Postavka djela akademske slikarke Ane Šćekić, opisana kao “jedna mala, nebitna, intuitivna i introspektivna izložba”, naziva “Let me out”, a koja je nastala usljed nastajanja “jedne velike i bitne izložbe”, biće otvorena večeras u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, u 19.30 časova.
Podnaslov izložbe je “Klementina”, za šta je zaslužna istoimena pjesma, koja je bila važna za proces introspekcije umjetnice, otkriva ona u razgovoru za “Vijesti”.
Na pitanje šta to vrišti da bude oslobođeno i pušteno vani, Šćekić to poistovjećuje sa sobom... Kaže da je postavka “Let me out” čaura koja za nju predstavlja istovremeno i zonu komfora, ali i budi anksioznost u želji da se preobrati i udalji. Govoreći o tome onda govori o motivima i djelima koja stvara, a na kojima ponovo, ali na različit i drugačiji način, dominira snažan prikaz lutke kojim ona (ne)posredno zalazi u psihološko polje analize uma - sebe same ili posmatrača.
”’Let me out’ je zapravo čaura u kojoj se osjećam koliko sigurno toliko i sputano. Ovo je priča o strahu koji izaziva inhibiciju u mnogim segmentima, kao što su: socijalna izolovanost, emocionalna nestabilnost, nepovjerenje, nesigurnost, kompleks niže vrijednosti, nedostatak samopouzdanja...”, priča ona.
Na naslovnici/pozivnici postavke je slika ženskog lika, djevojčice, lutke, igračka za djecu, ali i insekt, velika buba sa krilima koja se, u zavisnosti od percepcije, nalazi u ili na njoj. Taj motiv posmatrača podsjeća, ili makar asocira, na “Metamorfoze” Franca Kafke. Umjetnica potvrđuje da određena veza postoji.
”Svakako da postoji analogija sa Kafkinom ‘Metamorfozom’, jer se upravo preobražaji čovjeka u insekte i obratno pojavljuju na mojim radovima. Insekti su u moj rad uplovili spontano, nakon što sam u pređašnjem radu čovjeka pretvarala u antropomorfna bića, polu čovjek-polu životinja. Mogu predstavljati istovremeno i strah i tajnovito skrivanje od realnosti i spoljašnjeg svijeta”, ističe Šćekić.
Dio radova vezuje se za uspomene na djetinjstvo, upućuje na simbol porodice i odrastanja, podstičući razvijanje različitih psiholoških preispitivanja kojima sama podliježe ili koje želi da razvije kod posmatrača, dok na nekim slikama djeluje kao da su lutke i veliki krilati insekti u međusobnom zagrljaju. Slobodno interpretiranje i tumačenje onoga što umjetnica svojim slikama govori svaki pojedinac dolazi do sebi svojstvenog značenja. Ipak, jedna od “poruka” bila bi i da svi u sebi nosimo nešto sa čime se istovremeno i borimo, ali da bez obzira na to, čovjek treba da prihvati i prigrli sebe.
“Upravo tako. Lutke nas asociraju na bezbrižno djetinjstvo, a insekti na izazove i teškoće koje nose odrastanje i sazrijevanje. Tom groteskom je obojena cijela postavka”, poručuje ona.
Izložbu će otvoriti istoričarka umjetnosti Ana Ivanović, a za posjetioce će biti dostupna u izložbenom holu KIC-a do 30. marta. Tom prilikom, publika će moći da vidi neke fragmente i motive koji se najčešće vezuju za detinjstvo i bezbrižnost, a koje Šćekić kombinuje sa nečim što jesu ili što bi mogli biti strahovi i vizualizovana čudovišta za odrasle. Utisak je da se autorka na taj način igra sa sviješću i podsviješću čovjeka, posmatrača, ubaca ga u retrospektivnu mašinu čijom centrifugalnom silom razvlači ukalupljene stvari, od igračaka, fotografija i uspomena, ukazujući na drugačija viđenja istih stvari u zavisnosti od iskustvenog doživljaja proživljenog.
”Da, moguće ih je nazvati igrom svijesti i podsvijesti. Neprestanom samoanalizom igram se upravo u svom stvaralaštvu, što bi posmatrača moglo potaknuti da razmišlja o sebi i da kreira sopstvenu igru sa podsviješću”, smatra ona.
Koliko je proces stvaranja rada za nju zaista intiman i introspektivan, da li se tom zanosu u potpunosti predaje, (pre)ispitujući sopstvenu psihu, život, djelanja, umjetnica, kaže da je upravo kao takav, proces i oslobađajući, dok čin dijeljenja rada sa publikom nosi određenu težinu. Ono na šta želi da podstakne posmatrača je, kaže, suočavanje sa sobom kroz tuđi, autorkin svijet.
”Sam čin stvaranja sobom nosi lakoću, a u tome i leži ljepota stvaranja; djeluje terapijski i oslobađajuće. Ali čin dijeljenja ove vrste rada sa publikom jeste zaista težak i za to je potrebna izvjesna doza hrabrosti. Nadam se da će se makar dio publike suočiti sa sobom posmatrajući moj unutrašnji svijet. Procesi suočavanja znaju da budu teški, tako da mislim da je za to potrebno vrijeme, odlučnost, hrabrost. U nekom od ranijih intervjua sam pomenula da sam pobornik Art bruta, odnosno marginalne umjetnosti, pa se iskreno nadam da moj rad može potaknuti upravo ljude koji su u nekom smislu izolovani iz društva. Stoga, sama ideja provociranja posmatrača da krene putem samospoznavanja jeste prisutna, a ljubav, očuvanje mentalnog zdravlja, rad na sebi, pomaganje drugima vodi nas ka slobodi, tako da se nadam da će jedan dio publike krenuti upravo tim putem suočavajući se sa mojim radom”, istakla je Šćekić, a na to upućuju i njeni radovi.
S obzirom na to da izložba sadrži i fotografije iz privatne arhive, odnosno porodičnog albuma, kao i još neke uspomene i/li prikaze, Šćekić je kazala da je ona i lična i da joj se nanovo vraća, ali je sada to bilo drugačije.
”Obrađivanje važne tematike koja me zanima već dugi niz godina opet je prekinulo introspektivno putovanje, ali ovog puta zrelije i sagledano iz perspektive sadašnjeg trenutka”, rekla je ona.
S obzirom na to da je u susret večerašnjoj izložbi istaknuto da je u pripremi jedna “velika i bitna” postavka, Šćekić govori o tome kako je ova nastala u međuvremenu i kako njeno unutrašnje umjetničko biće odbija da se udalji od motiva po kojima je i prepoznata.
”Usljed dugog razmišljanja i procesa realizacije umjetničkog opusa čiji je sadržaj angažovan u društveno-socijalnom smislu, ponovo su se otrgle intimne predstave i doživljaji za koje sam smatrala da sam ih se oslobodila u procesu introspekcije... Tokom rada nije bilo teško shvatiti da su oni dio mene i da zapravo ne želim da ih pustim da odu, već sam njihovo prisustvo spoznala kao neminovno, pa im dajem priliku da žive, rastu i udobno se smjeste u mojoj svijesti i da se oglase kad god to požele. Stoga, usred stvaranja bitnog ciklusa radova, nastaju i ove nebitne djevojčice, nebitne lutke, nebitne fotografije iz svakodnevnog života, porodičnih albuma, jednog dragog bića koje nedostaje; fotografije crteža koji su izletjeli iz mog organizma prilikom snažne psihotične epizode, koje sam nastavljala da razrađujem godinama i koje sam konačno, nakon toliko vremena, sabrala u ‘Dnevnik psihoanalitičkih crteža’. Ove zabilješke/fotografije sam putem ‘Foto transfera’ prenosila na platna na kojima sam slikala djevojčicu, krilato stvorenje okrenuto mrtvim lutkama i žene u ludačkoj košulji koja želi da izađe iz sebe, da izađe napolje, da otpusti nagomilanu patnju, i na kraju da se integriše u društvo... Crteži iz ‘Dnevnika’ nastajali su u periodima mentalnog, gotovo hipnotičkog ‘boravka’ u djetinjstvu, a neke od njih simbolično sam iskoristila za slike velikog formata”, objašnjava Šćekić i dodaje:
”Dakle, prekinuvši proces pripreme za jednu likovnu postavku, nastale su intimne predstave u formi akrilika na platnu u kombinaciji sa foto-transferom, kolaži, crteži, digitalni kolaži kao i reljef ‘Let me out’ u poliesteru”...
Šćekić je otkrila i koliko će nova izložba korespondirati sa dosadašnjim djelima, ali i da li se i kada može očekivati.
”Za tu ‘veliku’ i ‘bitnu’ izložbu je potrebno vrijeme i posvećenost, uostalom kao i za svaki ozbiljan rad. Ja sam u procesu kontinuiranog stvaranja, ali ne mogu sa sigurnošću reći kada će biti realizovana i zaokružena. Tako da, što se tiče planova, oni su usmjereni na konstantan rad i istraživanje, a o rezultatima ćemo, nadam se, imati priliku da govorimo u skorijoj budućnosti”, zaključuje ona.
Bonus video:
