Da je mogao da bira, mladi Meti Kamberi izabrao bi ušuškan život. Nije mogao da bira, ali je od malih nogu mogao, ili morao, da brine sam o sebi. Ulica je bila njegov dom, odrastao je bez porodice, boravio u hraniteljskim porodicama, mijenjao škole, nema fotografije iz djetinjstva, ne sjeća se igračaka, a sa 12 godina je završio u domu za nezbrinutu djecu. Uprkos svemu, odlučio je da se bori i da život uzme u svoje ruke, da prihvati svoje slabosti i iskustvo koje će kasnije pretočiti u umjetničko djelo. Meti Kamberi je mladić romskog porijekla koji je regionalnu slavu stekao romanom “Grad bola”, koji je protkao sopstvenim iskustvom pripovijedajući o Nišu u kojem je odrastao.
Iako je sa 12 godina naučio da čita i piše, već sa 18 je imao pripremljen svoj rukopis koji je doživio nekoliko izdanja i donio mu zaradu i mogućnost da, ipak, nešto može izabrati. Uslijedio je “Grad greha”, a u razgovoru za “Vijesti” sada najavljuje i treći roman “Valcer odbačenih”, kao i film za koji je pisao scenario i u kojem će igrati glavnu ulogu, ali biti i producent i asistent reditelja.
Fraze “od prosjaka do uspješnog pisca”, “sa ulice do fakulteta”, “od trnja do zvijezda” i zvanja “srpskim milionerom iz blata”, nijesu mu dragi, jer iako se ne stidi ničega što ga je u životu zadesilo, kaže da se svi sa nečim bore i da život nikome nije lak, a pošto je iskusio i siromaštvo i bogatstvo, kaže, prilično su slične strane. O njemu je snimljen i dokumentarni film nazvan “Sedmo dete” u režiji Milutina Jovanovića, a filmski kritičar Jovan Marković u svom tekstu o filmu uporedio je Kamberija sa Danilom Kišem.
”Iako Meti Kamberi trenutno živi svoj san, iza toga stoji bespoštedno suočavanje sa traumama i iz sudara te dvije pozicije - one sa koje je krenuo i one gdje se sada nalazi - izbijaju istina i život. Taj narativ istovremeno budi asocijacije na prozu Danila Kiša (nostalgični, ali ne i patetični osvrt za izgubljenim svijetom teškog detinjstva), kao i na sentiment nekih narodnih ili hip-hop pjesama koje govore o putovanju od trnja do zvezda”, piše Jovanović, a Kamberi poručuje da neostvarivo ne postoji, ukoliko se istinski želi i na ostvarenju tih želja i radi.
Meti Kamberi predstavlja sebe u intervjuu za “Vijesti”, najavljuje novu knjigu, govori o filmu, životu, ambicijama...
Mnogo puta si predstavljan u medijima na razne načine. O Metiju Kamberiju se pisalo kao o mladiću romskog porijekla koji od rođenja živi i spoznaje surovost života. Odrastanje bez roditelja, po hraniteljskim porodicama, na ulici... Za početak, ko je Meti Kamberi danas, gdje živi, šta radi, ima li planove?
Čudno je to. Najteže je govoriti o sebi. Razmišljajući o tome kako me drugi vide rekao bih za sebe da sam energičan, da mi hod nije prazan, uvijek mislim, brz sam, ne mirujem, imam velike ambicije... Ponekad sebi postavljam tako visoke ciljeve da mislim nekada da su možda i neostvarivi, ali volim izazove, to me ispunjava. Pored svega toga, mislim i da sam dobar čovjek, možda i bolji nego što sam mislim da jesam. Imam mnogo raznog iskustva za sobom, a mlad sam.
Pa ipak, pokazalo se da za tebe ne postoji neostvarivo. Dječak si koji je odbio da prihvati ono što mu se nametalo i što se nerijetko mnogima u sličnim situacijama čini kao jedini način da (pre)žive. Tako si pokazao da ne postoje neostvarive stvari, već postoji sam rad na ostvarenju želja.
Tako je. Ja zaista mislim da nemoguće ne postoji i da čovjek sve može da ostvari, ali ukoliko radi na tome. Naravno da je teško i da je prvi korak uvijek najteži, a put ka ostvarenju ambicija je pun serpentinâ, posebno kada su u pitanju veliki ciljevi i želje. Ipak, mene to privlači, jer sam sanjar.
Pored toga, mislim da me od drugih izdvaja i to što ne želim da se predstavljam i prikazujem kao drugačiji ili kao neka žrtva, jer mislim da smo svi jednaki, makar po tome što svi mislimo, osjećamo, volimo jedni druge, imamo potrebu da to pružimo i iskusimo, a to je nešto što nas čini jednakim.
Smatram da svaki čovjek može da ostvari nešto ukoliko to istinski želi, a uvijek je potrebno puno odricanja, kao i hrabrosti i truda. Generalno, mislim da se djeca koja su na ulici, koja žive na rubu siromaštva, opredijele da postanu nešto u životu, da teže nečemu, zato što ništa uvijek mogu da imaju. Ponekad, kad nemaš šta da izgubiš i kad izađeš iz zone komfora jedino što možeš da uradiš je da počneš da radiš na sebi, to sam i ja uradio i zbog toga mislim da je sve ostvarivo, uz veliki trud i rad. Ja i dalje imam velike ambicije kojima stremim, pa ako uspijem - uspijem, možda i težim putem. Čovjek mora imati zvijezdu vodilju i mora znati šta želi od sebe. Svakako, danas je mnogo lakše uspjeti, zbog društvenih mreža, marketinga i vidljivosti koju sam možeš da kreiraš. Ja sam to uočio i krenuo da se predstavljam javnosti na taj način. Trudio sam se, nikada nije lako, ali to je i dokaz da se sve može kada se hoće i kada se čovjek trudi. Nijesam još ostvario mnogo toga što bih želio i ka čemu težim, svjestan sam toga, ali se borim, a to bih preporučio i drugim ljudima: da se bore i da prate svoje snove, da budu hrabri i da ne slušaju šta im drugi govore.
Sa 12 godina si naučio da čitaš, a sa 18 izdao prvi roman koji te je i proslavio. U pitanju je roman “Grad bola” u kojem si opisao svoje bolno djetinjstvo i odrastanje po hraniteljskim porodicama i domovima, a koji je brzo pridobio naklonost publike i postao jedno od najprodavanijih djela. Zatim je uslijedio i “Grad greha”, a onda i brojni drugi uspjesi. Može li se reći da si tako svoje surovo odrastanje i “uličnu školu” pretočio u štivo koje je zaslužno za preokret u tvom životu?
Mislim da samo imam tu neku stvaralačku komponentu u sebi, energičan sam, brz, volim akciju, brzo učim, ne tapkam u mjestu. Moj život je veoma turbulentan, haotičan, tu ima svega i tako nešto nikome ne bih poželio ili preporučio, jer nije zdravo iz raznih razloga, niti je za pohvalu, ali to je ono što sam ja, to je moja energija. Nije mi (bilo) lako, ali sam se trudio. Ja sam dijete koje potiče sa asfalta, koje je osjetilo mnogo toga i bilo mi je teško u mnogim trenucima, a vidim da mnogi danas propagiraju takav život.
Mladići glume uličare i mangupe, a ne shvataju da to nije lijepo i da ne šalju dobar primjer. To nije nešto čime bi čovjek trebalo da se hvali.
Iskreno, da sam imao mogućnost da biram uvijek bih izabrao da budem ušuškano dijete, ali ja nijesam birao. Zato mi smeta kad vidim kako danas momčići glume mangupe i uličare dok im roditelji primaju profesorske plate. To mi je smiješno i to nije život kakav zamišljaju, jer oni uvijek mogu da se obrate roditeljima, bilo za novac, bilo kada završe u policijsku stanicu, a ja nijesam imao kome da se obratim i nemam kome da se vratim. Velike su to razlike. Zato kažem, ne ide da se neko igra mangupâ, jer ne treba sebe predstavljati kao nešto što nijesi, treba da čovjek prihvati samoga sebe i svoj život. Meni je ulica skratila život i uskratila me je za mnogo toga, ali sam učio iz toga, izborio se sa i zahvaljujući svemu tome sam ovakav kakav sam danas, energičan i sa velikim ambicijama. Želim da se izdvojim iz tog miljea koji nije lijep i prirodan za mene mladog, svjestan sam toga. Čovjek mora da teži boljem i da bude bolji. Kao što si već rekla, ja sam sa 12 godina (na)učio da čitam i pišem, a volio bih da sam mogao drugačije.
Nekada, nažalost, ne postoji izbor, a kao što ga ti nijesi imao tako ga nema ni mnogo druge djece koja se, iako je eufemizam, nazivaju “djecom ulice”. Može li se reći da si ti možda pravi primjer kako se boriti za bolji život?
Pa, ne bih ja to rekao, jer mislim da ne treba da budem primjer mladima. Mladi ne bi trebalo da pišu knjige kao ja, već bi trebalo da uče i da čitaju knjige koje pišu neki drugi ljudi. Ja ne idem na fakultet, ispisao sam se zato što sam želio da se posvetim pisanju knjige, ali i pisanju scenarija za film. Ne vodim zdrav život i nijesam neko za koga bih rekao da treba da bude primjer, jer djeca i tinejdžeri zaslužuju da imaju zdrav i normalan život. Griješio sam mnogo puta, nijesam idealan, daleko sam od toga, ali mislim da sam u svakom trenutku čuvao dobrotu u sebi i nijesam dozvolio da je izgubim. To je nešto na šta sam posebno ponosan. Nažalost, život nekada nameće takve okolnosti da ne možeš da biraš, a mene nije imao ko da uči, dok mnogi imaju od koga da uče i mnogi imaju nekoga da ih uči. Drago mi je zbog toga, tako treba da bude, ali to nije bio slučaj sa mnom. Ja sam sve morao sam, što nije bilo lako, posebno ako uzmemo u obzir odrastanje u domu koje je trnovito i teško. Dijelio sam prostor sa kleptomanima, kurvama, dilerima, to nije zdravo za razvoj mlade osobe. Svjestan sam, nijesam imao zdravo djetinjstvo, ali sam zbog toga još ponosniji na sebe jer sve to nije ostavilo neke velike posljedice na mene i nije me slomilo. Većina mojih drugara još uvijek klošari po niškim ulicama i umorni su od života. Oni nijesu bili toliko jaki i njih je život takođe lomio. Nažalost, dešava se i to, ali treba znati učiti u koraku sa životom. Svakako, svako može da uči od mene, kao što i ja učim od drugih.
Svako dijete bi voljelo da bude ušuškano, a ja se svojih igračaka, na primjer, ne sjećam.
Svaki čovjek bi volio da bude ušuškan, da ima da pojede, popije, da ga neko zagrli, to je osnovna čovjekova potreba. Ja na uličare ne gledam sa negativnom konotacijom, jer o tome razmišljam na dublji način, zato što smatram da biti klošar nije karakterna osobina, to je čovjek koji je možda imao nešto i ostao bez toga, klošar je neko ko ne bira da to bude, klošar je i Bleki (Kristijan Kostić) iz Novog Sada koji je nedavno izboden, a koji je živio na ulici jer je odlučio da proda svoj stan kako bi pomogao drugaru da operiše srce.
Često se čuje kako je “takav način života u krvi i genima Roma”... Šta misliš zbog čega, jer teško da neko može svjesno birati siromaštvo, nejednake šanse, prosjačenje i slično?
Upoznao sam i bogataše i siromahe i rekao bih da su slični životi onih koji su mnogo bogati i onih koji su mnogo siromašni. Meni su takvi životi dosadni, ali dobrih ljudi ima na obje strane. Život je čudan i težak. Lijepo je imati, lijepo je truditi se, raditi, ali ja sam do svega došao bez ikoga pored sebe i smatram da ne treba pokleknuti i biti loš, ne treba se predati, nikada.
Ti si iskusio i jedno i drugo, znaš kako je biti siromašan ali i biti bogat. To si, dijelom opisivao i u knjigama “Grad bola” i “Grad greha”, a šta čitaocima donosiš u trećoj?
Roman “Valcer odbačenih” će biti jedno veliko djelo, ljudska priča, život, bolesna knjižurina koja će, siguran sam, biti bestseler među mladima, ali i čitaocima svih generacija. Brzo sam je napisao i bio fokusiran samo na to tokom boravka u hotelu u Novom Pazaru. Zatvorio sam se u sobu i pisao i pisao i pisao, nijesam izlazio iz sobe dok je nijesam završio. Mnogo energije sam potrošio na taj roman, mnogo sebe sam pružio stvaranju te knjige, emotivno, psihički i fizički sam se istrošio. Knjiga ima socijalnu crtu, sa elementima komedije i krimi, sa puno erotike, a kompletna kombinacija donosi priču koja će se sigurno svima dopasti.
Ima li i u ovom djelu autobiografskih djelova?
Ne bih o tome govorio i otkrivao bilo šta, već bih ostavio da čitaoci sami dožive knjigu, na osnovu onoga što čitaju. Mogu samo da kažem da vjerujem da će se čitati i da će biti popularnija i od “Grada bola”.
U kojoj fazi je scenario za film, da li bi otkrio nešto?
Trenutno sam u fazi traženja sponzora, ja ću biti producent, scenarista i glavni glumac. Sve što mogu da kažem o filmu je da ekipu čine mladi ljudi, reditelj će biti debitant, a svi zajedno ćemo predstaviti nešto novo, neviđeno u Srbiji i nešto što će pomjeriti granice i dosadašnje nivoe kod nas. Vidjećete, sjajna je priča, a biće i inspiracija za mnoge. Kroz film ćemo ujediniti kulturu Roma i Srba što će dodatno zainteresovati gledaoce, ali neće biti limunada priča, već ozbiljna stvar. U filmu će igrati i Romi koji nijesu profesionalni glumci i to će na dodatan način pojačati utisak koji će film ostaviti. Vjerujem da će zbog toga dobiti i podršku sponzora.
Da li je bilo teško pisati ulogu za sebe?
Nijesam pisao ulogu za sebe, već sam pisao ono što osjećam i što mislim. Ipak, kada sam dogovarao saradnju sa rediteljem imao sam uslov da ja budem glavni glumac, zbog toga što smatram da samo ja to mogu da iznesem, jer ja osjećam tu priču, to je moj fah i moj rukopis, pa ću zbog toga biti i asistent reditelja. Imam velike ambicije kada je ovaj film u pitanju, a nadam se da će jednog dana film i moje djelo biti predstavljeni i u Crnoj Gori.
Da li bi nešto dodao, poručio čitaocima?
Želim da podsjetim da “Valcer odbačenih” izlazi za par dana i da je u pitanju strašna priča, pročitajte je, pa makar i krišom. Mislim da će moje knjige terapeutski djelovati na čitaoce, zato pozivam sve zainteresovane da poruče knjige putem mog sajta metikamberi.com, jer ih samostalno objavljujem.
Romi ugroženi, nemaju za hljeb, a ne da razmišljaju o čitanju knjiga
Da li si knjigu pisao na svom maternjem, romskom jeziku?
Ne pišem na romskom nego na srpskom jeziku, jer sam srpski jezik učio i znam ga bolje nego romski. Od majke sam odvojen sa četiri godine i ostao sam na ulici, družio se sa kim se mogao, uglavnom sam komunicirao sa Srbima... Pored toga, zašto bih pisao na romskom jeziku? Svjestan sam da to niko ne bi čitao, zato što su Romi ugroženi, nemaju za hljeb, a ne da razmišljaju o čitanju knjiga.
Ipak, ti svojim pisanjem i knjigama mijenjaš stvari u društvu i pokazuješ i ostvaruješ veći uticaj nego mnogi u društvu. Svjedočimo li tako da umjetnost i književnost, uz upornost i rad mijenjaju svije(s)t?
Prije svega, ja se kao pojedinac trudim da nešto promijenim nabolje u svom životu, pa i u društvu generalno. Zbog toga mi je drago što će moje knjige biti jedan kamenčić u velikom i čvrstom temelju srpske književnosti i kulture. Knjige su upravo temelj svake kulture. A nije lako biti umjetnik, to je krvarenje. Ničiji život nije lak, svačiji život je borba bez obzira na materijalno stanje. Bore se i bogati i siromašni, sve ima svoje. Svjestan sam da moj život zavisi samo od mene i to je to. Važna je velika ambicija, trud i rad, rad na sebi, pošteno i iskreno, jako sa velikom željom i zagarantovan je uspjeh. Radim na tome da ostvarim svoje ambicije.
Svi smo mi na neki način i ugroženi i diskriminisani
U filmu koji je u pripremi prikazuješ kulture Roma i Srba koje ćeš na taj način, možda i ujediniti?
Tako je, to je moj cilj zato što smatram da su Romi uvijek stajali uz narod sa kojim žive. Romi, na primjer, koliko žive u Srbiji, nikada nijesu bili protiv Srba, naprotiv, uvijek su ta dva naroda vodila zajedničke bitke. Smatram da smo svi mi jedan narod, pogotovo kad se međusobno razumijemo, a Romi u Srbiji svi razumiju i govore srpskim jezikom. Mene su Srbi bolje prihvatili nego Romi i zbog svega toga se osjećam više kao Srbin, nego kao Rom, iako ne volim da govorim o tome, jer sam pacifista. Ono što hoću da kažem jeste da niko ne zna kakvu krv svi ponaosob nosimo u sebi, pa zbog toga i ne dijelim ljude po nacionalnosti, vjeri, porijeklu, nemam to u sebi, a to sam naučio na ulici gdje sam boravio sa raznim ljudima. Poštujem sve ljude i dijelim ih po tome jesu li više ili manje dobri. Nikada sebe ne ograničavam time ko je odakle, čiji, za koga, već samo ko je dobar, a ko loš. Svi smo mi na neki način i ugroženi i diskriminisani i različiti, ali ja vjerujem da su takve podjele za ograničene, jer smo svi na neki način i jednaki.
Bonus video:
