Terasa hotela Argentina u Dubrovniku, ljeto, jul 1987. Još spavaju gosti noćobdnije. Kiš sjedi sam. Kasno jutro, 10 sati. Kišov kostim nije baš ljetnji, lak sako, košulja s ruskom kragnom, farmerice i poluduboke antilop cipele. Oblačno je. Kiš ima tamne naočare.
- Evo, Žunja poslala za Paskal kotur kozjeg sira iz Reževića.
- Hvala... Naljutila ti se N. B.
Ta gospođa imala je na TV Beograd emisiju Izlog novih knjiga. Prije neki dan, još smo bili u Beogradu, predstavila je knjigu darovitog pisca i na kraju rekla da Kiš preporučuje tu knjigu za čitanje. Da bih se našalio napisao sam u Književnim novinama da gospođa i kad je u Šanel kostimu djeluje kao da je u šlafroku. Pretjerao sam, znam. Još sam dosolio da Kiš nije mogao pohvaliti knjigu jer nije u Jugoslaviji, nego u Argentini. Na broj telefona recepcije hotela Argentina dodao sam nekoliko cifara kao da je to broj hotela Bolivar u Buenos Ajresu. A o knjizi sam sročio gotovo hvalospjev. Pristrasnost je jedina tačnost.
- Jesi li se ti naljutio?
- Ma, pusti gluposti.
- Onda mi poruči jednu hobotnicu na salatu. Noćašnji sam.
- I mi smo noćas bili kod Milišića, kod Jelene i Milana. Kod njih je uvijek gozba. Same delicije: ostrige, prstaci, crni rižoto, škampi na buzaru, lešo grdoba, barbuni, pešikan na fete... Pošip čarna, i pošip smokvica. Bio je i Ivan Slaming, on je duhovit, cinik, ali bez zlih namjera. Odlično je preveo neke pesme W. H. Odna. Dopisivali su se. Odverglao je jednu pjesmu, pa se baš pitam ko bi se u Beogradu tako pošprdnuo sa nacionalnim doprinosom svjetskoj civilizaciji: Neki dan sam smireno/grickao albert kekse,/ustanovio da mi to što sam Hrvat/nabija komplekse./Što su Hrvati dali svijetu/da mi je samo znati?/Topi se Hrvo, u brodetu/visi o kravati.
Dobro mi je došlo ovo gastronomsko-poetsko odlaganje: Kad dobiješ Nobelovu nagradu koliki će biti moj novčani iznos, profit u procentima.
Kiš šuti.
- Mora da se pitaš šta bih s tolikim novcem? Prvo bih posjetio Dolinu spomenika Džona Forda i grad Tombston. Tamo gdje je na obodu grada sahranjen surovo ubijeni najmlađi, četvrti brat porodice Erp. Brat Vajata Erpa i Henri Fonde. Upoznao bih Dok Holideja. Otkupio scenario za film Bašta, pepeo, igrao bih onu tvoju baba-tetku što je posjekla glavu Turčinu. Na Cetinju bih otvorio kafanu od snijega. Jednu takvu sam vidio na fotografiji iz 1936, snimio je maestro Stevo Lepetić. Ta kafana radila bi preko cijele godine. Riješio bih taj problem sa snijegom.
Kiš šuti.
- Dobro, evo 20 posto, ali ispod 15 ne idem. A mogli bismo taj moj dio popiti u bifeu Višnjica. Loza, pršut... ostrige, vino.
Kiš šuti.
Nabrajam gradove, mjesta, tačke na Kugli koje bih voleo da vidim: Suzdalj, Bergen, San Điminjano, Asizi, Agragentum, Belo Horizonte, Kapošvar, Sintra, Počitelj, Ohrid, Tir, Vavilon, Krakov, Kijev, Gluhi Do...
Kiš šuti.
Brbljam, brbljam, brbljam...
Pospani gosti počinju da silaze na terasu. Treba im vremena da se razbude.
Ima jedan uslov, kaže Kiš.
- Koji uslov?
- Nobelovac mora da bude živ.
Lecnem se, šta pričaš nastavljam da brbljam. I tako do ručka. Prelazimo u restoran.
- U poslednje vreme navikao sam da posle ručka malo prilegnem. Ne spavam, ležim, onako, ali to me osvježi kao da ulazim u novi dan.
Odlazimo u njegovu sobu, svako se sklupčao na svoju stranu kreveta. Bili smo okrenuti leđima jedan drugom. I plakali smo. Plakali.
A negdje u daljini, negdje blizu, Breda Kalef pjevala je Orfeja u operi Kristofa Filibalda Gluka.
I pesma Mija Raičevića Moderna vremena:
Umornom & gladnom pun mi ševac svega,
Još kad si prozebao, nije ti ni do čega.
Šaputanje na jastuku, ah, ti snovi vreli!
Takav život nema više ko da mi poželi.
O takvim stvarima ne može ni da se sanja
čovek kog sudba večito ganja oko panja.
”Eh, prođoh kroz život ko pas kroz rosu,”
Stanem pred ogledalo, pa blenem u kosu.
Pogledaj dečko, puna je trešnjinog cveta,
(oko nogu mi se vrzma mačak minulih leta).
Shvatih, mladost moja, o yeah, prošla da je,
da pedeseta nogom snežnom za vrat mi staje.
Da radost je varka, ah, u preriji kaktus,
Da radost varka je, oh, u preriji kaktus.
Bonus video:
