Ovaj rukopis posvećujem mojoj praškoj porodici, koja je podnijela nepodnošljivo, živima i mrtvima: Ružena Blechová rođ. Friedová (1934 -), internirana djevojčetom u koncologor Terezin; Rudolf Fried (1859 - 1941); Aloís Fried (1893 - 1956), jedna od 144.000 žrtava Terezina; Božena Friedová (1907 - 1980); Marie Friedová (1910 - 1984); Jaromir Blecha (1929 - 2013).
Jezičko stvaralaštvo neke konkretne manjine, koju ću uslovno nazvati minornom, ili minoritetom, manjinstvom, minornošću, malenkošću, mikrokosmosom, a koja stoji uspravno pred veličinom, majoritetom, makrokosmosom, predmet je ove rasprave, poznat inače svjetskoj književnosti pod imenom: Praški krug.
Ja ću proširiti polje borbe do širih granica Praga. Mikrokosmos i makrokosmos - umjetnička atmosfera i umjetnički postupak, prosede, sa tenzijama ka promjeni svog stanja prožima moju raspravu o mikro-makro, odnosno makro-mikro stvarnosti praškog jevrejskog književnog kruga.
Mikro-svjetovi su ćelije, osnovne strukturne i funkcionalne jedinice živih organizama - mišljenje i pjevanje u ovom radu tretiram kao živi organizam - poput riječi i njinih značenja, zavijeni u membranu autorstva. Minorni svjetovi (ćelije) sadrže genetički materijal i kadri su da se dijele. Novi minoriteti, iz njih nastali, ne gube ni svojstvo ni komunikaciju sa česticama u kojima su rođeni.
Ja ovdje govorim o eminentnim praškim Jevrejima, znamenitim u umjetnosti, nauci i drugim oblastima a pogotovo o piscima, jer njih najviše u praškom jevrejskom krugu ima. Stvaralaštvo njihovo poznato je pod imenom praška njemačka književnost, ili praška književnost njemačkog jezika, jevrejsko praško stvaralaštvo na njemačkom - književnost koja je, premda van matice, na kraju primorala njemački jezik da joj se pokloni.
Praško-njemački govor
Oni koji su rođeni u Češkoj, kao Sigmund Freud (1856 - 1939) i Edmund Husserl (1859 - 1938), a pišu na njemačkom i jevrejskog su porijekla, ovako ili onako su i Pražani jer su tu vezani životom, pjevanjem i mišljenjem.
Praška jevrejska književnost vremenski se proteže oko pedeset godina, tri književne generacije, od pojave praško-njemačkog pjesnika R. M. Rilkea 1894.g., sa prvom zbirkom Leben und Lieder, do upada njemačke vojske u Čehoslovačku nakon Minhenskog pakta 1938.g. i rata.
Tu je, sa gledišta svjetske književnosti, stao jedan minorni svijet - jedna ćelija, zavijena u membranu posve originalnog autorstva, sa genetičkim materijalom podijeljenim u mnogo ćelija, od kojih će u ovom radu pažnja biti posvećena onima nazvanim eminentne.
Mogao bi se, ne bez metaforičkog prizvuka, i čitav ovaj minorni svijet nazvati po naslovu pjesme praškog pjesnika Huga Salusa (1866 - 1929), autora dvadesetak zbirki poezije i još toliko proze, Češko-njemačka legenda, i metafora proširiti na prvi i poslednji stih:
Moje mile zemlje mlade majke /
Mile majke moje zemlje divne…
- koji zvuče kao kakav desetarac, što i jeste, kako u originalu, tako u prevodu, s tom razlikom što je češki deseterac zaboravljena stihovna forma, stari metar koji danas malo ko spominje i zna - minorni, ćelijski svijet dovoljan sam sebi (vidi Hugo Salus, Výbor z básní, J. Otto, Prag, 1927, 39).
Kažem, to su tri književne karijere, dokle se prostire praško-jevrejski književni govor, uzmemo li za omjer šekspirovski i kafkovski karijerni standard (obojica su stvarala svega po dvadeset godina). No, s obzirom na broj pisaca, na učinak, na okolnosti, na ekskluzivitet njemačkog govora u jevrejskom getu u Pragu, „majci gradova“, to odista jeste nešto veliko i pripada svjetskom umjetničkom govoru.
Vojvoda književnog života
Njemački književni život u Pragu započeo je u društvu Konkordija par godina uoči Rilkeovog rođenja (R. M. Rilke, Prag 1875 - Montro u Švajcarskoj, 1926), 1871.g, a vodi ga vojvoda književnog života, Alfred Klaar (rođeno ime Alfred Karpeles, Prag, 1848 - Berlin, 1927), saradnik praških dnevnika Tagesbote aus Böhmen, i Bohemia, te Montagsrevue aus Böhmen, istoričar i teoretičar, „papa književnog Praga“.
Na kormilu Konkordije naslijedili su ga rivalski pjesnici, praški ljekar, pisac i pjesnik Hugo Salus (1866 - 1929), autor četrdeset zbirki poezije i proze, i Friedrich Adler (1857 - 1938), pjesnik, prevodilac, libretista i pravnik. Nisu sahranjeni na praškom jevrejskom groblju Olšane, poput tolikih drugih - jedno od najvećih grobalja njemačke književnosti uopšte! - već na Novom židovskom groblju u predgrađu Smihov.
U toj klimi je rođena praško-njemačka boemija, poput berlinske i pariške, i kružok Mladi Prag (njem. Jung Prag), a odatle je na svjetsku scenu stupio mladi Rilke.
Pojedinac, pogotovo u svojim prirodnim stanjima strepnje i straha, minorna je pojava. Izraz minoran čitalac će sretati u ovom radu više puta, i zato se pisac ispričava, jer drugih ni boljih, za opis kafkijanskog minoriteta i huserlovske fenomenologije, za sažimanje praškog kulturnog duha, nemam.
Svijest da postoji majoritet, veličina ili krupnoća, sa kojim minoritet, razumije se, stoji u opozitnom položaju, našem minoritetu daje smisao, sve sa strahom i strepnjom i, što je za umjetničko stvaralaštvo najbitnije, ustupa mu svoju formu.
Minorni svjetovi
Prelazak umjetničke forme iz jednih u druge ruke za mene je uvijek bilo prvorazredno intelektualno uzbuđenje. Kad mali svjetovi, po pravilu u defanzivi, preuzmu ofanzivan korak to već nešto znači - progovara iz njih mala, ali velika moć (week messianic power), pri čemu kažem minorna sa zlobnim licem dječaka koji hitne kamen u prozor kasarne.
Gađati se kamenom nekako je privlačno za posmatranje i razmišljanje, vita intellectiva, dogod kamen leti prema kasarni a ne prema crkvi. Ne podnosim kamenovanje, niti je ovdje o tome riječ, već o kamenu kao prkosu - kamen kao bunt, revolucionarno sredstvo, Davidovo oružje - minornog Davida ručica i oružje. Kao što Sv. Augustin kaže za riječ, tj. za jezik, da on ima dvostruku ulogu: poučnu (to „teach“ something) prvo i, drugo, da prizove nešto u svijest, „to call it to mind“:
„The essentials of Augustin’s approach to teach issues are presented in chapter I, he proposes that speaking has a dual purpose, to „teach“ something or „to call in mind“, either for others’ benefit or for one’s own (up. detaljnije: Brian Stock, Augustine the Reader, Harvard University Press, 1998, 148).
Ili, kako sam Augustin kaže: Aut ut doceamus aut ut commemoremus uel alios uel nos ispos (De Magistro, I.24 - 25).
Malenkost, minornost, manjina, minoritet, minimalnost (gomilam sinonime kako bih čitaoca suočio sa činjenicom da mi za ovaj pojam manjka preciznih izraza, kao da su nestali negdje u moru majoriteta) - jeste, doduše, u jezičkom stvaralaštvu poznata još od antičke političke elite, ali se nikad nije razgorela sa takvim žarom kao uoči teških pogroma dvadesetog stoljeća, izazvanih, pored ostalog, onim strašnim odnosom većine prema manjini koji Jevreji zovu Holokaust a ostali fašizam.
Naivno je vjerovati da stari pisci, antički i barokni nisu imali prilike da izraze svoje dileme i bol - odgovor na nepravde u odnosu manjine i većine. Jesu, dokaza ima gdje god zagrebeš, po ranom bizantskom romanu, s kojim nas je tako akribično upoznala ruska teorijska misao Mihaila Bahtina i Sergeja Averinceva, po Zlatnom španskom vijeku, po viktorijanskoj epohi (viktorijanci gaje filing za pravičnost više i suptilnije no čitava njina nacija!), svukuda gdje kucneš krampom, od renesanse do postmoderne. Uvijek pisac stoji tu negdje između manjine u većine, on tu negdje oštri i tupi.
Totalitarna kultura većine
Romansijer je garant kako minornog (minimalnog), tako majornog (maksimalnog) narativa o ljudskoj sudbini. Život velikih romansijera teče među idejama - kroz korito, a obale on vuče sa sobom, na putovanjima, u saobraćaju i u svom krevetu. Romansijer uvijek nešto i nekoga vuče sa sobom, a praški romansijeri vuku jedno široko srednjoevropsko nasljeđe, obale koje nisu tako konjukturne, jer su slovenske s jedne, germanske sa druge strane a po sredini, u matici, jevrejske.
Tako je izgrađen i njihov Prag, amalgam, legura od tri metala, slovenskog, jevrejskog i njemačkog i zato je tako magnetizovan - magnetno polje. Ako tražimo odgovor manjine većini, naći ćemo ga upravo među „minornim“ autorima (week messianic power) u praškom jevrejskom krugu, u hasidizmu, jevrejskoj mistici, kod otrovno suptilnih hasida, tih preteča i učitelja Franza Kafke.
Neću odoljeti sada da prizovem judeofila J. L. Borgesa: on je objavio, u svom časopisu Jug, u Buenos Ajresu, 1934. godine, esej prilično hrabrog naslova Yo, Judio (Ja, Jevrejin), iako nije imao ni kapi jevrejske krvi. Kaže da je jidiš, zapravo, “samo narečje njemačkog, tu i tamo zamrljano jezikom Duha Svetoga”.
Još prije Rilkea na prašku njemačku scenu stupio je njegov ispisnik Paul Leppin (1878 - 1945), dekadentni pjesnik, pisac i urednik, sa zbirkom pjesama Vrata života, ispunjenom čežnjom za kurtizanama i demonskim seksom. Kasniji radovi Lepinovi, romani, na prvom mjestu Severinov put do mraka (kakav snažan naslov, njem. Severins Gang in die Finsternis!) - praška njemačka proza, od samih svojih početaka i uspona, tu negdje počev od druge četvrtine devetnaestog vijeka, nerijetko je puna misterije, sa mračnim kulisama, kao kakav gotski roman, „pun mračnih institucija i maglovitih psihoza“, štono kaže Borges za Kafku.
Lepinov podnaslov Stravični roman iz Praga ovu klimu doziva u sjećanje - novu romantiku koju će češka kritika, kasnije, kada izraz dekadencija dođe u modu, tako i nazvati - dekadentna. Uzgred, gotski roman strave i užasa familijarna je forma njemačkog književnog govora u Pragu, i visoko su ga cijenili veliki romansijeri, Thomas Mann (1875 - 1953) i Hermann Hesse (1877 - 1962), koji su u mladosti s visoka gledali na prašku književnu dijasporu, a docnije promijenili mišljenje (Mann je kraće vrijeme živio u Pragu).
Izraze totalitarizam i totalitarno - uprkos tome što ni čitaocu ni meni ne leže pri srcu - djelomice volim, odnosno volim pod prisilom i pristajem na njih, barem u jednom kružiću njine aure, jer platonski volim istinu velikih narativa, stoički pristajem na njen hir i ludilo, a taj kružić je činjenica da je svijet sam totalitaran i da svaka većina u njemu ne bi bila to što jeste da nije totalitarna duševno i karnalno.
To je poslednji kružić u auri istine, lociranoj usred svakog majornog (velikog, većinskog) svijeta, unutar kojeg se više ne može nacrtati nijedan drugi kružić - ironično je minoran i realno je veliki, a evropski pjesnici ga zovu u svojim metaforama kružić zla.
Ne bi Hitler niti Staljin toliko bili totalitarni sami po sebi kao građani svojih zemalja - gospodin Kafka ni jednoga ni drugoga, uostalom, nije upoznao, niti ikada za njih čuo, a tako plastično ih je opisao, kao što ja želim da opišem raskalašnu susjetku sa utješnom neutralnošću romansijera - nego je totalitaran svijet oko njih, nad kojim su prigrabili moć i držali ga u šaci kao đinđuvicu, opskuran u svojoj totalitarnoj kulturi većine.
Za većinu je književnost ukras, za manjinu turobna dužnost. Ona nastaje iz klime, inspiracija izrasta iz klime, nema književnosti bez klimatske aure - a što je interesantno, kad malo pogledaš književne sudbine, ni njih nema bez aure.
Pisac bez aure je nula.
Ili, da upotrijebim izraz iz jevrejsko-njemačkog kolokvijalnog govora, zvanog jidiš, koji sam toliko puta čuo u mojoj praškoj porodici: “mešuga” (smetenjak).
Bonus video:
