Raznoliki fotografski aspekti iz opusa Siniše Vlajkovića prezentovani su kroz izložbu nazvanu ”Heterotopija” koju ljubitelji ove umjetnosti mogu pogledati u foto galeriji “f64” do 7. maja. Vlajković se već nekoliko godina bavi fotografijom, a kao neko ko je zbog posla živio u brojnim svjetskim metropolama riješio je da sve to dokumentuje, a ova postavka čini fotografije uglavnom nastale na Bliskom istoku, dopunjene sa nekoliko radova sa Balkana. Vlajković je imao priliku da izlaže na međunarodnoj sceni, a njegove fotografije objavljivane su u brojnim značajnim publikacijama.
O tome šta ga je inspirisalo da napravi seriju fotografija “Heterotopija”, konceptu, estetici Vlajković priča za Vijesti...
Da li “Heterotopija” definiše neko određeno doba Vašeg života?
Rekao bih da me prije vraća u neko doba mog djetinjstva, a to je 70-ih godina u Jugoslaviji. S tim što sam živio 10 godina na Bliskom istoku, pronašao sam na nekim mjestima prostorne cjeline koje su me, na neki čudan način, podsjećale na to vrijeme dok sam živio u Jugoslaviji. Onda sam počeo da tražim takva mjesta, a vremenom sam i počeo da ih prepoznajem mnogo lakše. Nekih puta sam išao sam bez aparata, u obilazak. To je neka vrsta mog putovanja kroz prostor i vrijeme, neka vrsta upoznavanja svih tih krajeva, ali i upoznavanja samog sebe.
Ali moja je želja bila da te fotografije imaju univerzalno značenje, da ne bude samo nešto što ispunjava neke moje želje i potrebe, već da bude univerzalno i da bude za sve ko prepozna nešto za sebe u tim fotografijama. Znači, rekli bismo da je to pronalazak sebe kroz svoju prošlost.
Skoro ni na jednoj od Vaših fotografija koje su dio izložbe “Heterotopija” nema ljudi. Je li to bio koncept?
S jedne strane, to je osmišljeno kako bi predstavio ideju praznih prostora da gledaoci imaju kutak za razmišljanje. Ali to se desilo nekako spontano. Na Bliskom istoku petak je kao naša nedjelja, petkom se ne radi, pogotovo prije podne nema žive duše. Meni je tad bilo najzgodnije, pošto nisam radio, da imam te neke prostore za sebe, potpuno sam bio sam. Ponekad bih došao u prostor koji bi bio previše prazan, onda bih čekao da se pojave ljudi. Znači, jedno ne isključuje drugo. Zavisi kako se svi elementi uklope u fotografiju.
U Vašoj brošuri piše da je francuski filozof Mišel Fuko opisao Heterotopiju kao ‘svijet u svijetu’, pomenuto je da takođe narušava ono što je spolja, a reflektuje ono što je unutra. Da li je to na neki način Vaš pokušaj da kroz fotografije praznog prostora sa pohabanim objektima narušite popularno mišljenje o Dubaju kao o nekom bogatom gradu i pokažete šta je zapravo istinska suština Dubaja i Bliskog istoka?
Definitivno. Osam godina sam živio u Dubaju i najmanje sam htio da fotografišem te staklene i čelične zgrade, jer nemaju dušu. Meni je jako važno da to što fotografišem ima neku sudbinu, kao što je rekao moj talentovani drug Vladimir Perić. Taj sudbinski momenat je nešto što je meni inspirativno, a sudbina se gradi kroz vrijeme. Nešto što je potpuno novo jeste možda lijepo, nema neku dublju priču. Ovo je slojevito. Pritom, nisam želio da prikažem Bliski istok na neki negativan način. Kada sam živio u Libanu i prvi put želio da prikažem fotografije te države, bojao sam se da će se neko uvrijediti. Ipak sam kroz njih pokazao Liban na način kako je izgledao nekada, prije 30 godina. Međutim, oni su to doživjeli kao dubinsko posmatranje njihove zemlje i traženje nečega što je slojevito.
Zašto ste odlučili da pored fotografija sa Bliskog istoka ubacite i po jednu iz Crne Gore i Srbije?
Generalno, uklapaju se tu tematski. I to su neki izmješteni prostori. A htio sam nekako i da povežem zatvoreni ciklus. Odrastao sam u Jugoslaviji ‘70-tih i ‘80-tih godina, boravio na Bliskom istoku 10 godina, bavio se fotografijom, u međuvremenu vratio se 2013, već sa nekim potpuno drugim pogledom na fotografiju, tako da sam tu zatvorio taj neki ciklus. Primjećujem da su se i ovdje stvari dosta promijenile, to više nije taj svijet koji ja pamtim iz tog vremena, ali i dalje ima tih mjesta gdje je vrijeme stalo. Volim da koristim za to izraz “Zapečaćeno vrijeme”, koje sam čuo ovlaš od Andreja Tarkovskog, čuvenog ruskog reditelja.
Da li je Vaša prethodna izložba “Anahronika” nekako povezana sa “Heterotopijom”, ima dosta sličnosti u stilu?
Anahronika je moja riječ-kovanica, nastala je od dvije riječi: “anahronizam” i “hronike”. To su hronike koje su izmještene iz sadašnjeg vremena. Na taj način sam uspio nekako da opišem suštinu svega što sam radio posljednjih dvadeset i više godina. Ta izložba je bila prije dvije godine, ali za ovo što sam ovdje predstavio izabrao sam naziv “Heterotopija”, koji je u moj diskurs uvela Jovana Stokić iz Njujorka, ona je napisala esej za tu monografiju, jako mi se dopao taj termin jer je objedinio sve ovo što sam htio da prikažem.
Recite mi malo više o Vašem ciklusu “Time regained - ponovo vraćeno vrijeme”, jer predstavlja totalni kontrast ovoj izložbi - ima više jakih boja, života i ljudi?
Pozajmio sam taj naziv od francuskog pisca Marsela Prusta, isto se bavio svojim djetinjstvom, doduše u pitanju je 19. i 20. vijek. Taj naziv potpuno odgovara ciklusu koji sam radio dok sam bio u Libanu, a to je tad bila spoznaja da u nekom drugom prostoru pronalazim neke elemente mog djetinjstva dok sam živio u Jugoslaviji. Te fotografije više odgovaraju onome što zovemo “Ulične fotografije”, kada se izađe na ulicu i hvataju se neki momenti koji u djeliću sekunde mogu da nestanu. Znači, čovjek je potpuno fokusiran na sve što se dešava i reaguje u trenutku, dok u praznim prostorima vremena ima koliko god je potrebno. Tu je potpuna sloboda.
Koji fotoaparat koristite i da li je tehnika bitna?
Ne koristim profesionalne fotoaparate, imam dva manja srednje klase. Rijetko kad mi zatreba, a tada pozajmim profesionalne fotoaparate, ali ovi su mi dovoljni. Tako radim jer, kada sam počinjao prije 20 godina, nisu ljudi imali mobilne telefone sa kamerama, nije bilo digitalnih fotoaparata svuda, ljudi se nisu šetali po ulicama sa njima, tako da sam težio da budem diskretan i nevidljiv, da mogu da slikam ljude, a da oni to ne vide. Stavio bih mali fotoaparat u džep i tako se šetao dok ne uhvatim neki zanimljiv momenat. Svakako, ne volim da se bavim tehnikom, više volim da osjetim prostor, zapazim svjetlo, nekako sve radim po osjećaju. Razmišljam više konceptualno, nego tehnički.
Šta je za Vas estetika u fotografiji? Ili šta Vas najviše inspiriše?
To je sad filozofski pitanje (smijeh). To dosta zavisi od ličnosti. Kada imam aparat i kada sam na ulici, ne osjećam se prijatno da idem okolo i fotografišem ljude, ne volim konfrontacije tog tipa. Tako da više volim da fotografišem prazan prostor, da posmatram svijet sa neke distance, time sam se uvijek upravljao.
Bonus video:
