Čovjeku je sudbina njegov karakter

Mladi crnogorski glumac Omar Bajramspahić prepoznatljiv je po svojoj harizmi, energiji i šarmu kojima plijeni pozorišnu publiku i stvara vrhunsku komunikaciju sa kolegama na sceni. To ne iznenađuje s obzirom na činjenicu da je sa svega šest godina kročio na scenu, ali i da potiče iz porodice koja se iz ljubavi bavi pozorištem, zaključuje se iz njegovog razgovora za “Vijesti”.

Niz je različitih uloga u kojima su ga zapazili i ljubitelji i poštovaoci pozorišta, ali i kolege i reditelji, a repertoar Gradskog pozorišta Podgorica sada je skoro pa nezamisliv bez njega. Da njegov rad i trud ostavljaju traga pokazalo je i to što je jedan od laureata godišnje nagrade Gradskog pozorišta koja mu je dodijeljena 27. decembra, na dan te teatarske kuće.

Omar Bajramspahić je glumac upečatljiv u svakom komadu, nekonvencionalan, šarmantan i jednako posvećen svakom zadatku, istakla je tom prilikom njegova koleginica Ivona Čović Jaćimović, a Bajramspahić je u svom obraćanju istakao da mu je čast što je među nagrađenima.

U razgovoru za “Vijesti” Bajramspahić sumira prethodnu godinu koja je, pored profesionalnog, za njega bila uspješna i na privatnom planu, dijeli sjećanja na početke i prvu ulogu, otkriva svoje hobije i posebno ističe tenis u kojem je odličan, a govori i o svojoj profesiji, ulogama, idealu ljepote, pozorištu i uz sve to otkriva i da planira da se oproba u drugačijim ulogama...

Dobitnik ste godišnje nagrade Gradskog pozorišta Podgorica. Iako ste već prepoznati na crnogorskoj glumačkoj sceni, s obzirom na Vaše godine, mlad ste glumac i na pragu karijere, pa koliko Vam u tom kontekstu znači ovo priznanje?

Mnogo mi znači. To je i meni dokaz da sam na dobrom putu, da dobro radim. Mislim da je to nagrada svih nas koji učestvujemo u procesima kreiranja predstave i hvala publici što je takođe prepoznala moj rad. Bez nje, ne bi bilo ni nas. Hvala direktorima Gradskog pozorišta Stevanu Koprivici i Dušanu Kovačeviću i kolegama na povjerenju i što su prepoznali nešto što sam ja. Dobio sam podstrek da nastavim još jače da radim i da se puno ne opuštam, jer je to onda opasan teren. Kad čovjeku uzmu pravo na uspjeh, oduzmu mu sve.

Često glumci kažu da najveće priznanje stiže od publike, a Vas je publika lako i brzo zavoljela, djeluje... Može li se izabrati između zvaničnih nagrada i priznanja i aplauza publike, prepoznatljivosti i slično?

Pozorišna publika takođe ima sopstvenu ulogu u pozorištu. I aplauzi i poneka nezadovoljstva su scene, činovi, činovi usmjereni na glumca. Podržavaju našu igru. Zvanične nagrade otvaraju prostor za nova iskustva, daju snagu da i daljem učim o pozorištu.

Veoma lako se svakoj ulozi prilagođavate i, kako je i obrazloženo na dodjeli, sa jednakim žarom pristupate i predstavama za djecu i onima za odrasle. Ima li razlike u zavisnosti od projekta, kada je Vaš pristup u pitanju? Neki kažu da su djeca najzahtjevnija i najiskrenija publika, a sa druge strane često se odrasli ne ustručavaju da komentarišu mnogo toga...

Nema razlike. Kao što su odrasli u dubini duše negdje ostali djeca, tako i djeca u sebi nose zametke jako zrele ličnosti. Nekako su čista, nevina, pa upijaju sve. Ne žele ‘’šarene lâže’’, gledaju na predstavu kao na život. Postaju nemirna ukoliko ne razumiju glumca i zbivanja na sceni. Žao im je da propuste detalje. Žele sve da vide i da sve čuju, da osjete pustolovinu mašte, praznik za oči i dušu. Zato i dosta radimo na scenskom pokretu, ritmu, dikciji...

Među posljednjima predstavama ste igrali u: “Bez portfelja”, “Aladinova čarobna lampa”, “Ukroćena goropad”, “Konji ubijaju zar ne”, a tu su i “Modro blago”, “Bog masakra”, “Mlijeko u prahu”, kao i niz drugih zapaženih uloga... Imate li neku koja Vam je omiljena i zbog čega? Takođe, očigledno je da duhovitost, ples, muzika, ritam i energija idu uz Vas. Da li to nekada crpi ili se, kao što važi za sreću, dijeljenjem i veliča? Imate li neke hobije koje preferirate, a istovremeno i lako inkorporirate u svoju profesiju?

Sve uloge su mi drage. Ne bih mogao da izdvojim neku koja mi je najdraža, u svakoj ulozi dajem sebe najbolje što mogu. Svaka mi je draga na svoj način. Između ovih koje ste nabrojali dodao bih još i ‘’Let iznad kukavičjeg gnijezda’’, prva moja profesionalna predstava koju je režirao Dijego de Brea, zatim ‘’Tre Sorelle’’, diplomska predstava 3. godine FDU-a u režiji Zorana Rakočevića jer sam igrao sa mojom klasom sa kojom sam studirao četiri godine, Mašom, Marijom, Jelenom, Pajom i Vulem, zatim ‘’Bokeški D mol’’ u režiji Milana Karadžića, ‘’Mediteraneo’’ i tako dalje.

Išao sam u pionirsku školu fudbala, školu za osnovno muzičko obrazovanje, smjer gitara. Sa kumom Sejom s vremena na vrijeme igram golf i idem u off road vožnje, a najviše volim da igram tenis. Tom sportu sam jako zahvalan. Učestvujem na turnirima i pobjeđujem, ali upoznajem i kvaliltetne ljude.

Polako ali sigurno tabate svoju stazu i to kao glumac kojeg publika prepoznaje, podržava i priželjkuje, a koji se lako transformiše uprkos upečatljivom izrazu... Repertoar Gradskog bez Vašeg autentičnog nastupa je nezamisliv, a i reditelji Vas biraju. Koliko je teško mladom glumcu da se isprofiliše u smislu uloga, ali i utemelji svoj izraz i igru i na osnovu toga postane poželjan za rad i angažman? Pored toga, da li Vam je draža ta moć/sposobnost transformacije ili privrženost određenom tipu likova?

Ne biram uloge. Reditelj je autor predstave i onaj koji okuplja glumce i dodjeljuje uloge. U svaku novu ulogu ulazim iz nule, kao da nisam ništa radio prije toga. Uvijek stičem novo iskustvo. Glumac mora jako puno da opaža i da bude hrabar. Mora da opaža i da se poistovjeti sa likom koji igra i sa životom. Volim transformacije koje su iznutra pokrivene i volim maštu koja me tjera da se prebacim u nešto sasvim drugačije, u nešto što nekad nisam ja i zbog toga i volim ovaj posao.

Pozorišni život u Crnoj Gori u posljednje vrijeme je (sve) intenzivniji. Sa druge strane, filmska i televizijska produkcija nijesu toliko napredne. Kako posmatrate prilike i produkciju kod nas, šta bi trebalo promijeniti i na koji način?

Za publiku je film masovniji, prihvatljiviji medijum. Često zavisi od producentskih i vremenskih okvira, a najčešće od novca. Čini mi se da je kultura nemoguća tamo gdje se ljudi bore za život i pate od nemaštine. Ne sjećam se da je neki čovjek koji je na nekim bitnim funkcijama pitao glumce: Šta vam je potrebno? Možemo li kako pomoći? Mi umjesto da gradimo scene, mi ih rušimo zbog politike. Rušile su se džamije, crkve zbog politike, a evo i scene. Bruka i sramota.

Ljudi su se jednostavno odljudili.

Mnogim Vašim kolegama cilj je probiti se na inostrano tržište, imate li Vi takvih afiniteta i zbog čega?

U zemljama balkanskog imidža teatra rado bih igrao, sa velikim zadovoljstvom. Trenutno ne razmišljam o inostranom tržištu i ne patim puno od toga. Morate dobro poznavati jezik ako želite da napravite ulogu i imati puno puno sreće. Čovjeku je sudbina njegov karakter.

Šta biste rekli, gdje u životu glumca on postaje/ostaje čovjek, zasebna individua, a onda i kako gradi sebe kroz niz različitih karaktera koje izvodi?

Gluma je zanat, glumac je stalno učenik do kraja profesije. Pomoću predstava čovjek sam sebe uobličava i mijenja.

Kako biste sumirali prethodnu godinu i na poslovnom i na privatnom planu? S tim u vezi, imate li neka očekivanja i planove za narednu?

Godina 2022. je jako uspješna bila za mene, što na poslovnom, što na privatnom planu. Oženio sam se u avgustu i moja supruga Adela je moj vjerni pratilac i neko ko me razumije u potpunosti, na čemu sam joj jako zahvalan, jer je teško danas naći osobu kojoj možeš da vjeruješ i da se osloniš na nju i dobiješ podršku kada je to najpotrebnije.

Gdje Vas publika može gledati, bilo u pozorištu ili na ekranu? Radite li na nečemu novom?

Gradsko pozorište nastavlja svoj plan sa početkom rada na predstavi ‘’Samo da je po redu’’ Stefana Boškovića, u režiji Lidije Dedović. Jedna crna komedija koja govori o svima nama, o isključivosti, o sebičnosti i o tome ko smo ustvari mi. U prvoj fazi procesa smo, ali smo već na prvoj probi ušli u neki mizanscen. Jako zanimljiv proces. Premijera je 20. februara.

Zatim nas očekuje RUTA festival u Ljubljani sa predstavom ‘’Bez portfelja’’ Stevana Koprivice u režiji Branislava Đage Mićunovića koja je osvojila nagrade na šestom međunarodnom festivalu ‘’Dani Jurislava Korenića’’ u Sarajevu. Nagradu “Avazov zmaj” koju dodjeljuje “Dnevni avaz” za najbolju predstavu na festivalu i nagrada za najbolju scenografiju Marku Petroviću Njegošu.

’’Konji ubijaju zar ne’’ u režiji Kokana Mladenovića u Podogorici i Baru, ‘’Aladinova čarobna lampa’’ u režiji Milana Karadžića u Podgorici, Pljevljima i Nikšiću, ‘’Tri praseta’’ u režiji Aleksandra Jovanovića, ‘’Kozocid’’ u režiji Vide Ognjenović i tako dalje. Za našu dragu publiku postoji repertoar na sajtu Gradskog pozorišta gdje mogu sve vidjeti.

Očekujemo premijeru filma ‘’Živi i zdravi’’ po tekstu i u režiji Ivana Marinovića. Jedna jako dobra i kvalitena priča. Veliku zahvalnost i zadovoljstvo osjećam što sam bio dio te avanture i radujem se susretu sa ekipom.

Počeo kao šestogodišnjak

Kada su Vaši počeci u pitanju, da li ste se prije upisivanja fakulteta, premišljali oko svoje odluke ili ste znali da je, bez obzira na sve, gluma Vaš poziv?

Počeo sam sa šest godina, 2001. godine u predstavi “Mali Šćepan II”, po tekstu Slobodana Tomovića u režiji Slobodana Marunovića. Igrao sam Malog Šćepana koji se pojavljuje kao lažni car. Sjećam se da sam bio u odijelu i patikama. Pružim ruku, a vojvode je pokorne ljube, a među glumcima je bio i moj otac Jusuf Jule Bajramspahić, diplomirani ekonomista, koji se bavi 40 godina glumom i koji me uvukao u taj svijet. Majka Alma je doktor medicinskih nauka i ona je ta koja je prva kročila na scenu, pa otac i braća Mensur i Smajo. U bjelopoljskom pozorištu sam do upisa na Akademiju igrao u 18 predstava, a takođe i u kratkometražnom filmu ‘’Pusta zemlja’’ Gorana Bjelanovića, tako da sam znao čime želim da se bavim, bez obzira na sve.

“Smršaću radi zdravlja, a i da malo promijenim repertoar”

Na dodjeli nagrada u svom obraćanju publici, između ostalog, kazali ste i da ćete smršati. Smatrate li da je “linija” i dobar izgled postao nametnut kao obavezan i to u skladu sa svjetskim trendovima, danas, kako u medijima ili modnoj pisti, tako i na ulici, pa onda i na filmu i u pozorištu? Osjećate li neku vrstu pritiska zbog toga ako se ne uklapate u kalupe mačo muškaraca izvajanih tijela?

Kada sam se obratio publici i rekao da ću smršati, prvenstveno sam mislio na svoje zdravlje, a i malo da promijenim repertoar, da vidim kako je. Glumac ne mora da bude mačo muškarac, mora na sceni da živi život lika koji igra. Glumački posao je fizički posao, to je borba koja traje dok si živ. Maraton.

Ipak, svojim šarmom, baš takvi kakvi jeste, kako je primijetila Ivona Čović Jaćimović, plijenite... Šta mislite, da li je glumcu nekada možda potrebna baš neka osobenost, možda nesavršenost, da bi bio bliži publici? Šta mislite, poistovjećuje li se publika nekada sa javnim ličnostima i zbog čega?

Publika dolazi u pozorište, ne samo da bi razumjela dramu, nego da bi je i na neki način doživjela. Posmatra sve i vidi sve na sceni, glumačku igru, glas, oči... Lijepo je kada vidite glumca koji ćuti dok govori, koji ‘’ne glumi’’. Problematika sa kojom se suočavaju mladi u potrazi za sopstvenim identitetom dovodi do poistovjećivanja sa javnim ličnostima.