”Svjetski bol”, roman je Ajfer Tunč, nastao u dvadeset petoj godini njene spisateljske karijere. U jednom rudarskom gradiću obuzetom zlatnom groznicom, Muršit je prinuđen da bude “glava” porodice i menadžer hotela koji mu je ostao od oca, iako je on imao drugačije želje. Istinsko prijateljstvo pronalazi u Madendžiju, kome je Muršitov hotel utočište u bijegu od demona koje je ostavio u Istanbulu. Viđenje svijeta dvojice prijatelja donosi čitaocu sažetak nedoličnih stranica iz prošlosti Turske. Tragične istorijske događaje prate autorkini neustrašivi komentari koje ona iznosi sa uobičajenim nedostatkom sentimentalnosti. U romanu “Svjetski bol”, čija je pozadina satkana od društvenih tragedija i priča o kolektivnom bezumlju, označena je jasna granica koja razdvaja ljude odlučne da se obračunaju sa prošlošću od ostatka društva. Roman je objavila Geopoetika u prevodu Mirjane Marinković.
Ajfer Tunč je rođena 1964. godine u Adapazaru. Završila je fakultet političkih nauka na Istanbulskom univerzitetu, a još tokom studija počela je da objavljuje tekstove u časopisima za književnost i kulturu. Od 1999. do 2004. godine radila je kao urednica u izdavačkoj kući Yapı Kredi Yayınları. Njena knjiga životnih iskustava pod nazivom “Ako ste slobodni, moji roditelji će vas posjetiti/Naš život sedamdesetih” pobudila je veliko interesovanje čitalaca, osvojila je međunarodnu nagradu “Balkanika” za 2003. i prevedena je na šest balkanskih jezika. Ajfer Tunč je takođe autorka knjiga “Prijatelji iz pećine” (priče), i “Drevni hotel” (priče), tekstova o životu stvarnih ličnosti “To nazivaju životom”, elektronske knjige “Vrijeme podijeljeno na slova”, studije “Dvolična seksualnost” (sa Ojom Ajman), kao i romana “Djevojka sa naslovne strane”, “Pogrešno prepričana kratka istorija jedne ludnice”, “Noć zelene vile”, “Suzanina bilježnica”, “Svjetski bol”, “Ljubavnici su ludi ili Pismo-glava” i “Osman”. Ajfer Tunč živi u Istanbulu odakle je i govorila za ART.
Koja je istorijska pozadina romana “Svjetski bol”?
- Mislim da svaki pisac kao ljudsko biće ima odgovornost prema čovječanstvu. Po meni, mjesto gdje ova odgovornost počinje je moja sopstvena zemlja. Kao i mnoge druge zemlje, istorija moje zemlje je nažalost puna bolnih događaja, katastrofa i masakra. U pozadini “Svjetske boli” postoje ove nesreće za koje turski narod zna u svojim srcima da se sa njima moraju suočiti, ali to uporno izbjegavaju. Efekat bola iz prošlosti ne nestaje vremenom, talog bola koji ostaje u nama oblikuje budućnost, a budućnost postaje mračnija osim ako se ne suočimo sa prošlošću. Napisala sam “Svjetski bol” kao poziv za ovo suprotstavljanje. Je li ovaj poziv dobio odgovor? Ne još. Ali dobre misli koje će niknuti u mladim umovima mogu spasiti budućnost. Činjenica da je budućnost posmatrana iz današnjice mračna, ne znači da budućnost neće biti prosvjetljena. Takođe želim da se nadam da svjetla budućnost ne čeka samo moju zemlju već i čitavo čovječanstvo.
Naslov vašeg romana odgovara terminu Weltschmerz, iz njemačkog romantizma, koji znači patnju čovjeka zbog svijeta kakav jeste. Kako ovaj naslov funkcioniše među vašim junacima u Turskoj?
- Definicija svjetske boli u njemačkom romantizmu malo se razlikuje od onoga što pokušavam da pokažem u svom romanu. Njemačka kultura je kultura u kojoj je filozofija intenzivna i misao se oblikuje, a riječ Weltschmerz otkriva neku vrstu unutrašnjeg stresa koji se javlja iz postojanja koje se fokusira na pojedinca. Ovo je bliži opis problema postojanja, dobro poznatog rumunskog filozofa Siorana, koji počinje rođenjem čovjeka. Moja interpretacija je, da je s druge strane, svjetska bol nastala kao posljedica društvenih katastrofa i blijedeće nade. Bol koji Muršit trpi je bol bespomoćnosti i inercije pojedinca koji je svjestan pakla koji je stvorio svijet koji ne funkcioniše.
Iza Muršitovih nemira krije se događaj iz prošlosti, iz 1975. godine, kada su se sukobili muslimani sa Kurdima i Alevitima. Šta se tada dogodilo i zašto samo Muršit pati?
- U Turskoj, u događajima poznatim kao Adijamanski događaji iz 1975. godine, sunitsko-alevijske sektaške razlike su bile izazvane, Suniti, većinsko stanovništvo, napali su kuće i radna mjesta alevijske manjine, a više od 150 naših Alevita ubijeno je kao rezultat strašnih događaja koji su se desili. To je jedan od najbolnijih, neoprostiv i još uvijek još jedan od najneoprostivih događaja u mojoj istoriji. U našoj novijoj istoriji bilo je nekoliko velikih i otvorenih napada ove vrste, i mnogih drugih malih prikrivenih napada na građane Alevite. Ja se plašim da ćemo biti svjedoci sličnih u budućnosti, jer destruktivna politika novog svijeta, koji utiče i na moju zemlju, zasniva se na stvaranju sukoba, a ne na otklanjanju sukoba. Sukobi su danas dinama politike. Akteri današnje politike hrane se takvim problemima. Glavni lik romana, Muršit, predstavlja ljude koji su patili zbog ovih strašnih događaja. Zašto Muršit jedini pati zbog onog što se dogodilo u gradu u kojem živi? Zato, kako je Gete rekao, “Svijet je pakao za osjetljiva srca.” Kao što sam pomenula u romanu, živimo u dobu emocionalne okamenjenosti. Današnji ljudi su postali neosjetljivi na bol, postaju sve više neosjetljiviji. Ljudi, posebno dobrostojeći ljudi, izbjegavaju da vide patnju, ne samo u Turskoj, već i u mnogim djelovima svijeta to ignorišu, što je još gore, oni ne vjeruju da se takva patnja doživljava, jer ako vjeruju, moraju nešto da urade. Još jedan razlog zašto je Muršit jedini koji pati je ovaj: kad je bio dijete, doživio je linč. Grad linčuje jednu od manjina u gradu zbog trača nepoznatog porijekla, a Muršit shvata užas destruktivnih emocija koje je osjetio tokom ove akcije linča u kojoj je učestvovao. Ovo stvara traumu kod Muršita i čini ga mnogo osjetljivijom osobom od drugih.
Šta Muršitu donosi prijateljstvo sa Madendžijem? Kakav teret nosi Madendži?
- Muršit je čovjek koji pati zbog onoga što je vidio i zato što razumije svijet u kome živi. On shvata da svijet nije mjesto gdje dobri ljudi mogu naći mir, da je život vrsta borbe, da čak i među najboljim ljudima (npr. u Pehlivanovoj porodici) život u zemlji se živi sa svađama, svađama i grubostima koje sustižu jedna drugu, i da ljudska priroda ne proizvodi dobro nego zlo. Čovjek je morao to da prihvati. Jer kada mu se otac razbolio, morao je da podnese teret života zbog svoje porodice. Nakon određene tačke, odbio je da učestvuje u životu pod uslovima u kojima je bio i izabrao je da živi kao duh. On je neka vrsta pustinjaka, koji ne učestvuje u životu zemlje kojoj pripada. Kada stiže Rudar (Madendži), on shvata da govori istim jezikom kao on i da pati od svjetskog bola. To uzrokuje još jednan pokušaj linča u gradu. Ljudi pokušavaju da linčuju čovjeka koji pravi sir, jer je navodno ubio mladu ženu. Prijateljstvo među njima nastalo je poslije užasa kojem su bili svjedoci, a koje nije prestalo zahvaljujući Pehlivanu, čini da riječi koje su se nakupile u Muršitu izađu jer sada postoji neko ko može da ga razumije. Ovo prijateljstvo omogućava Muršitu da podijeli svoju bol sa Madendžijem, a bol se ublažava kada se podijeli. Možemo to nazvati sučeljavanjem jednog čovjeka, individualnim priznanjem. Madendži, s druge strane, nosi teret svog sopstvenog grijeha, njegovo pitanje izgleda individualno, ali ovo je grijeh koji takođe ima društvene posljedice.
Postoji li rješenje za Muršitovu patnju?
- Ako se društvene konfrontacije o doživljenim grijesima prožive kako treba, ako društva mogu očistiti njihove duše, to će imati ljekovito dejstvo na pojedince i bol Muršitova biće ublažena zajedno sa društvom kome pripada. Ali nema nikoga u njegovom komšiluku ko brine o ovim bolovima osim Muršita. Postoji stvar koju nijesam podvukla u romanu, ali želim da čitalac razmišlja o velikoj depresiji. Zapravo, Muršit je u sve većoj depresiji zbog društvenog bola koji je iskusio, usamljenosti u koju je zapao, posebno nespojivosti koju ima sa svojom djecom. Iz ovog razloga, Madendži je dobar za njega, doduše na kratko i njegova depresija je olakšana. Stoga, njegovo individualno rješenje samo može biti samoiscjeljujuće.
Koliko je zapravo teško suočiti se sa samim sobom?
- Veoma je teško suočiti se sa tim, posebno kada se stalno dodaju nove društvene patnje, to je skoro nemoguće. Kada posmatramo svjetsku istoriju, vidimo da se te konfrontacije poslije društvene grozote mogu doživjeti tek poslije velikih i šokantnih trauma i to društva učine samo kada nemaju drugog izlaza osim konfrontacije. Jer konfrontacija donosi uz to ozbiljne obaveze i dvostruko je teža akcija u ovom vremenu gdje se podgrijevaju podjele, protivrječnosti i sukobi. S druge strane, kada pogledam ovo doba u kome živimo, zvano “postistina”, osciliram između nade i očaja. Sve veća brutalnost u stilovima vladanja u mnogim zemljama, iskrivljivanje istorije, trovanje informacija i slični faktori brzo smanjuju mogućnost društva da se suoče sa svojim grijesima i čine me očajnom. Ali energija današnje omladine, njihova iznenađujuća svijest, njihov stav protiv mogućnosti da je ekološka budućnost svijeta mračna i da oni učine nešto za čovječanstvo ulivaju mi nadu.
Zašto su vaši ženski likovi u ovom romanu pasivni, one su zapravo blijedi likovi?
- Zato što su na selu žene pasivne u životu, one su u sjenci. Za veliku većinu seoskih žena, izvan kuće je zabranjeno područje, one žive unutar kuće, ne dominiraju svim oblastima života, ne očekuje se da budu, čak su i spriječene u tome. Dakle, žene obično ništa ne rade, ženama se ništa ne dešava. Najvećim dijelom, one su žrtve ili žrtve zločina, a ne počinioci. Ovo ne znači da žene na selu sasvim ne znaju šta se dešava, naprotiv, one pate od toga što su intenzivniji posmatrači od muškaraca, ali pasivni. “Svjetski bol” je roman karaktera. Kada sam odlučila da pišem, imala sam na umu lik koji živi na selu, u dalekoj i zaboravljenoj zemlji, osakaćenoj društvenim katastrofama, posmatra život na način da treba da bude završen sam od sebe, i potpuno je izgubio radost življenja. Mora da je bio svjedok društvenog događaja koji sam problematizovala u romanu, pa čak i zločin mora da se prelio na njega. Zato je glavni lik morao biti muškarac. Opet, iz razloga koje sam navela, žene su morale da ostanu u sjenci. Međutim, to što su bile u sjenci i bile blijedi likovi, ne znači da one nijesu uticajne u životima muškaraca. Muršit ocjenjuje svoj život gledajući često svoju ženu. Čak shvata da njegova ćerka pati od svjetske boli i veoma je iznenađen.
U jednom dijelu romana kažete da žene idu iz jednog kaveza u drugi. Šta nam ovo govori o njihovoj poziciji?
- To znači da u savremenom svijetu u kome živimo patrijarhat i dalje vlada na selu u Turskoj, pa čak i u sirotinjskim četvrtima velikih gradova, žene uglavnom nijesu slobodne osobe, već idu iz očeve kuće, gdje se očekuje da budu poslušne, u muževljevu kuću, gdje se od njih isto očekuje da budu poslušne.
Možete li nam objasniti simboliku samih imena vaših junaka?
- Postoji mnogo veći portfolio ljudskih imena na turskom nego na drugim jezicima. Emocije, vrline, dijelovi prirode ili stanja mogu biti ljudska imena. Muršit znači onaj koji vodi. Imena koja se daju ljudima zapravo nameću neku vrstu odgovornosti. Osim što je vodio svog sina, kojem je otac koji je ugnjetavao dao svoje ime, on je izgubio svoj put. Ovo je gorka ironija. Madendži znači svemir. On evocira vječnost, beskonačnu slobodu. Madendži je sin oca libertarijanca, ali ne može izbjeći zločin i društvenu katastrofu. Ovo je knjiga o kolektivnoj sklonosti ka zaboravu i licemjerju, ali takođe o pojedincu koji prema takvom okruženju osjeća prezir i distancu.
Šta ste htjeli da naglasite ovom situacijom, da ljudi moraju biti drugačiji u suštini?
- Muršit je otišao u Istanbul da studira filozofiju, ali je zbog očeve bolesti morao da se vrati na selo i da preuzme brigu o porodici. Pročitao je mnogo knjiga svojevremeno, ima određeno znanje, sposobnost razmišljanja i opažanja, pa se jako razlikuje od drugih i ima jaču društvenu osjetljivost. Činjenica je da ljudi iz provincije u kojoj on svakodnevno živi imaju nedostatak vizije za budućnost, činjenica je da žive prošlost prikrivajući svoje grijehe i zaboravljajući ih brzo, a njihova neosjetljivost na društvenu bol dovodi do toga da se Muršit distancira od njih. Štaviše, za Muršita nije samo pitanje njihova bezosjećajnost. Niti su svjesni opasnosti koju njihova neosjetljivost nosi. Na primjer, oni su ludo srećni što će rudnik zlata biti otvoren, oni ne žele da vide da će im taj rudnik ubiti budućnost. Htjela sam da naslikam portret svjesnog pojedinca okruženog ljudima koji ničega nijesu svjesni i panoramu grada nesvjesnog da uništava svoju budućnost.
Može li društvo da ide naprijed ako ignoriše traume prošlosti, ako ne prođe kroz katarzu? Zašto je ovaj proces važan?
- Da je moguće da društva napreduju ignorišući svoje traume, mi ne bismo bili u ovome stanju hronične depresije kao što je Turska danas. Društva su kao pojedinci, teret grijeha sakati budućnost pa i sadašnjost. Kako vrijeme prolazi, grijesi se prenose na sljedeće generacije i smatra se da je grijeh uništen i njegovi tragovi se brišu. Ali nijedan društveni ili individualni grijeh ne ostaje zakopan, uvijek ispliva na površinu, a to dovodi do novih trauma. Dakle, konfrontacija je neophodna, ali nažalost to jeste nešto što mogu samo jaka društva koja ne sumnjaju u svoje buduće postojanje.
U svojim knjigama pišete o politici, moći, autoritetima, korupciji, krivici, patnji. Mislite li da knjige i ideje mogu promijeniti svijet?
- Vjerujem da ideje, a ne knjige, mogu promijeniti svijet. Ne možemo nastaviti u životu ako ne vjerujemo da se svijet može promijeniti i da budućnost ima moć da zadrži svoj potencijal za promjenom. Očaj je kiselina koja najbrže ubija ljudsku dušu. S druge strane, ja nisam osoba koja vjeruje u lažnu nadu. Čak i ako stavim napomenu na Ničeovu izjavu da je “nada loša jer produžava muku”, ja to uzimam u obzir. Sama nada je beskorisna, ali djeluje sa akcijom. Nada, praćena akcijom, uslov je promjene. Svaka promjena počinje idejom. To su takođe knjige koje reprodukuju ideje, predstavljaju ih i nose seme ideja. Dakle, da, vjerujem da će knjige promeniti svet.
Napisali ste predgovor za srpsko izdanje romana “Svetski bol” u kojem kažete: “Balkanska istorija čini jedan dio osmanske istorije. Umjetnost i književnost brišu gorki talog te istorije za čiji kraj se ne može reći da je bio odviše prijateljski. Umjetnost je ono što u svakom dobu i u svakom prostoru daje nadu u čovjeka i čovječnost i dok istorija i politika stvaraju jazove, književnost zbližava ljude”. Da li je to zaista tako?
- Za Osmansko carstvo, koje je godinama vladalo Balkanom, balkanske zemlje, izgubljene kao rezultat ratova za nezavisnost, bile su najveća trauma Osmanskog carstva. To je toliko jaka trauma da je uticala na njenu književnost, umjetnost, politiku, pa čak i na njenu budućnost. Dakle, ne možemo uspostaviti prijateljske odnose gledajući istoriju. Mislim da je jedini način da razumijemo jedni druge kroz umjetnost. Čim istorija i umjetnost dođu u službu politike, pretvaraju se u toksične supstance. Zloupotrebljava političku istoriju, posebno zvaničnu. U svakoj društvenoj promjeni, u svakoj prelomnoj tački vremena, narativ istorije se rekonstruiše i prijatelji postaju neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. Ovo doba “postistine” u kome živimo može pretvoriti ne samo istoriju nego čak i dan u kojem živimo u niz laži. U ovom procesu, takođe se manipuliše umjetnošću. Ali, ipak, veoma je rijetko da se umjetnost pretvori u otrov po nalogu politike, njena priroda to teško dopušta. U tom smislu, istorija je više robovska, više je sluškinja. Mi upoznajemo društva kroz umjetnost, a ne kroz govore političara ili izobličenja istorije. Umjetnost, posebno književnost, zbližava ljude, čini da udaljeni postanu bliski.
Da li ste ikada bili u Srbiji i Crnoj Gori ili u drugim zemljama Balkana? I kakve utiske nosite?
- Moj otac je rođen u Varni, u Bugarskoj, 1933. Imao je tri godine kada su se doselili u Tursku. Dakle, Balkan je u izvjesnom smislu moja otadžbina. Ja nikada nijesam bila u Bugarskoj, a zaista želim da odem. Doživjela sam jako lijepe trenutke u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, zapadnoj Makedoniji. Sloveniju sam vidjela na kratko. Godine 1976. godine, dok sam još bila dijete, noćila sam u Beogradu, u Srbiji koja je tada bila u sastavu Jugoslavije. Sjećanja iz djetinjstva na to dvodnevno putovanje i jednu noć mnogo su mi lijepa. Toliko volim tu zemlju, vjerovatno jer je moja otadžbina. Bugarska, Srbija i Crna Gora su mesta u koja bih voljela da odem i da ih vidim. Balkanske zemlje koje sam vidjela bude mi i tugu, i uzbuđenje i nadu.
Bonus video:
