Na jugoslovenskom političkom i kulturnom prostoru Milovan Đilas i Miroslav Krleža su bili rijetki ljudi, pa čak i rijetka društvena pojava. Oni su značajno uticali na stvaranje ideološke, partijske, književne i ko zna još koje sve ne jugoslovenske stvarnosti. Nešto dublje gledano, u njihovim biografijama može se vidjeti i pratiti naša politika, pa i istorija modernog doba. (U političkoj biogarfiji Miroslava Krleže može se vidjeti dio istorije XX vijeka tj. može se vidjeti samo uspon ideologije komunizma. Kod Milovana Đilasa se može vidjeti cjela istorija XX vijeka tj. može se vidjeti i uspon i pad komunizma.)
Negdje je Đilas zapisao da dok je bio na vlasti, sarađivao je sa brojnim umjetnicima, naučnicima, književnicima, univerzitetskim profesorima, ali mu je Miroslav Krleža bio daleko najzanimljiviji. To je i razumljivo, jer je Krležin predratni i poratni uticaj na nove generacije raznih orjentacija bilo neuporedivo i neprocjenjivo. Krleža je bio krupna kulturna pojava enormne obrazovanosti. Komunisti su mu pridavali izuzetnu pažnju. Đilas je čak u Krleži vidio najznačajniju kulturnu pojavu u modernoj istoriji Južnih Slovena koji je “svojim poetsko-polemičkim darom i svojom titanskom aktivnošću odmah natkrilio ne samo literarne epigone komunizma, nego i pisce drukčijih, suprotnih ideologija”.
Krleža je bio član KPJ od osnivanja 1919. godine. Ali se već 1929. godine Krleža - zbog raspada partije - povlači pa i “suprotstavlja” partiji. Te 1929. godine bio je i isključen iz KPJ. Tito u svom referatu na V Zemaljskoj konferenciji uzima “na zub” Miroslava Krležu iznoseći da je “Borba protiv Partije počela u obliku revizije marksizma-lenjinizma. Slučaj sa Krležinim Pečatom to potvrđuje... Partija je protiv njega preduzela energične mjere”.
Dok je bio član KPJ, Krleža je bio sui generis. On se nikada nije bavio ilegalnim, banalnim partijskim radom. Još manje ili tačnije nimalo, gromadni Krleža se nije bavio previranjima u Partiji ili borbom za kakvu partijsku funkciju. Poznavajući situaciju u SSSR-u, Kleža je predratnu boljševizaciju KPJ dočekao sa odbojnošću pa i prezirom. S tim u vezi, Krleža nije podržao unutrašnju staljinizaciju KPJ i njeno ideološko oštrenje za buduću socijalističku revoluciju i kasniji rat.
Ova nova, nametnuta boljševičko-staljinistička borbena ideološka svijest kod članova KPJ se pokazala kasnije kao neophodna, pa čak i spasonosna (pobjednička) u Drugom sv. ratu. I upravo te nove svijesti Krleža se ježio, jer je smatrao da revolucija - pa tako i komunistička - nije nikakvi idealni i usrećiteljski čin. Naprotiv. Ali je jasno uočavao značaj revolucije za razvoj društva u onim slučajevima kada politika ne može da uspješno riješi osnovne životne probleme i život učini boljim.
Kraće rečeno, Krleža je bio više okrenut evolucionizmu kao emancipatorskom načinu rešavanja društvenih problema, nego revoluciji ili revolucionarnom načinu rešavanja egzistencijalnih društvenih pitanja.
S tim u vezi, poznato je Krležino užasavanje nasilja i ubijanja. Veoma teško je podnosio strahotna i brutalna zbivanja. U svojim mnogim romanima, dramama... o tome piše. Pa ipak, Krleža nije bio salonski komunista-čistunac, već veliki i pravi lijevi intelektualac. Ratovi i revolucije su za Krležu bile kataklizme koje je veoma teško izbjeći. On je - slično Ivu Andriću - “veoma osećajno, iskompleksirano biće, koje pazi na odeću, hranu, spavanje, a nadasve na svoj unutarnji mir” (Đilas). Dakle čovjek visoke duhovne i svake druge higijene.
Stoga bi bilo gotovo nemoguće zamisliti Krležu-partizana, Krležu-bombaša, Krležu-puškomitraljesca koji juriša na “mrskog neprijatelja”, spava u sijenu sa stjenicama i urliče “juriš braćo za mnom”.
Tokom cijelog rata, Tito, Kardelj i brojni drugi ljudi u Vrhovnom šatbu NOB-a su bili opsjednuti potrebom i značajem o Krležinom dolasku u partizane. Utoliko prije što je Krleža prije Drugog svjetskog rata pripadao najužem krugu ljevice, bio je jedan od njenih utemeljivača, njena istaknuta ako ne i najistaknutija kulturna figura. Bio je veoma cijenjen u Komsomolu. Takođe, bio je veoma cijenjen na primjer kod Dimitrova. Šuškalo se i kod samog Staljina, što je davalo veliku težinu njegovoj političkoj biografiji.
Dakle, sve u svemu. Krleža je bio potrebniji partiji (KPJ) i revoluciji, nego partija i revolucija njemu.
Ipak, Krleža se nije odazvao permanentnom pozivu komunista da napusti Zagreb i pređe na teritoriju oslobođenu od fašista. (Krleži je bilo upućeno osam poziva za dolazak u partizane. Bile su razrađene i sigurne rute puta.) Međutim, cijeli Drugi svjetski rat Krleža je proveo u Zagrebu. Gotovo svakodnevno mu je prijetila smrtna opasnost od kakvog suludog i nekontrolisanog ustaše koji je “tražio svoj minut slave”. Stoga, Krleža je dio rata proveo u neuropsihijatrijskom sanatorijumu u zagrebačkom Zelengaju čuvan kod dr Vranešića.
Interesantno je da je početkom rata Krleža bio uhapšen od strane ustaša dva puta. Zauzimanjem Mila Budaka, književnika i Pavelićevog zamjenika uz saglasnost poglavnika NDH Pavelića, Krleža je oslobođen. Brzo oslobađanje Krleže iz ustaškog zatvora imalo je povoljnu okolnost u ideološkoj svađi koju je Krleža imao sa KPJ prije Drugog sv.rata (“sukob na književnoj ljevici”). Ali, vjeruje se da ga je spasilo i veliko ime koje je Krleža imao u hrvatskoj kulturnoj, državnoj i široj javnosti.
Krleža se za vrijeme rata i ustaškog režima u Hrvatskoj (NDH) hrabro držao. Ništa nije objavio niti javno istupao. Time je Krleža odlučno demonstrirao protivljenje ustaškoj vlasti, negdje navodi Đilas. Hrabro je odbio Pavelićev predlog da preuzme rukovođenje neke ugledne kulturne institucije u NDH. (Krleža je odbio Pavelićev predlog da preuzme funkciju predsjednika Akademije zanosti i umjetnosti NDH ili ravnatelja Sveučilišne knjižnice u Zagrebu.) Rekli bi da je to vrijeme zlatno doba Krležine političke biografije.
S obzirom na veličinu Miroslava Krleže, kulturnu i političku posljedicu koje je njegovo odsudstvo u partizanima izazvalo tokom rata, najbolji poznavalac ove problematike i Krležin intimus Slavko dr Goldštajn tumači da je glavni razlog Krležinog nedolaska u partizane višeslojan od njegove “pesimizimističke bojazni 1941. godine da je partizanski ustanak samo bezizgledna avantura, pozivi “iz šume” preko emisara koji mu nijesu ulijevali povjerenje (August Cilić) do straha za suprugu Belu. Nije mogao ni pomisliti da nju povede sa sobom u šumu, a ostaviti je u Zagrebu značilo bi izložiti je uobičajenim ustaškim represalijama prema obitelji “odmetnutih”: zatočenje u jasenovačkom logoru i smrt. Nikada to sebi ne bi mogao oprostiti”.
U svojim ratnim memoarima Đilas je Krležin nedolazak u partizane ocijenio kao “običan kukavičluk”. Kasnije je na Đilasa snažno uticao i Krležin argument (opravdanje) o mogućoj sudbini (ubistvu) supruge Bele za koju je Krleža bio veoma vezan.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
