U revolucionarnim i velikim vremenima, društvom se najlakše upravlja i usmjerava parolama. Kad se “zgusne” istorija a njena energija fokusira u “jednoj tačci” (H. Arent), parole su najbrži, ali ne i najkorisniji lijek koji može da brzo izliječi oboljelo društvo i dovede ga u stabilno i normalno stanje. Drugačije rečeno, parole ne mogu pobunjenim ljudima spustiti temperaturu “mozga i srca” ispod 37° celzijusovih. Naprotiv. Tako je oduvijek bilo i biće.
Dakle, bilo je i ostalo da se narod najlakše “lijepi” na zavodljive riječi a vara populističkim parolama. One su se pokazale kao najsigurnije sredstvo grupe ili pojedinca da se dostigne cilj. A cilj je osvojiti “svoju” vlast.
Koliko jedan novinski prostor dozvoljava, više pobrojmo nego predstavimo kratak istorijat vladajućih parola koje su sudbinski uticale na nacionalne smjerove kretanje mnogih društava pa i crnogorskog.
1.
Najslavnija parola komunista iz XIX vijeka je bila parola “proleteri svih zemalja, ujedinite se”. Parola se pojaviola prvi put u “Komunističkom manifestu” K. Marksa i F. Engelsa revolucionarne 1948. godine. Smatralo se da će se radnici/seljaci samo ujedinjeni osloboditi “kapitalističkog ropstva” i usput - dezalijenisati. Parolom se tražilo da globalno ujedinjenje proletera bude na klasnoj (proleterskoj) osnovi. Uobraženi komunisti nijesu vidjeli naciju kao dovoljnu snagu i emociju za postizanje ideološkog i revolucionarnog cilja. Prosto, komunisti su klasu smatrali - s pravom - jačim intergracionim faktorom od nacije.
U skladu sa svojom ideologijom komunisti su bili prvi globalisti.
Pod ovom parolom (kišobranom) gradile su se i širile po čitavom svijetu ideološke države. Po prvoj zemlji socijalizma (SSSR) nazvane su najčešće “savezi sovjetskih republika”. Tim “prvim komunistima” - a i kasnijim - nacionalne granice im nijesu bile bitne. Kao što su im nacije bile sitne, unutrašnje granice bilo koje socijalističke države su im bile još nevažnije i nevidljivije.
Drugim riječima, komunisti su zaboravili ili bolje reći zaobilazili tradiciju, istoriju i njenu snagu. Njima (komunistima) je ideologija - a time i socijalistička vlast - dolazila odozgo iz “svijetle” budućnosti tj. od samog Boga. Dakle, njima su samo spoljne granice bile važne i njihovo širenje. Malo je poznato u nas da je Mao Ce Tung već 1949. g. ponudio “svoju Kinu” da uđe u sastav SSSR-a. J.V.Staljin je tu ponudu poslije mjesec dana razmišljanja - odbio.
2.
Lenjin je bio pragmatičniji i realniji od Marksa i Engelsa. Klasnu parolu o ujedinjenju svih proletera svijeta je prizemnio tj. nacionalizovao 1921. godine. Ostala je upamćena njegova parola “Ugnjetani narode i nacije svih zemalja/država, ujedinite se”. Normalno, Lenjin nije ni slutio - niti mu je to bio cilj - da će razbijanjem ideologije jedne klase stvoriti osnovu za otvoranje “pandorinih kutija” iz kojih će kasnije pokuljali razni bjelosvjetski ubitačni nacionalizmi.
Genij socijalističke revolucije (Lenjin) nije bio vizionar Marksovog kalibra i tipa. A bio je daleko i od Marksovog obrazovanja, kulture i širokog znanja.
Ako je Marksova parola o klasnom ujedinjenju bila vizionarsko, pa i veoma racionalno iskra ka okupljanju “poniženih i uvrijeđenih” ljudi širom Planete, Lenjinova parola o ujedinjavanju naroda na nacionalnoj osnovi je bila vrelo strasti, vrelo emocija za pokretanje narodnih revolucije širom svijeta. Dakle, u tom smislu Lenjin je bio bliži Hegelu nego Makrsu. Pa i bilo kojoj religiji koje su se “ježile” razvijanju strasti kod čovjeka. (On - Hegel - je smatrao da se “ništa veliko u istoriji ne može postići ako nema strasti”.)
Degradacija pa i pismenost parola išla je dalje nizastranu. Tako su u Titovo vrijeme glavne poslijeratne parole bile “Živio Tito”, “Socijalizam, naše pravo i obaveza”, “Živjelo samoupravljanje”. Ali i brojne druge parole. (Ratne Titove parole su bile racionalne, pismene, kratke i vodile su ka antifašističkoj pobjedi i pobjedi socijalizma u zemlji.)
Na kraju XX vijeka kod nas (Crna Gora) sve se survalo populističkim AB-parolama. “Mladi, lijepi i pametni” su osjetili zanosni miris vlasti. Zaključili su da “godine počinju januarom”. To će reći: sa nama će početi novo, svijetlo i bolje doba. Jer vam ga narode crnogorski samo mi možemo donijeti a “mi znamo kako”.
3.
Dakle, želi se reći da emocije sakrivene u parolama znaju biti - mada ne i isključivo - veoma opasne u politici (životu). Posebno na tamnom i trusnom Balkanu. Još kad narodnu emociju “uhvate” i nametnu društvu razni politički marginalci sumnjivog morala - pa i srebroljubci, zašto i to ne reći - eto pravca ka ambisu i sunovratu svakog društva.
Stoga, nacionalizam se nametnuo i pokazao kao siguran putokaz i sredstvo ka osvajanju vlasti. On je strast koja je postala i (opasna) profesija kod manje-više svih naših vladajućih političara. Prošlih i sadašnjih. Jer su oni političari feudalnog tipa, ambicije, etike i vizije.
Stoga bi se mogla i morala iskoristiti čuvena komunistička parola iz sredine XIX vijeka da danas u Crnoj Gori “bauk kruži Crnom Gorom, bauk nacionalizma”. Ali, dodali bi da taj bauk kruži i cijelom Evropom. Pa i Planetom u raznim formama i dinamikama. Crna Gora, dakle, nije izuzetak.
No vječito je pitanje od Biblije pa i prije nje sve do dan danas, kakav je koji nacionalizam i kako ga grupe i pojedinci razumiju, prihvataju i primjenjuju?
Zaključimo.
Parole jasno pokazuju da se od nacionalizma ne može niti treba bježati. Ali se mora liječiti kao svaka emotivna i mentalna bolest. Mjesto liječenja je odavno poznato. To nije ulica, već liberalne, demokratske i nadasve državne naučne institucije.
Ali do takvih institucija treba doći strpljivim i dugotrajnim radom. Nije to lako i prosto. Reklo bi se da je tu naša i bjelosvjetska muka. Jer mi smo “profesori” za brza rešenja.
Bonus video:
