Poznati crnogorski slikar iz Podgorice, starinom Budvanin, Slobodan Bobo Slovinić sredinom prošle godine predstavio se čitalačkoj publici romanom “Don Đuro”, prvim dijelom trilogije “Herbarium” i to pod pseudonimom Liberto Slovinić. Okosnicu romana, koga je objavio podgorički “Interlink”, čini pronalazak herbarijuma s kraja devetnaestog vijeka. Vlasnik herbarijuma je Juraj čiji životni put pratimo od dolaska njegovih predaka u Budvu, preko rođenja, stasavanja u sveštenika, do smrti.
Slovinić slika građanku budvansku porodicu, a ovaj roman je po svojoj tematici jedinstven u crnogorskoj književnosti. Slobodan Bobo Slovinić (Budva,1943) diplomirao je na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu 1966. Do sada je imao preko 50 samostalnih i više od 300 grupnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu. Prilikom boravka u Francuskoj 1982/1983. postaje član “Maison des Artistes”. Autor je knjiga: “Pariski zapisi”, “Umjetničke zbirke CSU Crne Gore”, “Ars Libris”, “Pariske reminiscence”. Povodom šezdeset godina stvaralačkog rada, Narodni muzej Crne Gore objavio je njegovu monografiju. Istaknuti je kulturni stvaralac Crne Gore od 2010. godine.
O svojoj prvoj romanesknoj knjizi “Herbarijum – Don Đuro”, Slovinić je na početku razgovora za ART Vijesti rekao:
- Knjiga se bavi životom jedne stare ugledne porodice, koja živi u malom mjestu na sunčanom crnogorskom primorju. Dva brata, porodični preci, tražeći bolje uslove života, doplovili su prije dva stoljeća, gaetom na jedra sa otoka Brača iz Postire u malo mjesto Budvu. Nastavili su u tom ozračju da žive novim životima... Građanski da napreduju, imovno da narastaju i vremenom da srastaju s mjesnim tkivom. Globalno analizirajući knjigu, tematika je poznata književnosti, kazalištu, filmu, pa i likovnoj umjetnosti. U prošlosti tretirana je od mnogih umjetnika, davno je “pase”, kazali bi Francuzi. No, razložno tvrdim, tematska komponenta u mnogim stvaralaštvima nije od presudinoga značaja za kvalifikovanje djela. Tematika je svačije inspirativno dobro. To je poligon, koji koriste brojni umjetnici iz svih branši. Mnogi su u slikarstvu od davnina koristili tematske sadržaje poput: portreta, lika, tijela, akta torza; mrtve prirode ili pak pejzaža. Slično se odnosi i na koloritnu skalu. Svaka boja je dostupna svim umjetnicima. Priče, poput to je “moja boja”, ili slika mojim “koloritom”, prisvojne su zaludnost i apsolutne gluposti. Prisvajanje i svojatanje: tematike, likova, rječnika, fraza, isključivo je zlurado svojatanje opštih odrednica.
Imaju li pisanje i slikanje zajedničkih svojstava?
- U likovnim umjetnostima čim vidiš neko djelo, odmah možeš da znaš ko ga je sačinio. Autor ne mora da potpisuje djelo, potpisano je samo sobom. Identično je i sa pisanjem, izražavanjem slovnim simbolima, sintagmama, kovanicama i kompozicionim blokovima. Emocija mora biti na prvom mjestu. Odmah uz nju je specifičan jezik, prepoznatljiv, jednostavan, razumljiv, jasnoća kazivanja, pripovijedanja i zapisivanja. Te konstante mogu da upoređujem, jer sam ih obje doživio. Ista kreativno-stvaralačka strast vodi umjetnika i dok slika i dok piše, te dok artikuliše svoj emotivni naboj. Okosnicu romana čini pronađeni herbarijum po kome sam i naslovio trilogiju.
Šta nam možete reći o trilogiji? Ko su junaci?
- U početku rada na prvom tomu, pretežno sam se bavio faktografijom, kao konstruktivnom mrežom, i kohezionom armaturom. Uvidjevši da je to i suviše egzaktno i nepotrebno, odvojio sam se od faktografske baze i uplovio u nadnaravnu sferu, u fiktivnu slojevitost i maštovitu nataloženost. Da bih izbjegao prepoznatljivost i egzaktnu fabularnost, ličnostima sam ukinuo prezimena, figuriraju samo imena. Time sam naglasio univerzalnost, neophodnu širinu i opštost.
Otkrivanjem Herbarijuma (iz 1899) koji je u mladosti sačinio glavni junak, odlučio sam da herbarij postane okosnica sva tri toma trilogije. U prvom tomu, Herbarijum-Don Đuro, glavni junak je katolički sveštenik, dat je njegov životni put i njegovih predaka. Narator je umjetnik slikar i publicista Liberto, koji pripovijeda o svom stricu i svojim precima. U drugom tomu, narator je inženjer informatike Saša, savremenik novog doba. On pripovijeda o svome đedu i babi.
Drugi tom naslovljen je Herbarijum-Šjor Ante, a u njemu je prikazan životni put jednog profesora jezika, književnosti i novinara. U trećem tomu, narator je Ivo, savremenik najnovije generacije. On će pripovijedati o svom đedu i babi. Treći tom naslovljen je Herbarijum-pitore Liberto, a u njemu će biti prikazan životni tok jednog umjetnika, slikara i publiciste. Sva tri toma ilustrovana su fotografijama glavnih protagonista, reprodukcijama pojedinih arkova sa sušenim biljkama iz Herbarijuma (1899) te pratećim ilustracijama.
Prezentirano je porodično stablo, uz fusnote i objašnjenja pojmova sa primorskog područja, priložen je ukupan rječnik specifičnih izraza sa primorja, karakteristični pribori i naprave, te popis specifičnog menija. Naglašavam da navedeno nije priloženo da bi knjiga bila interesantnija. Riječ je o neminovnosti prikaza svakodnevnog života ljudi sa tog područja i upoznavanje čitaoca sa načinom bitisanja u jednom malom primorskom mjestu. Konkretno, riječ je o negdašnjoj maloj Budvi. Život je u čitavom priobalju prilično specifičan.
Autor ste knjige iz oblasti likovne kritike, te više prikaza, osvrta i vaših promišljanja na temu umjetnosti, kao i putopisa. “Don Đuro” je vaš prvi književni rad, kako je nastao?
- Nakon jedne zdravstvene situacije, u periodu oporavka, manje sam se kretao. Vrijeme sam provodio u radnoj, okretnoj i mobilnoj polu fotelji. Nijesam bio u mogućnosti da slikam, a radio sam to cijelog života. Usmjeren sam bio na računar. Promijenio sam medij, u kome sam nastavio da izražavam svoje emocije. Konstatovao sam da je čin pisanja, identičan činu slikanja. Kreativnost je pogodnija tokom kazivanja i pisanja, nego prilikom slikanja. Riječi su djelotvornije od kolorita, četaka i špahtli. Napominjem, neminovno se rodila Porodična trilogija i prvi tom Herbarijum-Don Đuro. Nastalo je moje prvo romaneskno djelo, a na stolu je drugi tom Herbarijum-Šjor Ante na kome radim svakodnevno. Pisanje je zauzelo primarno mjesto u mom stvaralačkom životu.
Potisnulo je slikarski uradak u drugi plan, mada, za više od pola stoljeća bavljenja likovnom umjetnošću, stvorio sam ogroman broj radova, o čemu svjedoče mnogobrojne slike u ulju, crteži, akvareli i gvaševi. Kada je riječ o formi pisanja, tvrdim da sam za slovne simbole, riječi i nizove sintagmi vezan od davnih vremena. Prvenstveno putem čitanja, a zatim i preko pravljenja zabilješki, intimnih poetskih zapisa, komentarisanja vlastitog čina slikarskog stvaranja, do pisanja likovne kritike. Objavljivao sam priloga u stručnoj publicistici i dnevnim novinama.
Napisao sam preko hiljadu likovnih kritika, izvršio sam izbor od 350 priloga i objavio ih u knjizi ARS LIBRIS (u izdanju Vijesti). Napominjem da sam tokom dužih putovanja i boravaka u inostranstvu, zapisivao događanja i viđenja. Ostvario sam više putopisnih sadržaja, među kojima, Pariski zapisi, Pariske reminiscence i dr.
Izlagali ste u našoj zemlji i inostranstvu. Šta bi trebalo da usvojimo od civilizovanog svijeta kada je u pitanju ova branša?
- Izlagao sam u priznatim galerijama i prezentirao svoju umjetnost. Nikada nijesam izlagao u holovima i hodnicima. Zahtijevao sam da radove prihvati stručni Savijet galerije. To je bio pravi odraz nivoa galerije. Kada galerija ima Stručni savijet, znači da je galerija ozbiljna i profesionalna. Kod nas to ne funkcioniše svuda. U našim privatnim galerijama vlasnik hoće da bude i rukovodilac, selektor i menadžer. To ne može tako da funkcioniše. Sa društvenim galerijama je stanje gotovo identično, direktor ustanove hoće da obavlja bez konsultacija i saradnje, sve aktivnosti galerije.
Takvo izlagačko poslovanje je amatersko i diletantsko. Često sam ranije posjećivao i duže boravio u Parizu. Smatram ga najljepšim gradom koji sam do sada upoznao. Privlačan je i pogodan za umjetnike svih branši. Samo riječi pohvala za poznati Cite internationale des Arts. Međunarodni centar u kome umjetnici iz svih krajeva i iz svih umjetničkih branši borave po dva mjeseca i duže na predlog njihovih strukovnih udruženja. Zbog mojih boravaka u Parizu, poznato mi je kako tamo funkcionišu izlagački prostori i umjetnički aktivnosti. Sve je suprotno nego kod nas.
U čemu je ta suprotnost najizraženija?
- Profesionalizam i perfekcija su na zavidnom nivou. Tamo su sve institucije kulture i galerije otvorene u dane vikenda da bi što veći broj uposlenika mogli pogledati znamenitosti grada. Neradni dan za njih je ponedjeljak, tada se prostori sređuju i održavaju higijenski standardi. Kod nas naopako, sve je zatvoreno subotom i nedjeljom, pa i marketi hrane i pića. U nas svi traže od državnih, opštinskih ustanova kulture i galerija da im se organizuju gratis izložbe i štampa propagandni materijal. U Parizu se svaka izlagačka djelatnost, plaća vlasniku izlagačkog prostora.
Čak i najpoznatije francuski i svjetski likovni salon Jesenji Salon, plaća zakupninu prostora u kome prezentira stvaralaštvo preko hiljadu svjetskih umjetnika. U čemu naravno, participira svaki učesnik ako je uvršten. Mjesto u reprezentativnom katalogu prema dogovorenom iznosu snosi svaki učesnik ponaosob. Pogotovo ako neki umjetnik izlaže u renomiranoj privatnoj galeriji, dužan je platiti vlasniku galerije zakup prostora za određeni broj dana i snositi troškove izrade kataloga. Zbog toga se umjetnici u Parizu ne razmeću ogromnim i skupim katalozima, jer ih samostalno finansiraju. Naravno, sve pod uslovom da njihovo stvaralaštvo, odgovara stilski toj galeriji.
Kako je organizovano praćenje umjetničkih manifestacija u Parizu?
- Kada je riječ o knjigama, katalozima i brošurama koji prate određene manifestacije, svaki posjetilac otkupljuje na određenom propagandnom punktu sve što ga interesira o konkretnom umjetniku. Ne postoji bilo što na izložbi gratis i ulaz se plaća. Osim čašice okrijepljujućeg pića na koktelu! Korpe za otpatke nijesu pune bačenih kataloga, što se kod nas javlja, svako grabi brošuru gratis! Kada kupe katalog sa izložbe, za njih je to vrsta Svetog pisma, pažljivo ga pregledaju, čuvaju i odlažu u police, kao knjigu.
Kada galerista želi da prezentira stvaralaštvo nekog dragog i uvaženog umjetnika, u funkciji je čitava lepeza propagandnog materijala: knjige, monografije, katalozi, afiši, reprodukcije, slajdovi i drugo. Na Zapadu sve funkcioniše na profitabilnim uzansama. Ako želiš da izlažeš moraš sam da se finansiraš.
Nabaviš materijal, stvoriš djelo i ako se to (savjetu galerije) dopadne, treba sam da finansiraš projekat. Naknadni finansijski rezultati, ako ih bude, dijele se proporcionalno i dogovoreno. Identično kao i u fudbalu, ne idu svi milioni pojedincu (Mesiju, Ronaldu), svi uzimaju dogovorene djelove. Sve što čovijek voli, mora debelo da plati da bi uživao, nema uživanja u blagodetima dok se ne plati! Često ni finansiranje ne garantuje samo uživanje, komplikacije su često bolne i teško izdržljive.
Kakva su Vaša iskustva umjetničkog života u Parizu, gdje ste jedno vrijeme i živjeli?
- Na pariskim kulturnim raskršćima sretao sam brojne naše i strane umjetnike. Da ne griješim dušu, postojale su i postoje vrlo stabilne ličnosti, izvrsne kolege, drugari i prijatelji, koji su spremni da pruže ruku, topli zagrljaj i pomoć, kako u sreći tako i u nevolji. U svakom nabrajanju i navođenju imena, prave se previdi i propusti. Ipak ću rizikovati i navesti neke za mene od davnina istinske velike prijatelje. Vrsni slikar i veliki čovijek Drago Dedić, pedeset godina sa porodicom živi i stvara u Parizu. Zatim, otputovali pjesnik i novinar Milorad Miško Vujisić, dugo je porodično živio i radio u mertropoli umjetnosti. Planer i menadžer Dragan Crnjanski sa familijom je uspiješno brodio pariskim i svjetskim horizontima.
Od nedavno, istaknuti umijetnik, vrhunski skulptor Zlatko Glamočak sa svojom porodicom decenijama uspijeva da se nosi i održi na pariskom umjetničkom nebu. Sa njima sam bez zadrške drugovao, bio i ostao veliki prijatelj. Rado se sretnemo i u veselju i u žalu, kod nas i u božanstvenom Parizu. Svojevremeno, u dužem periodu sa porodicom sam krvario pariskim predgrađima (Šavil, Sanoa, Vilžif), pamtiću ih dokle god budem disao. Bio sam bez sredstava za život, bez rođaka, poznanika i prijatelja. Na brojnim mjestima tražio sam mogućnost da opstanem finansijski. Da sam zaradim svojim znanjem i umijećem.
Zbog velike nevolje u kojoj sam se našao, kontaktirao sam neke naše poznate umjetnike iz bivše YU države. Živjeli su i radili u Parizu, nažalost svi su upokojeni (V. Veličković, Lj. Popović, M. Šobajić, P. Omčikus). Tražio sam da mi pomognu, kao kolegi da prevaziđem krizni period. Međutim, niko nije pokazao empatiju, niti je želio da mi pomogne. Pumpali su isključivo svoje rejtinge u Parizu. Nije im bilo lako održati se i uspjeti na tuđem tlu. Obilato su koristili domovinu da se pokažu moćnim. Uspijevali su obilato u tim poduhvatima, kupovana su im djela kod nas za velike svote, ukazivane su im počasti i pričesti.
To su moja izuzetno ružna iskustva sa našim umjetnicima u Parizu. Nerado ih se sjećam, ali ih danas shvatam i razumijem. Jasna mi je njihova nezainteresovanost za probleme ostalih kolega. I oni su se u Parizu dovijali kako da prežive i opstanu na umjetničkoj vjetrometini. Nije im tada bilo lako, sada mi je to jasno, onda me je to čudilo. Živio sam kao i mnogi u zabludi da su oni pariske veličine i da žive lagodno i moćno. Nažalost, i oni su se, svako za sebe, borili za parče plavoga neba, puko preživljavanje i opstanak, među umjetničkim gangovima i moćnicima. Ostajao je lažni privid u njihovoj postojbini da su tamo u dalekome svijetu poznati, priznati i da enormno zarađuju.
Kakve impresije nosite iz Pariza i susreta sa Danilom Kišom?
- Prilikom posjeta Parizu, šetao sam često Latinskim kvartom sa prijateljem Dragom Dedićem. Sretao sam i neke meni drage i velike umijetnike i istinske ličnosti, kao što su Dado Đurić i Danilo Kiš. Svjetski poznatom književniku Danilu, moja mati je svojevremeno predavala u Cetinjskoj gimnaziji. Sjećam se, spominjala ga je kao živahnog, ali vrsnog đaka. Danilo je jednom prilikom došao da pogleda u galeriji JKC moju samostalnu izložbu. Želio je da me upozna kao umjetnik I vidi kakve su slike, sina njegove profesorke sa Cetinja. Tog dana Drago, ja, Miško i Danilo, ostali smo u kafeu pored galerije do fajronta, uz hladne špricere, mezetluke, prisjećanja i priče. To veče, bilo je dostojno Bogova.
A Dado? Kako ste ga vi doživjeli u Parizu?
- Kada god sam boravio u Parizu, zajedno sa Dragom Dedićem obilazio sam izložbe, galerije i salone. Šetali smo Latinskim kvartom, Sen Mišelom, pili kafu u bistroima uz Senu, birkali antikvarne knjige u priručnim štandovima, pored rijeke. Razgovarao sam sa dragim prijateljem i ispričao mu da se na Cetinju šapuće da Dado nigdje ne izlazi iz ateljea u Eruvalu, već da neprestano radi i slika od jutra do sjutra. Bila nam je ta priča čudnovata. Znali smo da je Dado prilikom stvaranja potpuno zanesen svojim slikarstvom.
Rekao sam mu da čak ni sa svojom sestrom Tanjom, koja je došla da ga vidi u Pariz, nije našao vremena da sa njom porazgovara. Začudila nas je ta priča. Otpijajući toplu tečnost u jednom kafeu, spazismo Dada kako grabi preko malog trga. Javismo mu se i on nam se pridruži za stolom pred bistroom. Grande pitore Dado! Sjede sa smrtnicima! Uhvatismo se cetinjskih priča, pariske jurnjave i Dado nam upravo ispriča, kako jednom sedmično dovozi iz Eruvala suprugu Carmen, kolima na neki kurs u Pariz. Njegov nonšalantni iskaz, opovrgnu sve bajke koje su se pronosile cetinjskim kafanama.
Bio je to susret sa sasvim običnim čovjekom, koji pije kafu sa poznanicima, normalno jede, spava, radi, slika, upravlja vozilom, brine o svojoj porodici. Izgubi se priča o cetinjskom vanzemaljcu. Da je ovo sasvim životno, uvjerio sam se davne 2001. godine. Naime, gost Jesenjeg salona u Parizu, te godine, između ostalih bila je i Crna Gora. U koordinaciji sa predsjednikom salona Larioom i potpresjednikom Dedićem, formirana je crnogorska slikarska selekcija, koju sam im predložio sedamnaest umjetnika svih generacija, Dado je rado prihvatio da izlaže sa Crnogorcima.
Napisao sam tada uvodni tekst za reprezentativni katalog izložbe i bio komesar selekcije. Te godine Crna Gora je bila pod sankcijama i u blokadi. Međutim probili smo je izložbom i kulturološkim sadržajem, desetak umjetnika su bili na otvaranju, a na panou sa našim radovima crvenim slovima na jednoj ploči pisalo je MONTENEGRO. Bio sam ponosan što se naziv moje zemlje, i pored blokade, našao na javnom mjestu. Po završetku izložbe, skinuo sam natpis, uramio ga i predao predsjedniku države Crne Gore Milu Đukanoviću, uz obiman zeleni katalog kao poklon.
To su bili trenuci MOJE SREĆE za pamćenje. Ekipa TV Crne Gore, uputila je tada u atelje u Eruval, (70 km sjeverno od Pariza) novinarku Žanu Lekić da snimi dugi intervju sa Dadom za televiziju. Crnogorska selekcija je toga dana bila gost u Dadovom ateljeu i njegovom obimnom umjetničkom okruženju. Pamtim odista nezaboravne trenutke, koji su više ličili na san, nego na javu. Osobito je bilo uživati u prostoru u kome je veliki Dado stvarao i dok radi, smrzavao se od jake studi. Dvije gusane peći na drva nijesu mogle da zagriju veliki i visok prostor ateljea.
Dado nam je tom prilikom priredio nezaboravno zadovoljstvo, odveo nas je u crkvu Per la Šez, u kojoj je oslikavao zidove i tavanicu. Katolička crkva nije više bila u sakralnoj funkciji. Za vrijeme rata bila je skladište, konjušnica i sanatorijum za leprozne bolesnike. Taj dan predstavljao je za mene veliko otkrovenje jer sam direktno na licu mjesta, u autentičnom ambijentu, spoznao izuzetnu snagu tog crnogorskog MAGA slikarstva. Napravio sam čitav serijal izuzetnih fotografija i napisao po povratku nekoliko tekstova za subotnji Art Vijesti. Do Eruvala odvezao nas je i vratio pred samu noć svojim kombijem moj veliki prijatelj Drago Dedić.
Cijelu noć, iz glave mi nijesu izbijali Dadovi Gubavci iz Per la Šez i njegova nova ogromna platna, rađena na bijelom šifonu i juti. To su bili svojevrsni poluapstraktni miksaži, sa nalijepljenim raznim utilitarnim predmetima, fotosima, crtežima i grafikama koje je u parčadima lijepio na nove radove. Saznao sam da su to bila specifična ogromna pisma preminulom prijatelju slikaru Rekinšou. Te asamblaže, Dado je povezivao linearnim crtežima spodoba, rađenih crvenom bojom. Predstojao nam je u povratak u Pariz, istinska Noć vještica, barem sam je ja tako doživio.
Bonus video:
