U crnogorskom žurnalizmu bilo je sjajnih novinara koji su predstavljali okosnicu i u brojnim medijima diljem Titove Jugoslavije. Jedan od njih je i skromni, tihi, Stevan Šćepo Labudović, koji je radni vijek proveo u "Filmskim novostima", osnovanim 20. oktobra 1944. godine na Dan oslobođenja Beograda, kao filmska sekcija pri odjeljenju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Imao je Šćepo dvadesetak godina kada je, po završetku Drugog svjetskog rata, dobio zadatak da snimi film o Zoni A i Zoni B, u Trstu i tamošnjem emigrantskom logoru. Bio je to njegov prvi odlazak u inostranstvo. Ušunjao se u logor i napravio film o životu u njemu. Ali je uhvaćen! Dovijao se na razne načine kako da se izvuče. Obratio se komandantu logora, Brešanu: "Ja ne bih bio novinar kada ne bih snimio ono što nije dozvoljeno za snimanje!?". Šćepove iskrene riječi "dirnule" su komandanta emigrantskog logora u Trstu i on je naredio da ga puste.
Poslije ovog događaja hitno je pozvan u Beograd. Uplašio se; nije znao zašto ga zovu. Slutio je najgore. Međutim, dobio je pohvale za snimljeni film. Put mu je bio otvoren.
Bio je presrećan kada mu je saopšteno da će pratiti Tita na njegovom putovanju po Indiji i Burmi, decembra 1954. i januara 1955. godine.
- Mojoj radosti nije bilo kraja! - kaže Labudović. - Možda je to razlog što od svih zemalja, koje sam posjetio, najviše volim Indiju. Te dočeke čovjek ne može opisati! Prosto, nema riječi. To samo kamera može zabilježiti...
U Rangunu, glavnom gradu Burme, ogromna, razdragana masa naroda pozdravlja Tita. Kolona automobila prolazi kroz gust špalir. S kamerom Šćepo trči pored otvorenog automobila. Odjednom, neko iz mase viknu: "Šćepo!?" Bila je to supruga jugosloslovenskog diplomate u Burmi, Lada Mališića, rođenog Beranca.
- Ne možeš vjerovati - veli Šćepo - koliko mi je, onako umornom i iscrpljenom, dao poleta taj glas daleko od moje domovine...
Samo novinari koji su pratili takve događeaje, znaju kako je teško izvještavati kad vam je "duša u nosu".
Boravio je Labudović, prateći Tita, u Meksiku, Čileu, Boliviji, Brazilu, Egiptu, Indoneziji, Finskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Poljskoj, Sovjetskom Savezu...
Tito je dva puta učestvovao u radu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 1960. i 1963. godine. Odsio je 1960. u nevelikoj zgradi Misije Jugoslavije pri Ujedinjenim nacijama, koja se nalazila na Petoj aveniji u Njujorku, a 1963. dok je učestvovao u radu Osamnaestog zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, boravio je u poznatom njujorškom hotelu "Valdorf Astorija". Oba puta bio je izložen uvredljivim povicima grupe četničke i ustaške emigracije koja se protivila njegovoj posjeti Sjedinjenim Državama. Njujorška policija ih je držala na pristojnom odstojanju, ali ipak bila je to ružna slika.
Jedna manja grupa ovih ekstremnih emigranata demonstrirala je u blizini hotela "Valdorf Astorija", noseći razne parole.
- Prilikom izlaska iz vidokruga kamere, demonstranti su ostavljali jedne parole i uzimali druge, kako bi se stekao utisak da je u pitanju nepregledna masa - priča mi je Šćepo Labudović. - Želio sam da registrujem ovaj falsifikat i uputio sam se s kamerom prema njima. Napali su me, oteli i razbili kameru! Čitav događaj snimale su američke kamere, tako da je sve to emitovano na američkoj televiziji. Sjutradan sam u foajeu "Valdorf Astorije" sreo Koču Popovića koji mi je rekao: "Bravo Labude, časno si branio interese Jugoslavije". U zamjenu za razbijenu kameru, koja je predata Kabinetu Predsjednika za muzej, dobio sam od Kabineta novu, automatsku. Automatsku, valjda zato što sam Crnogorac...
Stevan Šćepo Labudović (1926 - 2017) rođen je u Beranama u porodici Milutina Labudovića, koji je davne, 1919. godine otvorio knjižaru u porodičnoj kući u Ulici komskoj. Preko puta Labudovića knjižare, tada jedine na crnogorskom sjeveroistoku, nalazila se mala fotografska radnja Hamdije Hadrovića, u kojoj je Šćepo "osvitao". Često je kao gimnazijalac bježao s časova i učio fotografski zanat kod starog beranskog majstora fotografije Hamdije. Napušta sedmi razred Gimnazije i upisuje srednju fotografsku školu u kojoj su ga prozvali "sveznajući", jer je već u rodnom gradu dobro savladao fotografski zanat.
Kao mudar državnik, Tito se oslanjao i na ljude iz "buržujskih" porodica. Eklantantan primjer je Koča Popović, proslavljeni komandant slavne Prve proleterske brigade, dugogodišnji ministar inostranih poslova Titove Jugoslavije potpredsjednik Republike... U vlasništvu njegove bogate porodice bio je Hotel "Bristol" i još niz palata u nekad najljepšoj beogradskoj, savamalskoj, Karađorđevoj ulici...
Tito je, po završetku Drugog svjetskog rata, za šefa diplomatskog protokola, postavio i "plavokrvnog" Crnogorca, princa Mihaila Petrovića, unuka kralja Nikole...
Novinar, vrsni filmski snimatelj, Stevan Šćepo Labudović, izdanak je imućne, ugledne beranske stagrađanske porodice. Njegov tri godine stariji brat, Vasilije Vaso Labudović, bio je poznati apotekar, dugogodišnji upravnik apoteke u Beranama, u dva mandata predsjednik Farmaceutskog društva Crne Gore, osnivač čuvene "apoteke na točkovima". Dugi niz godina u "spačeku", malom "sitroenu", raznosio je ljekove po crnogorskim gradovima.
- Nikada se nije desilo da nekog lijeka nema duže od dvadesetčetiri časa - zborio je apotekar Vaso.
A Tito je volio fotografiju; na putovanjima je nosio svoj fotoaparat "lajku" i često snimao detalje s puta. Snimao je i polaroidom.
Jednom prilikom, u Bijeloj, fotografisao je legendarnog crnogorskog fotoreportera Mija Tuča!
- Hajde, Tuć, ti mene stalno slikaš, daj da i ja tebe jednom slikam!
Snimio je Mija Tuča polaroidom i poklonio mu fotografiju s potpisom.
U plejadi velikih crnogorskih novinara-fotoreportera, Stevan Šćepo Labudović, zauzima značajno mjesto. Posebno poglavlje u njegovom radu predstavlja rađanje Demokratske Narodne Republike Alžir u sjevernoj Africi, đe je s alžirskim borcima, koji su se borili za slobodu, branili svoju nezavisnost, proveo devet mjeseci. Bila je to 1960. godina. Afrika se budila; oslobađala od kolonijalizma. U Alžiru je plamsalo; Alžirci su vodili borbu protiv francuskih kolonizatora. Snimatelj Labudović na frontu s alžirskim borcima predvođenim budućim predsjednikom ove države, Huari Bumedijenom, s kojim će postati nerazdvojni prijatelj i uvijek pozivan na alžirske nacionalne svečanosti...
S Labudovićem sam se sretao i dok sam bio član Savjeta "Filmskih novosti". Iako već penzioner, potpomognut štapom, Šćepo je redovno posjećivao svoju matičnu kuću na beogradskom Bulevaru vojvode Mišića 39 đe se u bogatoj arhivi "Filmskih novosti" čuvaju i brojni njegovi dokumentarni filmovi.
- Nijesam znao kako je strašno biti žedan - pričao mi je Labudović. - Jednog dana, tokom rata u Alžiru, prepješačili smo sedamdeset kilometara. Jezik je počeo da mi otiječe. Zatim se raspukao kao hrastova kora; po njemu su bile brazde, pa nekakav čudan ukus. Naišli smo na malo udubljenje, trag od neke životinje, u jednom blatištu. Nije bilo vode, ali je zemlja bila vlažna, pa smo je lizali. Srećom, kasnije smo ugledali jedan potočić, i to je bio spas. Alžirci su se čudili kako sam mogao toliko da pješačim. Ali nijesu znali da sam Crnogorac, rođen u brdskim krajevima...
Za vrijeme boravka u Alžiru, novinar, filmski snimatelj, Stevan Šćepo Labudović, bio je nekoliko puta izložen životnoj opasnosti, a posebno kada su Alžirci jednog dana spremali napad na francuske izviđačke avione.
- Francuzi su raketama nemilosrdno tukli alžirska mitraljeska gnijezda. Nastao je opšti krkljanac. Ja sam se nalazio na jednom uzvišenju s vojnikom koji me štitio običnom puškom - sjeća se Labudović. - Izašao sam iz žbuna u kome sam se bio za trenutak sklonio. Svuda oko mene ležali su mrtvi alžirski vojnici. Uzeo sam kameru i potpuno nezaštićen počeo da snimam. Odjednom, ugledao sam francuski avion koji se ustremio pravo na mene. Pomislih: ovo su moji posljednji trenuci, ovo je posljednji kadar koji ću snimiti. Pritisnuo sam kameru, očekujući mitraljeski rafal iz aviona. Avion je u brišućem letu proletio iznad moje glave. Osjetio sam miris sagorjelog benzina. Jasno sam vidio pilota. Nije pucao. Odahnuo sam. Ali avaj! Avion je napravio krug i uputio se opet prema meni. Pomislio sam da je francuski pilot želio da se poigra sa mnom, produžujući mi život za koji trenutak i da će ovog puta sigurno pucati. Držao sam kameru, očekujući smrt. Međutim, avion je optet proletio iznad mene i više se nije pojavljivao. Ni danas mi nije jasno zašto francuski pilot nije pucao. Da li ga je fascinirala moja drskost, hrabrost? Ili je možda vidio da sam stranac i novinar? Ne znam. Pisaću listu "Pari mač" da mi se, ukoliko je živ, javi ovaj pilot. Baš me interesuje zašto nije pucao...
Šćepo. Iz Ulice komske; beranske.
Bonus video:
