Kako sam se, kojim povodom i zgodom, uvjerio da je komunizam, i nakon formalnog pada, čuvao svoje navike, kratka je i banalna priča. Sada ću je ispričati.
Da se u njoj ne evocira spomen na dvojicu filozofa, koji, doduše, nisu iz Praga, već su rođeni u Češkoj, i bili u dječaštvu “građančići” jedne imperije, ova priča ne bi vredjela pomena.
No, ja sam ih svrstao u eminentne praške Jevreje, vjerujući da su neodvojivi od jedinstvene klime u razvoju judeo-hrišćanske kulture, praškog prosvećenog judaizma, pa i mistike, kabale (ha-kabala na hebrejskom znači: tradicija), koja je usplamtjela kulturnim nadahnućem, i Prag pretvorila u ono što jeste - grad čuda.
Naime, 1991. godine sam dobavio Škodu Favorit, i ustrebao mi je osjetljiv rezervni dio, kog nije bilo u prodaji nigdje u Pragu. Takva je bila privredna politika, mozak su svom građaninu proizvodili u glavnom gradu, ali za jetru, lakat i koljeno, ili vilicu, na primjer, morao si zapucati koekude po unutrašnjosti. Tako mi se desilo da sam za rezervni dio makine morao putovati u Prostejov, staru prestornicu Moravske.
Semitske crte
Ljeto bijaše, da ne dužim (romansijer potroši brdo riječi opisujući ljetnji dan, a zimski pretrči kao da cvokoće od zime), putovao sam vozom, stigao pravo u podne, kad se radnje zatvaraju. Zaturio sam ranac na pleća, turio sandale pod pazuho, i krenuo bos u potrazi za krčmom, pločnikom, koji je nekoć spajao jevrejsko geto.
Prostejov je osnovan u dvanaestom stoljeću, iskrvario je u husitskim ratovima, u petnaestom je spaljen, ali su ga vrijedne ruke Čeha i Jevreja odmrtvile iz pepela. Početkom šesnaestog već je imao štampariju, a kad je tu rođen Edmund Husserl (1859-1938), bio je povezan željeznicom sa Brnom, Bečom i Pragom. Pšibram, rodno mjesto Sigmunda Freuda (1856-1939), koju desetinu kilometara udaljen od Prostejova, na primer, željezničke šine povezale su sa Pragom tek pola stoljeća kasnije.
Ha, treštanje bagera!... Zavija kamena i opeka pod viljuškom!... Tu će negdje i krčmica biti!...
Diluvijalna letargija, u vazduhu donosi na naftu, list platana treperi, znate već tu priču svakog stranca, koji se glavnom ulicom skanjera u podne. I neki čičica, semitskih crta, na moj upit o krčmi, daje znak da sjednem kraj njega.
Povezani članci
Edmund Husserl
”Vidiš, sinko, kučkini sinovi ruše stari jevrejski geto! Komunistima ništa nije sveto!... Jevreji su prije pola milenija ovaj grad digli iz mrtvih... Gle onu kuću, koju trese bager, usred geta, iza onih malih prozora, tu je rođen njemački učenjak... veliki filozof…!”
Edmund Husserl je u djetinjstvu bio okružen Česima, kaže njegov biograf Zdenek Mathauser (Básnivé nápovědi Husserlovy fenomenologie, Prag, 2006, 11).
Od mladićkih predrasuda o nacionalizmu, razuvjerio ga je, kasnije, u Lajpcigu, moravski zemljak Tomáš Masaryk (1850-1937), budući osnivač Čehoslovačke. Husserl se sa njim srio u Beču, 1882. godine, na studijama, gdje je upozano djevojku, takođe rodom iz onog prostejovskog geta - buduću svoju ženu, s kojom će konvertovati u protestantizam.
Mnogo godina kasnije, kada nacistički pritisak na Husserla postane nesnošljiv, prijateljstvo sa Masarykom izbiće u razgovoru sa češkim filozofom Janom Patočkom (1907-1977), o dolasku u Prag, gdje je bilo planirano, nakon predavanja na Karlovom univerzitetu, 1935. godine, da se preseli i radi.
Pošto je Hitler (1889–1945) preuzeo vlast, filozof je ozbiljno razmišljao o emigraciji pod stare dane. Čitavog života se uvijao, da prizna svoje jevrejstvo, i naglašavao lojalnost njemačkom narodu. Konvertirao je u protestante, a opet mu je zov krvi odzvonio u kritičnom času, i podsjetio ga na tragiku, sadržanu u prostoj činjenici da biti minoran, znači istovremeno i snositi sudbinu ne jednog, nego mnogih minoriteta:
”Njemačka je dalje nepodnošljiva”, piše on sinu, “stvari su otišle tako daleko, da zaista ne mogu dalje, a u Pragu ću pokušati sve što se može, i vidjećemo šta da radimo.”
Šta je to minorni svijet? Postaje li čovjek minoran samim rođenjem, kao što se govori i pjeva u Bibliji?
Ako smo minorni rođenjem, kakve su nam šanse u perspektivi? Svijest da je čovjek uvijek na gubitku, kako veli orijentalna mudrost, znači li u produžetku svog egzekutivnog trajanja nad njim, da je on uvijek minoran i, kao takav, na gubitku?
Ko je prodro u govor evropskih metafizičkih pjesnika, taj zna, dobro, o čemu govorim.
Pusti snovi
Ništa od svega. Pusti snovi. Hitler je stavio Husserla na crnu listu. Filozofa je, zapravo, dotukao vlastiti učenik.
Jedva je prvi dio Husserlovih predavanja objavljen, u Beogradu, 1936.g., dok se još nešto moglo. Ključni rad, Kriza evropskih nauka i transcedentalna filozofija, u Pragu je objavljen 1972. Stvari su išle sporo i teško. Jedva, dalje, da je učenik Van Breda evakuisao ostavštinu iz Frajburga, koja će se kasnije pretočiti u ediciju Husserliana (skraćenica Hua). No, huda sreća nije ga zaobišla, i on je doživio na koncu kalvariju - istisnut je iz podsvijesti vlastitog sistema, njemačkog filozofskog idealizma, koji je dogradio na Hegelu.
Uklanjanje iz aktuelnih tokova njemačke misli, kom je kumovao Martin Heidegger (1889-1976), bilo je surovo. Heidegger, nakon svog pristupanja nacističkoj partiji, napravio je gvozdene ograde prema učitelju, s kojim je dvije decenije bio nerazdvojan:
”Fenomenologija u Njemačkoj, to smo ja i Heidegger, i više niko”.
Uostalom, Husserlu je posvećeno prvo izdanje rada Biće i vrijeme (1927), da bi, kasnije, Heidegger promijenio mišljenje. Gonjenje nije prestalo ni nakon smrti, kada je huserlijanska ostavština izopštena iz Njemačke.
Fenomenologiju, koja se bavi problemima unutranjeg posmatranja svijeta, i sebe u svijetu, ja razumijem kao minorni aspekat onoga koji posmatra, u ljušturi majornog i robustnog motrišta ostalih posmatrača. To, što ovi spoljni posmatrači nisu svjesni, čak ni postojanja minornog aktera, kamo li njegovih sumnji i radosti, u mojim očima ovaj minoritet čini jačim. Privlače me mali svjetovi. Zato ne prestajem da ih pričam, jer, dok je manjine, biće i pričanja.
Duševni problem pojedinca
Kafkino ime je postalo “pojam za duševnu problematiku pojedinca, usljed nesigurnosti svake vrste kod ljudi, koje muči nedosegnuta ili nedorečena religioznost”, kako kaže jedan njegov školski drug iz praške Kolhovne.
To je bila ulica u srcu geta, u koju je pisac zalazio, gdje je odrastao, i moja tašta, Ružena Blechova, rođ. Friedová, baš u toj ulici, deceniju nakon piščeve smrti, nikad ne bi rekla geto, niti jevrejska četvrt, niti, recimo, stari grad, već prosto: Kolhovna. I danas se tako zove, vraćeno joj je staro ime, radi poštovanja za eminentne praške Jevreje.
Zar simboli, od kojih drhturi naša duša, nisu jači od nedorečenih realiteta?
Kada kritika kaže da Kafkine slike “posjeduju autonomnu egzistenciju”, zapitajmo se, da li je to išta drugo do pravdoljubiva tvrdnja da ove pjesničke slike “hroničara kosmičke austro-ugarske birokracije” posjeduju istinsku moć minornih svjetova?
To se pitam, misleći na još jednu neponovljivu empirijsku umjetnost, koju je on imao u srcu i mogao je pretvoriti, kad god je htio u transcedenciju, a mi, ili većina od nas je nemamo, niti ćemo je nikad imati, koliko god se trudili - bila je to muzička, i smisaona vještina njemačkih pjesnika. Rani optimizam, kasniji pesimizam ogromnih govornih vrijednosti njemačkog.
Oslonac na djetinjstvo
Makar i na trenutak, makar u minornom izdanju, ova svebitnost i svebiće (das Eigentümliche) zauzima, u mojoj ukupnoj svijesti o praškim Jevrejima, posebno mjesto. - Rekao sam, da Husserlovu zvijezdu pripajam ovom jatu ne slučajno, iako je sjala drugdje, u nepraškoj atmosferi.
Povratak stvarima samim, povratak sebi samom - grčki izvor, sa kojeg se napaja zapadna civilizacija, u kontinuitetu, sa povremenom grižom savjesti od diskontinuiteta, odnosno udaljavanja sa izvora - za mene je, oduvijek, povratak minornom svijetu unutrašnjih početaka (fenomenologija kao deskriptivna psihologija), odnosno unutrašnjih prapočetaka (fenomenologija kao genetička psihologija). Zapravo, diskretni oslonac na najuticajniji minoritet našeg života - na djetinjstvo.
Minoritet djetinjstva, spada, na ovaj način gledano, razumije se, u fiziološku fenomenologiju. Husserl, koji “nije pripadao praškom njemački govorećem judaizmu”, kao Kafka, što bi rekao Johanes Urzidil, najbliži Kafkin drug, ipak, u mom razumijevanju fenomenologije, zauzima mjesto koje se uslovno može nazvati praškim (on sam se u korespondenciji izražava, o Pragu, kao gradu u kom je želio da živi). Ili, barem, u kontekstu židovskog egzistencijalnog, i jezičkog minoriteta, dabome ne tako širokog, da bi se jedan dječak iz nekog geta, u istočnoj Češkoj, tu osjećao strancem.
Kafka je, zna se, bio zagrijan za haside i hasidizam, za istočnoevropsko jevrejstvo i spiritualizam, u cjelini, a njegovi školski drugovi svjedoče da je sa uzbuđenjem slušao izvjesnog Ludwiga Harta, i njegove “sjajne istočnojevrejske pričice”. No, to je već drugi par rukava.
Husserlov slučaj, barem što se tiče frajburške faze, i odnosa sa kolegama na univerzitetu, sa nacističkim okolišom uopšte, odigrava se, pored jevrejskog (mada Husserl nije imao mnogo dodira sa judaizmom, osim porijekla, niti je sam želio, niti osjećao potrebu, kao što kaže u jednom pismu iz korpusa Husserliana) - odigrava se i na drugim poljima.
U nizu paradoksa, paradoksalnih situacija i veza, sa Husserlom i oko njega, pored odnosa sa Heideggerom (Mathauser kaže da odnos dvojice, najznačajnijih filozofa minulog stoljeća, spada među najveće paradokse u sudbini osnivača fenomenologije), može se ubrojiti i prvo izdanje čuvenog djela Iskustvo i prosudba, koje je izašlo u Pragu godinu nakon smrti autora.
No, izdavačka kuća Akademija zatvorena je, usled aneksije Čehoslovačke, i knjiga povučena iz prodaje, te je kompletan tiraž ostao u rukama nacista, osim 200 primjeraka, koji su evakuisani u London i prodati kod izdavača Allen & Unwin. Konkretno, ovo djelo je, iako u Čehoslovačkoj štampano, diskutovano i citirano, kako kaže engleski izdavač, povodom renoviranog izdanja 1948. godine, na kontinentu ostalo praktično nepoznato (Ludwig Landgrebe: Editor’s Forward to the 1948 Edition, Routledge & Kegan Paul, London, 1948, 3).
Nacistička partija
Heidegger je, nakon pristupanja nacističkoj partiji, prekinuo veze sa svojim učiteljem, koji je to teško podnosio, u uslovima sve težim po sebe i svoju porodicu (sin Gerhart mu je izbačen sa getingenskog univerziteta, kao slab arijevac, iako se u ratu borio) - i učitelj je, u pismima, isticao podlost svojih učenika egistencijalista, uključiv Heideggera:
”Izrasli su iz karikatura mojih misli” (Briefwechsel, III, 493).
Paradoksu jednog od najznačajnijih djela nije pomoglo ni to, što je Husserl četvrt stoljeća ranije, bio poznat u Rusiji, gdje su mu učenje protežirali Roman Jakobson, i Boris Pasternak. Nisu pomogli ni ruski kružoci, uoči rođenja strukturalizma, jezikoslovlja svjetskog glasa, koje će promijeniti kulturnu svijest dvadesetog vijeka. Jedan od učenika, G. Špetka, autor studije Pojava i smisao, doživio je goru od huserlijanske sudbine - likvidiran je u staljinskim čistkama.
Nedugo pošto je Adolf Hitler preuzeo vlast u Rajhu, filozof je to označio riječima grom, zemljotres, potop, ali dockan, jer su on i porodica stavljeni na crnu listu i podloženi persekucijama. Husserlu je zabranjen pristup univerzitetima i bibliotekama, četiri godine nije mogao izbiti iz Njemačke, ime mu je izbrisano sa spiska njemačkih profesora, zabranjen odlazak na filozofske kongrese u Pariz i u Prag.
Umro je kao što je i živio, u Frajburgu, 1938.g., uspavan umijećem strogo kontrolisane fantastike, zvane filozofija. Heidegger je zabranio studentima da prisustvuju Husserlovom pogrebu.
Bonus video:
