U organizaciji Narodne biblioteke Budve promovisana je zbirka priča “Beogradski akvarel” autorke Ljubice Kubure, za koju je Petar Peca Popović rekao da u zbirci ima “nepobeđenog šmeka i širine duha koje baštine čuvari nesrušenih zidina”.
”Naročito zadovoljstvo mi pričinjava činjenica da imam priliku da predstavim svoju zbirku priča i crnogorskoj publici, u Budvi, na moru, gdje osjećam da bi se moje priče možda najljepše čitale među zidinama Starog grada”, kazala je Vijestima Kubura.
Ona je naglasila da i te crtice iz beogradskog života su baš takve, pune neke ljubavi prema proteklom vremenu i minulim ljudima.
”Dok sam prolazila pored Slovenske plaže prije nekoliko dana, čula sam jednog čovjeka kako uzvikuje ‘mirno more, kapetane, mirno more’. Tog trenutka sam osjetila neko posebno nadahnuće koje izaziva poetika primorskih gradova. Nadam se da će i crnogorskoj publici neke moje priče biti poznate, jer iako ima prefiks beogradski, ovaj akvarel se može ‘naslikati’ i u bilo kom drugom gradu, jer svaki grad ima svog boema, poneku nesrećnu ljubavnu priču, svog hipohondra i pjesnika, čega ima pregršt u ovoj knjizi. Vjerovatno će mi šetnje ovim ulicama poslužiti kao inspiracija i za neki novi portret bojama razmućenih vodom. Zamišljaću kad odem iz Budve, svoju zbirku kako putuje predivnim plažama, planinama i šumama Crne Gore, što je dovoljan razlog da ostanem radosna čitavog života”, kazala je ona.
A na pitanje zašto baš beogradski, Kubura ističe da se neprestano pravda ljudima, da nije riječ o lokalnom šovinizmu, kakav se Beograđanima često spočitava.
”Rođena sam i odrasla u Beogradu i pišem o onome što mi je poznato. Moje oči upijaju krajolike svijeta, ali moja suština pripadaće zauvijek i jedino Beogradu”, kaže Kubura.
Do sada je napisala dva romana, ali kako nijedan još nije objavljen, može se reći da je zbirka kratkih priča “Beogradski akvarel”, njena prva knjiga. Autorka je mnogobrojnih kratkih priča, koje su nagrađivane na domaćim i regionalnim konkursima. Piše kolumne za nekoliko domaćih portala.
Petar Peca Popović, novinar, rok kritičar i publicista o knjizi Beogradski akvarel napisao je:
”Zbirka ‘Beogradski akvarel’ Ljubice Kubure je kolaž bajkovitih priča. U njima ima nepobijeđenog šmeka i širine duha koje baštine čuvari nesrušenih zidina. Tako skupljene te priče čine da ovaj grad bude posebniji, topliji i nježniji, nego što danas jeste. Jer ženski akvarel nikad nije od mramora, kamena i željeza. Ljubica piše na onaj isti način kako su svojevremeno opšte divljenje izazivale ulicama, kejovima, scenama i oblacima ‘lepe žene prolazeći kroz grad”: Beba Lončar, Olivera Katarina, Nikica Marinović, Ljubica Otašević, Milena Dravić, Milja Vujanović, Neda Arnerić, Lola Novaković, Vera Čukić, Vesna Vulović, Biljana Ristić, Ana Leković, Maja de Rado, Margita Stefanović, Tanja Bošković, Sonja Savić… One prolaze, a razgovori prestaju, vreme gubi smisao i sunce nikad ne zalazi. Gospođica Kubura jeste u pravu da ‘uspomene loše idu uz Džonija Štulića’, ali ako se odreknemo uspomena, akvarelnih i poučnih priča, onda nam ostaje - šta?”.
U većem broju priča piše u muškom rodu, a Kubura navodi da ne zna odgovor na to pitanje zbog čega.
”Pitala sam jednu genijalnu prijateljicu koja je doktor psihijatrije šta ona misli o ovome. Sugerisala mi je koji odgovor bi bio odličan za javnu distribuciju. Ipak, ja sam uvijek bila surovo iskrena pa ću reći da je suština, po njenom sudu, u jednoj vrsti stvaralačke stidljivosti. ‘Knjiga je pod tvojim imenom, ali tekst nije tvoj. Neka vrsta emotivnog paravana’, tako mi je rekla. Takođe, ja ne vjerujem da pišem dobro. I mislim da ću, dokle god me bude držala ta misao, napredovati u pisanju. Za mene nije prioritet da radnja drži pažnju, već da nakon čitanja čovjek osvoji vrh nepreglednih planina jezičkog bogatstva i da se zbog nečega zaplače. Voljela bih samo i da napomenem da je moje ime ipak žensko, pa sam im tim ženski usud me ne može zaobići. Sve predrasude i teškoće koje prate ženske pisce, stvaraoce, mislioce, dijelim i zbog njih mnogo patim”, istakla je Kubura.
Bonus video:
