A sada veoma konkretno o “sikstinskom dodiru” Milovana Đilasa sa Crnom Gorom i crnogorstvom. Dakle, veoma kratko, štedeći novinski prostor.
U jednom intervju Milovan Đilas je iznio kako se “stvaralac rađa, a postojbina ga čeka”. Valjda je želio reći kako je čovjekov talenat sveljudski, slučajan i univerzalan, ali je postojbina samo jedna. Gledano dublje, svaka postojbina obogaćuje stvaraoca kao “sine qua non” ili uslov da bi nešto postojalo. Ali i stvaralac sebe neprekidno mjeri od rođenja boreći se za “svoj” uzvišeni cilj koji se u Đilasovom slučaju zove Podbišće, Mojkovac, Crna Gora.
Veliki znalac zavičaja nobelovac Ivo Andrić je negdje govorio da kad god bi došao u zavičaj, osjećao bi se kao da nikud iz njega nije ni odlazio. Zavičaj je kod Andrića svijet za sebe u kojem je on vidio cijeli ljudski univerzum. Kod Đilasa je suprotno iskustvo i osjećaj. Kod njega postojbina nikada nije ista. (Jer stvaralac se u dodiru sa svijetom neprekidno nadograđuje i mijenja. Slično Heseovom junaku J. Knehtu.) Stoga nije čudo da Đilas u jednom intervju zaključuje “kadgod bi se vratio u zavičaj, kao da se iznova rađam: sve je znano, ali je sve uvijek drukčije”. Dakle duhovno bogatstvo Crne Gore koje je Milovan Đilas rođenjem ponio sa sobom je dar koji je on svojim talentom uvijek iznova i iznova otkrivao. Nikada do kraja otkrio, niti je to moguće. O ovom crnogorskom daru je cijelog svog disidentskog života pisao.
Interesantno da je Milovan Đilas Crnu Goru otkrio kao umjetničku realnost i neiscrpnu literarnu inspiraciju tek u “Titovom” zatvoru. Reklo bi se da do tada nije imao vremena za Crnu Goru. Zatrpan i pretrpan politikom, praksom, studijima, partijom, ideologijom, revolucijom i ko zna još čime sve ne, on nije “vidio” sjaj Crne Gore iz mladosti. Koristeći riječi jednog svog junaka u romanu najzasićenijem Crnom Gorom (“Svjetovi i mostovi”), Đilas pojašnjava svoj crnogorski usud kako mu je “Crna Gora tamnica, moja sloboda”. A u “Besudnoj zemlji” Crna Gora mu je “neizbrisiv čar opasnosti”. Drukčije rečeno, riječ je o Đilasovoj sudbinskoj vezanosti za Crnu Goru koja mu je izronila kao slamka spasa kojom je nadživio svoju smrt u dnu zatvorskog “Titovog” pakla.
I upravo, baš ova dva romana eksplicitno izražava dubinsku povezanost individualnih, društvenih i brojnih drugih unutrašnjih “crnogorskih svjetova” sa Milovanom Đilasom. Romani a posebno “Svjetovi i mostovi” otkriva koliko su tanke, teško vidljive i prepoznatljive granice tih “svjetova”. Prvenstveno granice isprepletanosti dobra i zla, kako jedno preraste u drugo u raznim okolnostima i vremenima. I tako u nedogled. Često i u ukrug praveći “višu” društvenu ravan. Baš kao i kod velikog, pa možda i ponajvećeg crnogorskog romanopisca Mihaila Lalića.
Ako se ovoj (etičkoj) isprepletanosti dobra i zla doda i ideološko “dosoljavanje” kojim je obilovao XX vijek, lako je Đilasu zaključiti - s obzirom na svoje veliko političko iskustvo - uzaludnost ideoloških i “revolucionarnih” bitaka. Te bitke su unaprijed izgubljene. Ali ne i definitivno poražene jer se ideološke “nemani” često pojavljuju u novom obliku, novom “sjaju”, novom ruhu, praveći novi dar-mar u društvu. (Navedimo današnji primjer. Ideologije memljivih, zakržljalih, podrumskih “banalnih” (D. Kiš) balkanskih nacionalizama koje su izronile iz 19.vijeka, umarširale su na društvenu i političku scenu ‘80-tih godina XX vijeka u nas praveći dar-mar. I dan danas traju udaljavajući Crnu Goru i crnogorsko društvo od civilizovanog svijeta. A možda isključujući je i iz istorije.)
Ovaj kratki “izlet” u mnoštvo crnogorskih svijetova (realnosti) je bio neophodan da bi se sa distance jasnije vidjela crnogorska isprepletenost dobra i zla. Đilas je ovu isprepletenost osjetio direktno na svojoj koži poslije pada sa vlasti 1954. godine. U romanima “Crna Gora” i “Besudna zemlja” kao i drugim romanima i pripovijetkama, on upravo piše o dvije kulturološki različite Crne Gore, dva različita crnogorska “svijeta”. (Ovim dvijama kulturološkim Crnim Gorama nesumnjivo treba dodati i odličnu Crnu Goru koja se pojavljuje u Drugom svjetskom ratu kao antifašistička ideja, borba i tvorevina. Ona nije tema ovog pisanja.) Milovan Đilas je direktno upoznao obije ove crnogorske kulture spoznajući sjaj jedne i bijedu druge.
Prva Crna Gora ili prvi crnogorski svijet je mitski svijet, kako Đilas negdje kaže. Ali ti mitovi nijesu bez realnosti i činjeničke osnove kako napominje. Naprotiv. Oni su u nepresušnoj borbi za vjeru u nadmoć svojih etičkih i drugih vrijednosti. Normalno, ovome treba dodati i mit o crnogorskoj nepokornosti koji je opet realan mit. Đilasov roman “Crna Gora” prepun je dijaloga na ovu temu ljudi “mrijet naviknutih”. U tim mitovima ništa nije izmišljeno i vanvremeno. Prosto rečeno, crnogorski mit kako ga Đilas vidi dolazi odozdo, iz istorije, iz realnosti, iz ratova kao etičke dužnosti svakog Crnogorca. Još kraće, crnogorski mit je primjer za novu akciju, “otvara nove vidike, krči nove staze” (“Crna Gora”).
Đilas je ponosan na ovakvu Crnu Goru. U zatvoru mu je bila jedan od važnijih “svetionika”. Stoga nije nikakvo čudo što mu je u zatvorskom mraku iskočio lik Marka Miljanova kao primjer crnogorskog čojstva u junaštvu. (Danas se to u Evropi i u nas banalno zove vladavina prava i ljudska prava.) Malo je poznato da je lik Marka Miljanova bio etika i ideja-vodilja koje se Milovan Đilas uvijek držao. Smatrao ga je “najcrnogorskijim” Crnogorcem. (Ovom mitskom crnogorskom svijetu nesumnjivo treba dodati i Njegoša i njegov “Gorski vijenac” kojim je uticao na stvaranje jednog pa i jedinstvenog crnogorskog svijeta kako Đilas pojašnjava u “Njegošu”.)
Ali Milovan Đilas je upoznao i drukčiju, drugu Crnu Goru. To je puzavička, kukavička, jednoumna, lakoma, vlastoljubiva, srebroljubiva Crna Gora pred vlastima i svakakvim moćnicima. Drugim riječima, upoznao je moderne crnogorske aktivne sluge. To je Crna Gora vulgarnosti i ništavnosti. Ovakva Crna Gora je obilna u XX vijeku. Da ponovim, poslije Mojkovačke bitke 1916. g. nestaje države Crne Gore, ali o(p)staje crnogorsko društvo. Normalno, puzavičke Crne Gore bilo je i prije Mojkovačke bitke od koje su se Crnogorci decenijama i decenijama, pa i vjekovima uspješno čistili. (Da je “primjera čojstva i junaštva” bilo prepuno, Marko Miljanov ih ne bi zapazio.)
Ovakve Crne Gore Milovan Đilas se stidio. Stidio se Crne Gore koja svoje muke i sramotu pokriva patetikom slave svojih mitova i moralnosti, kako pojašnjava u nekom intervju.
Milovan Đilas je doživio i osjetio obije Crne Gore, herojsku i trivijalnu. Za prvu se borio kako komunista i disident. Vjerovao je u nju kao inspiraciju i vjerovanje. Kroz obije Crne Gore Milovan Đilas je procjeđivao gotovo cijelo svoje znanje izraženo u obimnom književnom i socio-političkom djelu. Vjerovatno ne bi pogriješili kada bi zaključili da je Milovan Đilas bio jedan od najboljih poznavalaca Crne Gore. Na kraju krajeva, nimalo slučajno već odlukom Tita i njen “graditelj” kao ministar za Crnu Goru u prvoj poslijeratnoj vladi Federativne Republike Jugoslavije.
Bonus video:
