Zemlji...
“U ovom ciklusu jeste ta tematika u fokusu. Sigurno je da je na to uticalo odrastanje uz more i povezanost sa tom mistikom koju more ima. To privlačno šarenilo morskog svijeta, a istovremeno crne, nedokučive dubine u koje se samo hrabri mogu spustiti i iz kojih se neki i ne vrate su i predstava svijetlih i tamnih strana u svakom od nas”, potvrđuje Boljević Kuznjecov.
Voli i pravi unikatan nakit
Pored grafičkog dizajna i slikarstva ova umjetnica se bavi se izradom unikatnog nakita. To je radila i prije dizajna, ali i prije slikarstva, kaže Kuznjecov Boljević.
U procesu rada na nakitu najčešće koristi kožu, drvo, polimernu glinu, vunu, a “Vijestima” otkriva šta je inspiriše u tom radu i kakve komade voli da pravi.
“Još uvijek istražujem, proučavam tehnike i materijale. Inspirišu me samosvjesne, hrabre, inteligentne i nježne žene, pa za takve i stvaram. Moji komadi su unikatni, ne volim ništa sto spada u serijsku proizvodnju. Volim da se garderoba prilagodi nakitu, a ne obratno... Volim da taj nakit istakne karakter osobe koja ga nosi”
Radovi su nastali tokom perioda korone. Prijao mi je taj novi mir i utišanost. Mogla sam bolje da oslušnem sebe i druge. Sve je bilo sporije i mirnije. U svakodnevnim lošim vijestima, izvještajima, odlascima dragih ljudi mi je bilo potrebno da se toliko usredsredim na nešto što će mi odvući misli u drugom, pozitivnijem smjeru. Tokom cijelog ovog perioda sam imala osjećaj da se priroda odmara od nas, da se polako obnavlja. Gradovi mi nijesu izgledali ‘sablasno prazni’, kako se to često moglo čuti, već u nekom konačnom predahu od nas", kaže umjetnica
Bonus video:
