Svetlana Slapšak je autorica velikog broja naučnih radova iz antropologije, lingvistike, klasičnih studija, rodnih studija, balkanologije i komparativnih studija. Bila je redovna profesorica za antropologiju antičkih svjetova, studije roda i balkanologiju u Ljubljani. Napisala je i uredila više od 70 knjiga i zbornika i oko 400 naučnih studija. Slapšak je objavila i nekoliko romana, putopisa i drama.
Bila je glavna urednica časopisa ProFemina. Za knjigu eseja “Leteći pilav” 2015. godine dobila je nagradu “Mirko Kovač”. Njen roman “Ravnoteža” bio je regionalni bestseler, a ljubljanska “Beletrina” objavila je njenu knjigu eseja “Vuna i tijelo” u kojoj se bavi istorijskom antropologijom vune, etičkim vrijednostima i funkcionisanjem moći.
Rođena je u Beogradu 1948. kao Svetlana Kojić. Od najranijih godina Svetlana Slapšak se bavi društvenim aktivizmom. Od studentskih protesta u Jugoslaviji 1968. godine komunističke vlasti su je svrstale u političke disidente, zbog čega je hapšena, pa čak i fizički zlostavljana. Sa mužem Božidarom od 1986. godine organizovala je mirovne akcije. Za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji pružila je gostoprimstvo bosanskim i hrvatskim izbjeglicama. Od 1991. godine živi i radi u Ljubljani.
Vaša knjiga “Osvetnice” je uspješan triler pun napetosti, iznenađenja i uzbuđenja koje čitaoca drže nestrpljivim i budnim. Međutim, u ovom romanu, uz brojne dijaloge, opisana su i unutrašnja osjećanja likova različitog pola, što mu daje obilježje ljubavnog romana. Je li spajanje ova dva međusobno različita žanra u priči romana bilo namjerno ili više neizbježno?
- Dobar triler mora sadržati politički značaj i ljubavni zaplet, bar se tako meni čini. Čak i u romanima Agate Kristi, koja se veoma trudila da ne bude politička, odnosno da da utisak da je konzervativna, malo-malo pa iskoči neki socijalista ili komunista - i nijedan nije zločinac! Ljubavna priča kod nje uglavnom je jako konzervativna, samo nagoviještena... Nesrećne ljubavi su opet dobar motiv za zločin.
Naravno da sam pisala namjerno, jer je zavođenje, koje je u romanu važno kao metod rada većine junakinja, ambivalentno i opasno: glavna junakinja se trudi da ne bude zavedena, ali se konačno oslobađa i od te tehničke navike - junak ju osvaja svojom sklonošću ka zaljubljivanju, da ne kažem iskrenošću.
Moj roman je inače hibridni žanr, koji odgovara menipskoj satiri, antičkom žanru koji najbolje predstavlja Petronijev Satirikon: proza i stihovi, avantura/akcija i esej, dijalog, priča u okviru, satira i snovi. Danas teško mogu da zamislim “čisti” žanr, on pripada industrijalizovanom izdavaštvu i velikim tržištima. Tzv. male književnosti to sebi mogu rijetko priuštiti, ili samo u jasno određenim profitnim “mjehurima”.
U knjizi “Osvetnice” na duhovit i zabavan način govorite o ženama osvetnicama, o ženama koje uzimaju pravdu u svoje ruke i vrše osvetu za mnoge ratne zločine. Možete li nam reći šta Vas je motivosalo na ovakav tok priče?
- Stvarnost - činjenica da su silovane žene sklone sakrivanju, da nemaju nikakvu ili vrlo malu pomoć od države, i da sudski nije registrovan nijedan slučaj ženske osvete za silovanje u posljednjih četvrt vijeka, bar u područjima jugoslovenskog rata. Sa druge strane bile su medijski i politički zloupotrebljavane kad je to nekome trebalo, a i zbog čistog senzacionalizma i koristoljubivosti.
Licemjerja je toliko, da nijesam nikako htjela da se upustim u etički zagađenu “dokumentarnost”, nego da problem stavim u mogućne književne postupke, da osvetnici dam oblik, narav i potpunu odsutnost kajanja, da utopično predstavim velike i skrivene mreže ženske solidarnosti, borbenosti i pravičnosti.
Dok pišete knjige sa temama iz prošlosti, a takvih je u Vašem spisateljskom opusu znatan broj, na koji način uspijevate da ih dovedete u tako blisku vezu sa sadašnjosti? Ili je, kako neki tumače, sadašnjost vjeran odraz prošlosti? Da se po nekim kosmičkim zakonima dogođaji naizmjenično ponavljaju?
- Ponavljaju se, ne po zakonima niti po redu. Kao neko ko se kao naučnica i pedagoginja prevashodno bavi prošlošću, i to dalekom, ne mogu drugačije nego da povezujem stvari i ukazujem na prave ili lažne sličnosti, na falsifikovanje prošlosti i na realne izvore i uzroke, odnosno na imaginarne zajednice koje ih skrivaju. Pedagoški instinkt ne mogu da zaustavim, jer pouke iz prošlosti mogu da spriječe današnje greške: sve države nastale od Jugoslavije odbijaju da sprovedu državne mjere i manifestacije (rituale) pomirenja, koji bi ključno pomogli u današnjem životu i svakodnevici.
Kad govorimo o zakonitostima, najlakše i najtrajnije pomiruju se bivši ratnici - to su potvrdile prakse i istraživanja koja sprovodi REKOM već više od petnaest godina. Drugim riječima, postoje ogromne mogućnosti za kulturu mira, ali državama posvuda više odgovara da sputavaju i plaše građane, da ih drže u vlasti i njima manipulišu...
U svom romanu Škola za delikatne ljubavnike, pokušala sam da paradigmu obrnem na glavu: tu prošlost, kultura i politika postaju sredstva za uspostavljanje, oblikovanje i trajanje ljubavne veze. Grčka, od prisilno veličanstvene antike, sve do često krvave političke sadašnjosti, predstavlja taj okvir koji susreće i mijenja dvoje stranaca, Jugoslovenku i Rusa.
Kao studentica borili ste se za prava koja nijeste mogli da ostvarite na miran način zbog čega ste pribjegavali raznim oblicima pobuna protiv tadašnje vlasti. Mnogi slobodoumni ljudi u raznim dijelovima svijeta to rade i danas. Dakle, ima mnogo ponavljanja. Zašto? Postoji li neko mirnije, normalnije i cjelishodnije rješenje?
- Situacija je bila sasvim drugačija: od 68. stalno smo diskutovali o tome treba li primijeniti silu, i svaki put smo zaključili da se samo mirnim putem može ostvariti ono što smo željeli - sloboda izražavanja i ljudska prava, u nekom obliku demokratije. Zaustavili smo se na parlamentarnoj demokratiji: danas samo možemo da prebrojavamo zla i ludosti koje su iz nje izašle, jer se nijesu poštovala neka osnovna pravila - recimo iz Povelje UN.
Druga grupa koja je bila protiv jugoslovenskog sistema, nazvaću ih slavskim antikomunistima, htjela je kolektivna (nacionalna) prava, i prolivanje krvi je smatrala nužnim: četvrt miliona ljudi je to platilo životom, raseljeno je oko četiri miliona - svaka čast, nacionalisti, svoje sinove nijeste slali na frontove! Često sam pomislila kako i zašto za vrijeme jugoslovenskih ratova niko nije pokrenuo opštejugoslovenski partizanski pokret. Morao bi se boriti protiv JA i mnogih paramilitrnih trupa, bilo bi izuzetno teško... no sam gest osnivanja naveo bi mnoge na razmišljanje.
Danas imamo dobru, možda posljednju priliku da razmišljamo o nasilju i mirovnom pokretu dok traje rat u Ukrajini. Pacifizam bi značio da se potpomogne i aktivno radi i manifestuje u korist mira, i istovremeno da se aktivno pomaže Ukrajini i posebno - svim ukrajinskim i ruskim izbjeglicama.
Vaš prvi roman “Ravnozteža”, regionalni bestseler ovjenčan Vitalovom nagradom za 2016. godinu, govori o ženama u Beogradu tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. O toj knjizi Dragan Velikić je rekao: “Tri romana u jednoj knjizi, to je Ravnozteža Svetlane Slapšak”. Kako to komentarišete?
- Ravnoteža nije moj prvi roman, Leon i Leonina: priča o istrajnosti I-II objavljen je 1984, pod pseudonimom. Taj je bio namijenjen ljubiteljima pustolovnih romana svih uzrasta - pravi bestseler, prodan u nekih 15.000 primjeraka. Danas ga možete naći, besplatno, na portalu Peščanik. U Ravnoteži sam htjela da opišem pozadinu herojske borbe žena protiv rata u Beogradu, u najgorim ratnim godinama, 1993-4, njihovu intimu, svakodnevicu.
Dva druga “romana” prate tu radnju - parodija djela Dobrice Ćosića i roman u stilu sve tri sestre Bronte, kao terapijski imaginarij glavne junakinje. Prirodno, roman nije mogao biti objavljen cijelih dvadeset godina... Između pisanja dva moja romana zapravo je samo deset godina, kasno objavljivanje drugog označio je nacionalizam - tačnije kukavičluk kulturne sredine!
Za mene je pisanje parodije, pastiša i romana sjećanja, u izvjesnom smislu i “porodičnog” romana (veoma široke i raznolike skupine rođaka i prijatelja) bila prije svega vježba u stilovima, jako sam uživala pišući. Drugo, o beogradskim ženama u realnom političkom i socijalnom svijetu toga kratkog doba nema književnih djela. I treće, htjela sam da o tome pišem istovremeno humorno i toplo - nadam se da sam u tome uspjela. Drugim riječima, to su tri puta tri romana, ako mislimo na zaplet, stil i poetiku.
Dugo ste uključeni u mnoga feministička udruženja. U nekima ste i danas. U kojoj mjeri je vaše feminističko opredjeljenje ugrađeno u druge poslove kojima se aktivno bavite i kakvi su rezultati toga?
- Ne bih mogla raditi ni svoje naučne ni svoje književne poslove, a bogme ni privatni život, bez iskustva i podstreka feminizma. Bavim se ženama, antičkim, balkanskim i današnjim, jer su žene zapostavljene u izučavanjima prošlosti i u praksama sadašnjosti.
Kada sam na svjetskom kongresu o ženskom pismu 1986. u Dubrovniku odlučila da sam izvjesno najviše feministkinja jer mi ta politika i to viđenje svijeta najviše odgovara - za razliku od disidencije koja se većim dijelom već prevalila u nacionalizam - telefonirala sam mužu i to mu objavila. Ukrcao se na prvi avion i došao u Dubrovnik, proslavili smo to dobrim provodom. Drugim riječima, nijesam imala posebnih problema sa feminizmom. Svijet oko mene druga je priča.
Koliki je doprinos tog udruženja u zbrinjavanju i zaštiti izbjeglica, s obzirom da se njihov broj iz dana u dan povećava, dok je istovremeno diskriminatorski odnos prema migrantima i migrantkinjama od strane pojedinih domicilnih stanovnika sve izraženiji?
- Sa mužem sam za vrijeme rata živjela sa izbjeglicama, on je 1993. organizovao ljetnju školu za bosanske tinejdžere-izbjeglice na svom arheološkom terenu. Umjesto tri nedjelje, održao ju je četiri mjeseca, jer su mnogi mladi htjeli da to dožive. U svim udruženjima u kojima sam bila, odnos prema izbjeglicama bio je izuzetno važan.
Najvažnije rezultate postigao je REKOM, koji danas savjetuje Ukrajince u vezi sa žrtvama rata. Sama bez prestanka pišem o izbjeglicama i o “izbrisanima” u Sloveniji. Razbijali su mi prozore, dva puta slali “nepoznati prašak”, napadaju me bez prestanka. Ove godine objavila sam knjigu Prijetnja i strah, o upotrebi govora mržnje u slovenačkoj politici: stranci i izbjeglice su tu glavna ciljna grupa desnice.
U kojoj mjeri je EU spremna da disciplinuje svoje članice i ubijedi ih da zauzmu humaniji odnos prema ovim obespravljenim ljudima?
- To zavisi od sastava parlamenta i savjeta. Dosada je humana politika prevlađivala, bar u riječima, ako ne u praksi. Postupci EU prema Grčkoj bili su međutim primjer kolonijalne nadutosti i zlobe, uz pohlepu, postupci prema tzv. Zapadnom Balkanu nijesu mnogo bolji, premda nema prave eksploatacije, kao u grčkom slučaju. Mrcvarenje BiH, koja je morala postati članica još za vrijeme rata, ili Makedonije koja je morala da promijeni ime, ili Kosova, pokazuju lošu stranu politike EU. No sa druge strane, to je jedino rješenje za Evropu, i žao mi je što svoj autoritet toliko podređuje SAD u ukrajinskom ratu.
Putin je bio predvidljiv, Turska je bila predvidljiva, to što se dešavalo u Siriji i Libiji bilo je predvidljivo, pa EU nije reagovala, čak je bila na ratnohuškačkoj strani - posebno u slučaju Libije. Sve to oblikuje katastrofu izbjeglištva. Jedino Njemačka hoće izbjeglice, zbog nedostatka radne snage. Krajnji trenutak je da i ostali prihvate to ne kao nevolju, nego kao spas i obećanje budućnosti... ako je uopšte bude.
Vi ste poznata antropološkinja, napisali ste brojne naučne radove i knjige iz oblasti kulture, jezika i biološke različitosti ljudi, kao i evolucijsku prošlost posmatranu iz više aspekata. Međutim, Vi se bavite i antropologijom hrane, što je i razumljivo obzirom da je hrana neodvojivi segment kulture i ljudskog života u opštem smislu. Možete li nam reći nešto o tome?
- Mene hrana zanima kao neizmjerni izvor saznanja o razumijevanju svjeta, jer je neophodna. Obilježena je simbolikom, tabuima, ritualima, kultovima, vjerovanjima, postupcima koji pomažu da shvatimo odnos prema rađanju, smrti, seksu…Napisala sam knjigu o kupusu i seksualnosti, jer je u antropološkoj istoriji ove biljke mogućno čitati ogromno mnogo o biseksualnosti, homoerotici. Slijedila je knjiga o odnosu vune i tijela. Prije toga, pokušala sam da u knjizi eseja razriješim neke skrivene antropološke zagonetke na osnovu hrane, koju sam obrađivala kao neku vrstu enciklopedije, po predmetima (Leteći pilav). Vratiću se hrani kad završim knjigu o odnosu filozofa i hetera…
Kako komentasrišete činjenicu da mržnja, zlo i međusobna netrpeljivost ljudi sve više jača? Da je sve izvjesniji još veći rat od ovoga što se vodi u srcu Evrope. Šta se to događa sa razumom ljudi od kojih zavisi sudbina čovječanstva?
- Ne mislim da su mržnja i zlo danas veći nego prije. Više znamo o njima, informacije su dostupne, ali je znanja manje, a šarlatanstva i praznovjerica sve više. Zaglupljivanje vodi direktno u nasilje, a danas se zaglupljivanje planski širi, jer odgovara vlasti. Posljedično, sve više političkih lidera na vodećim mjestima su klinički potvrđeni ludaci: drugi svjetski rat podsticao je jedan, uz podrepnika Musolinija, danas ih je na desetine takvih, koji ponajviše utamanjuju svoje građane, a neki i tuđe. Rat je zaista prijeteći. Razumu treba vremena, a gluposti, uz internet, ništa ne nedostaje. Globalni mirovni pokret morao bi se služiti pameću, gerilskim nenasilnim akcijama, masovnim manifestacijama i performansima, a prije svega smijehom, koji je za glupost razoran.
Bonus video:
