Jurij Andruhovič jedan je od najzapaženijih najzanimljivijih ukrajinskih pisaca. Rođen je1960. godine u Ivano-Frankivsku. Raspon ocjena njegovog stvaralačkog opusa prilično je veliki - od “postmodernog skandal-majstora” do “živog klasika”. Jurij Andruhovič se pojavljuje u ukrajinskoj književnosti na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Tih godina u Ukrajini književnost je zaživjela preko festivala, poetskih večeri, javnih nastupa. Iza tih zbivanja bili su pored Andruhoviča još dva pjesnika, Viktor Neborak i Oleksander Irvanets. Osnovali su skupinu Bu-Ba-Bu (burlesk, balahan, bufonada, što bi u prijevodu značilo burleska, cirkus, lakrdija) i bili su im bliski stavovi poznatog ruskog teoretičara književnosti Mihaila Bahtina (autora studija Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i kultura srednjeg vijeka i renesanse i O romanu). Andruhovič je osnivač Udruženja ukrajinskih pisaca. U njegova najznačajnija djela ubrajaju se zbirke pjesama Nebo i trgovi, Centar grada, Egzotične ptice i biljke te romani Rekreacija, Moskovijada i Perverzija. Oštar je kritičar savremenog ukrajinskog društva i sovjetskog kolonijalizma.
Andruhovičev roman Perverzija je knjiga s više lica. Ona nudi pravi koktel žanrova, glasova, citata. Andruhovič priča o tajanstvenom nestanku jednog sudionika međunarodnog skupa u Veneciji, ukrajinskog pjesnika Stanislava Perfeckog, a ta priča prerasta kako okvire kriminalističkog romana tako i okvire još nekih ništa manje popularnih žanrova, zadržavajući pri tome izvjesne čari.
Što je bio osnovni program i cilj skupine Bu-Ba-Bu? U kakvom je duhovnom ozračju?
- Naša skupina nastala je doslovce sredinom osamdesetih godina: 1984. još se nijesmo osobno poznavali, a već u aprilu 1985. proglasili smo njeno osnivanje. Proglasili smo ga najprije za sebe - nešto kao tajni red. Poslije se to počelo širiti na sve strane zato što smo imali puno prijatelja u nezvaničnim umjetničkim krugovima. Program kao takav nije postojao - postojao je zato osjećaj bliskosti, to jeste osjećaj da se nas trojica, s našim pjesmama, vrlo dobro slažemo, odnosno da smo, za razliku od tadašnjih “metaforista”, prozirniji, jasniji u svom govoru, i, za razliku od tadašnjih “ispovjednika”, urbaniji i moderniji. Osim toga, bili smo ironični i autoironični, slušali smo otprilike istu muziku, voljeli otprilike iste filmove, o knjigama da se i ne govori, i tako dalje.
A što je bio cilj? Mislim da je to prije svega bila želja da nešto suprotstavimo rutini udruženja književnika i izdavača, da tražimo drukčije van domašaja cenzure - mogućnosti komunikacije s kolegama i publikom. Krajem osamdesetih, sa širenjem perestrojke, proglašene u SSSR-u, to je postajalo sve realnije, nama je jako išlo na ruku vrijeme, ono je bilo naše. O tome sam pisao već više puta.
Koliko su Vam bliski stavovi, pogledi i ideje Mihaila Bahtina?
- Sve je počelo tako da je jedna od prvih recenzija moje prve pjesničke zbirke Nebo i trgovi imala naslov Lirski junak karnevala. Napisala ju je Natalka Bilocerkivec poznata prije svega kao pjesnikinja koja je neposredno prije toga pročitala čuveno remek-djelo Bahtina o Francoisu Rabelaisu i srednjovjekovnoj kulturi i nije se mogla oduprijeti utjecaju tog moćnog djela. lik karnevala u mojoj prvoj zbirci zaista je bio ključni, mada tada još nijesam čitao Bahtina i nijesam imao o tome neku jasniju predstavu. Ali, poslije izlaska, ove recenzije počeo sam razmišljati o tome. Što se tiče Viktora Neboraka, njegova zbirka Leteća glava (1990) bila je prva sasvim bubabistička a istodobno prilično “bahtinska” zbirka. Viktor je pročitao istu studiju o Rabelaisu mnogo ranije, to jest 2-3 godine prije mene, a u toj dobi to je puno. Manje znam o utjecaju Bahtina na Irvanetsa, mada i kod njega možete pronaći taj “karnevalski smijeh” i “tjelesni donji dio”, ima toga napretek. Vraćajući se meni: moj prvi roman Rekreacije u velikoj je mjeri bio odgovor - poslije Bahtinovih studija - na Neborakovu Leteću glavu, otuda taj zanesenjački elan koji me je pratio za vrijeme pisanja.
Prvim romanom Rekreacije uzburkali ste ukrajinsku javnost. Kome je najviše zasmetalo Vaše videnje savremenog ukrajinskog društva?
- Mislim da je zasmetalo dogmatičarima, ljudima koji nijesu skloni kritičkom shvaćanju stvarnosti. Ali, ako “stvarnost” ovdje zvuči nekako apstraktno, precizirat ću: ukrajinske stvarnosti. Mene su zbog Rekreacija ljuto zamrzili u dijaspori, a poslije, čini mi se nakon 2-3 godine, kad su bolje upoznali realnu “novu Ukrajinu”, ponovno zavoljeli. A možda stvar i nije u tome. Ljudima se inače ne sviđa kad se neko prihvaća posla rušenja njihovih idealističkih slika i shema.
Bliska Vam je poetika postmodernizma. Priznajete li da je postmodernizam postao prošlost?
- Razmišljajući o tome, sve sam više bio svjestan činjenice da tako nešto kao “poetika postmodernizma” naprosto ne postoji, tačnije svaki pisac u svakoj zemlji tumači to na svoj način. Ostaje komplet stereotipa o “kolažu”, “citatnosti”, “igri s ponavljanjima”, na koji u pristojnom književnom društvu više čak ni ne reagiraju. U svakom slučaju, rasprava o tome čini mi se beznadno zastarjelom, posljednji put okrenuo sam se tom pojmu još 1998. godine pokušavši pritom da ga predstavim na takav način da nekako pojasnim svoje, suštinski svoje i individualno, provocirajući istodobno razgovor o “vremenu I mjestu”. Smatram da je postmodernizam kao moda doista postao prošlost. U svakom slučaju, mladi evropski pisci govore već o “novoj antropologiji” - tako će se to. možda, uskoro zvati.
Vaš roman Perverzija je priča o ljubavi Ade Citrone i ukrajinskog pjesnika Perfeckog za vrijeme skupa Postkarnevalska besmislenost što je na horizontu? Ova tema potiče na filozofska razmišljanja. Biste li mogli objasniti zašto ste odabrali upravo nju?
- Pa da, u neku ruku to je filozofski roman. Iako sam neznalica u filozofiji i nijesam kadar razmišljati stručno, na nivou apstrakcija, u ovom romanu prisutno je određeno “filozofiranje”. Ali, za mene jedini mogući način filozofiranja jeste parodijsko filozofiranje. Dakle, trudio sam se da tu nesposobnost nekako uravnotežim književnom “stručnošću”.
Perverzija se može čitati također kao priča o ljubavi. Ali, što je tu perverzno?
- U ljubavi? Ne znam, perverzija za mene nije nešto negativno, to je prije nekakva svjesna želja (uostalom, želja je pretežno izvansvjesna, stoga kazat ćemo to drukčije - osvješćena želja) čovjeka da komplikuje sebi život, i ta želja određuje ljudsko u čovjeku. Ovo je roman o ljudskom u čovjeku, o tome kako se ono može suprotstaviti infernalnom ili, recimo, vanzemaljskom, vječnom - prema tome, ljubav je ovdje, kako ja to vidim, sasvim na mjestu.
Radnja Vašeg romana Perverzija odvija se u Veneciji. Zašto ste izabrali baš to mjesto? Smrt kao kod Thomasa Manna? Zašto je upravo Venecija bila izvor Vašeg nadahnuća?
- To je jako biografski, Thomas Mann i njegova Smrt u Veneciji - ono što se nataložilo poslije (uostalom, kad sam 1992. trebao prvi put ići u Veneciju, pogledao sam u Muenchenu, nekoliko dana prije toga, opet prvi put, čuveni Viscontijev film). Znači, i Thomas Mann je veoma biografski. A i sve drugo - nevjerovatno jak unutarnji poticaj koji sam doživio tokom dvadesetak sati mog boravka u tom gradu, poticaj svega što sam doživio tamo, a i na putu u Veneciju i nazad.
U Moskovijadi ste osudili sovjetski kolonijalizam. Taj je roman bio objavljen 1993. Nije li malo zakasnio?
- Ne znam. U jednom ga razdoblju uopšte nijesam volio smatrajući ga svojim najslabijim tekstom. A sada mi se opet uglavnom sviđa. I razlozi nijesu politički. Teško mi je danas govoriti o njegovom “društveno-političkom značaju”, ali upravo takav - naglašeno otvoreni i brutalno intimni način naracije - i sada mi je prilično blizak.
S raspadom SSSR-a i Ukrajina je stekla nezavisnost. Što je, po Vašem mišljenju, time dobila Vaša zemlja, a što je, eventualno, izgubila?
- Kad je riječ o toj problematici, ja ne spadam u umjerene i odmjerene ljude - imam ekstremni pogled na raspad SSSR-a: to je bilo zlo i dobro je što se ono raspalo. Ukrajina time ništa nije izgubila - a mogla je osim toga još strašno mnogo dobiti. Ponavljam, mogla je dobiti. Prije svega samu sebe, svoj identitet. Ali, sada ću vam reći jednu tajnu. SSSR ustvari i dalje postoji, u tajnom obliku, zato Ukrajina ništa ne može dobiti. Formalno je nezavisna, a faktički toliko zavisna od Moskve da se ne može ozbiljno govoriti ni o kakvom raspadu SSSR-a!
Vaša zemlja je prolazila kroz tranziciju. Je li Vas razočarao demokratski svijet?
- Ne mogu osjetiti takvo razočaranje, jer nje - demokracije - još nije ni bilo u Ukrajini. Nijesam se imao u što razočarati. Znate, mnogo bih dao da danas budem razočaran demokratijom poput nekih mojih poljskih i čeških prijatelja!
Ako izostavimo kolonijalni status Ukrajine za vrijeme SSSR-a, je li socijalistički sastav, po Vašem mišljenju, bio sigurniji za običnog građanina?
- Svjestan sam da bi devet desetina “običnih građana” Ukrajine dalo na Vaše pitanje pozitivan odgovor. Jest, bio je. Ali - i ovo kažem ja, “neobičan građanin” - nijesam do kraja siguran da je ono što smo imali u SSSR-u doista bio socijalizam. Odrastao sam, na primjer, u porodici gdje je borba s oskudicom, ponižavajuća borba za svaki novčić bila svakodnevna životna pojava, a nemogućnost da se kupe bilo kakve neophodne stvari uzrokovala je divljaštvo u smislu svakodnevnih životnih navika. Nije riječ o gladnim poratnim godinama, to je bilo šezdesetih i sedamdetih, kojih se danas sjećaju s nostalgijom i koje smatraju sitim. I pored toga, obitelj u kojoj sam odrastao po sovjetskim mjerilima nije bila siromašna! Bila je to prosječna obitelj inženjera, bez ikakve šanse za službeni uspon, jer roditelji nijesu htjeli pristupiti stranci. Postavlja se pitanje: jesu li kompatibilni socijalizam i sloboda? Jesu, nesumnjivo! A je li bilo slobode u SSSR-u? Nije, nesumnjivo! Onda, je li tamo bio socijalizam? Možda je to trebalo nazvati nekako drukčije - recimo, “industrijski feudalizam”?
Bonus video:
