”Samo zavičaj ima dva neba, samo u njemu se i vatra i voda slažu. Uvijek mi se činilo da u Pivi postoje dva mjeseca i dva sunca”, kaže pjesnikinja Sofija Simović.
Ali zato Piva nema dvije ovakve Sofije - poetese kojoj je pisanje jedan od načina bitisanja, koja se od nepravdi brani poezijom, koja se pisanjem spašava, a ljubavlju hrani, koja je uvijek bila neobično obična i svoja i trudila se da “svijet u sebi nosi, a da se ne umori”.
”Pišem da predanim, osrednjost da preživim, da obnovim sebe u sebi. Iskreno, najiskrenije pišem što moram. Pišem da ostanem svoja i kad prevara postane pravilo, kaa vam ne daju da mislite i onda kad prostaci pišu biografije, a ljudi iz futrole sjedaju u pozorišne fotelje i smješkaju se samo kad se to od njih traži. Kad se umorim od čekanja, uzimam lijek za dušu, stavljam pjesmu pod jezik i odlazim na brdo iznad grada”, riječi su književnice čije veče su organizovale JU “Zahumlje” i Književna zajednica “Vladimir Mijušković”.
Priznala je da sve važno ostaje u njoj, da piše kada osjeti potrebu duha, da je sreća sjedinjenje sa drugima, ali i sa samim sobom, da sa mnogo duše voli grad pod Trebjesom.
”Volim da kažem da ovaj grad miriše na poseban oblik samoće, na molitvenu tišinu, uporne Vitove kiše, jutarnju kafu, na osmijeh jači od smrti, na dostojanstvo bola koje samo Nikšićani imaju. Ne objavljujem često. Dugo to nosim u sebi. Pišem iz čiste potrebe duha, da izađem iz sebe dok skidam sjenke iznutra i gubim se ispod kože. Uvijek mislim da možda ne bih pisala se nijesam rodila u Pivi. Poezija mi je neki put odredila, pišem da se spašavam”.
Prema riječima Vesne Todorović, u Sofijinoj poeziji caruje jesen, “igra se” ritmom jezika, a svijet u sebi i oko sebe najbolje vidi u ogledalu.
”Ove knjige nam donose zapise duše koja posmatra i doživljava svijet na poseban, samo svoj način. One nam pokazuju kako to izgleda kada pjesnik zaviri iza fizičkog svijeta, u i iza ogledala i dugo ostane u njemu. Sofija u svojim pismima-pjesmama zamagljuje, sjenči slike, poigrava se metaforama, slika svijet nestalnosti, privida i iluzija, čovjeka mnogih ja, koga život kovitla između ništavila i apsoluta”, kazala je Todorović.
Njena poezija, kako je istakla, traga za istinom, slavi ljepotu i zavjetovanje, ne trpi mnogo očevidaca, sklona je da nas zavede prije nego da nas ubijedi u nešto.
”U svijetu kalupa i ljudi serijski proizvedenih, sa poremećenim odnosima i osjećanjima ona, drukčija među istima, kao meleme i lijek dijeli svoje dobro promišljene riječi...Svijet za kojim naša pjesnikinja čezne, i koji nam, kroz rukoveti svojih pjesama nudi, okupan vječnim sjajem nezalazne svjetlosti, postoji samo u poeziji i izvan granica vremena. Sofijine stihove, kao svako dobro štivo, treba sa pažnjom čitati i ‘gutati’ da bismo postali bolji ljudi”, poručuje Todorović.
Sofija Simović je, prema riječima Spasoja Bajovića, pjesnikinja osobenog poetskog kova i poja, po mnogo čemu neobična, kako u stvaralaštvu, tako i u običnom životu.
”Posebna je po vitalizmu i harizmi, po emotivnom naboju i patnji. Svoje pjesničke zanose i uzlete snažno povezuje sa Pivom, iz koje potiče, zaronjena u njene boje i mirise, u njene duhovne i mitske dubine. Rijetko se pojavljuje na književnim manifestacijama i u književnim glasilima, a sve zato što tako pjesnikinja želi. Iščitavajući njene zbirke poezije stiče se utisak da Sofija Simović neumorno ispisuje jednu pjesmu, jednu knjigu”, istakao je Bajović.
Kako je kazao, poetsko izvorište i polazište u njenim zbirkama leži u ogledalima duše koja isijava motive ljubavi, grijeha, bola, sreće, unutrašnjih kolovrata svjetlosti i mraka i religioznu motivisanost za uzvišenjem nad prizemnim.
”Poetsko ogledalo je zbunjujuća sila koja zavodi i ostavlja. Ono je tajni svjedok zbivanja u kom se ogleda lirski svijet Sofije Simović. Iz imaginarnih ogledala pjesnikinja komunicira sa svijetom, nastoji da ljubavlju i molitvom spoji nespojivo, da premosti nezamislivo, da sjećanja preplete, da skupi zrnevlje snova u zvjezdanu ogrlicu. Pjesnikinja iz srčanog hrama razgoni tminu, suočava se sa svojim dvojstvom kao detektorom spoznaje na putu bespuća i izbavljenja”, kazao je Bajović.
Pored ogledala, važan motiv Sofijine poezije, koja, prema riječima Gorana Radojičića, odiše “životom koji je paralelan sa smrću, jer smrt i život ne poznaju granicu”, je i nebo.
”Nebo je ogledalo stremljenja, čežnje, utjehe i boli. Nebo je prolaz u onostrano, u ono što nam je samo snovima i dušom pristupačno, ono čemu težimo nošeni kodeksima vjere u dobrotu i ispravnost postupaka, postojanja i djelovanja. Nebo, takođe, krije iza oblaka, ono za čim čeznemo, što je traga ostavilo u jabukama na stolu, u mirisu dunja, u utabanim stazama, u pramajčinskom grijehu koji lirski subjekt nosi među svojim rebrima”, kazao je Radojičić.
Pjesnikinja, prema njegovim riječima, pažljivo adresira svoje stihove, svjesna da se odgovor nalazi u slutnjama, da svitanje, “trenutak kada mitska stvorenja izranjaju iz jezera u vidu jelena, kada voda prestaje na tren da teče, kada su čuda moguća” je “granica koja se javlja između sna i jave, između smrti i života”.
”Granica koja je dostupna samo pjesniku, lirskom subjektu koji vidi poput impresionističkog ili simbolističkog pjesnika vizionara sve one podsvjetove običnom oku nedostupne...Poezija Sofije Simović krije poruku ispod slojeva stiha i strofa, oslobođenih stihova koji simbolizuju oslobođen duh. U toj poeziji uočavamo ženski rukopis moderne književnosti koji opet u nekim segmentima nosi niti tradicije i uzora”, istakao je Radojičić. Sofija Simović je objavila tri knjige, “Kad tuge miruju”, Od grijeha mlađa” i “Pisma iz ogledala”, uvrštena je u antologije “Snene Evine kćeri”, “Durmitorski pjesnički vijenac” i “Olujna polja poezije”, dobitnica je književne nagrade “Zaloga”.
Trenutno piše prozu, priče u kojima je, kao i u stihovima, sukob čovjeka sa samim sobom, sa drugima, sa društvom, gdje unutrašnji svijet pokušava da nadvlada ovaj spoljašnji. Vjeruje da će “riječ ostati živa i u vremenu i u nevremenu” i da joj pisani gen koji nosi nije bez razloga na rođenju darivan.
U ljepoti Sofijine poezije publika je uživala slušajući Jovana Dabovića i Tijanu Vujović koji su se potrudili da kazivanje poezije bude poezija, praznik za uši onima kojima je stih i dalje važniji od “mača”. Sv. Mandić
Bonus video:
