Roman “Svetlo u prozoru” britanske spisateljice Lusinde Rajli (prevela Branislava Radević-Stojiljković) je dirljiva priča čiju radnju autorka već na samom početku grana u više nivoa. U kontekstu ovog treba napomenuti da se ni jedan od tih nivoa priče previše ne osamostaljuje, ne udaljava se od osnovnog toka romna, već se međusobno prepliću i dopunjuju, pojašnjavaju. Zbog toga se s pravom može reći da ova knjiga nije samo knjiga o ratu, o ratnim zbivanjima i zlima koja rat nosi sobom, iako ratne teme zauzimaju veliki dio romana, već je ovo knjiga i o ljubavi, a nadasve o razumijevanju i oproštaju, zapravo o vrlinamna koje se pominju u mnogim vjerskim knjigama, ne samo onim iz hrišćanskog krila religije.
Ako bolje analiziramo knjigu “Svetlo u prozoru” onda neće biti teško primijetiti da je ovaj roman zapravo istorijska fikcija. Potom, da to nije samo puka porodična saga, već je i uzbudljivi triler iz Drugog svjetskog rata, ali s jednom značajnom posebnošću što u njemu nijesu svi Njemci opasni i zli kako su u nekim knjigama predstavljeni. U ovom romanu čitamo kako je bio priličan broj njemačkih ne samo običnih vojnika već i vojnih starješina koji nijesu podržavali Hitlera u njegovim surovim nacističkim naumima, ali su te svoje lične stavove morali da skrivaju. Lusinda Rajli kroz ovaj roman na vrlo suptilan, nekad i metaforičan pa i okultan način podsjeća čitaoca kako događaji u opštem smislu nikad nijesu bili previše jednostavni i lako razumljivi. Nasuprot tome, bili su, nekad više, nekad manje, složeni, samim tim slabo shvatljivi i slabo razumljivi. Međutim, kada je riječ o toj složenosti onda se mora priznati da ništa nije složenije i kompleksnije od čovjeka. Ljudi su uvijek bili po tom pitanju jedni drugima najnedokučiviji, najnepredvidljiviji, najsloženiji. A što je čovjek obrazovaniji i inteligentniji ta njegova složenost raste. Zato je teško definisati čovjeka. Pogotovo je teško definisati njegovu dušu, govoriti o njegovium pobudama, sklonostima, strastima...
Iako je roman “Svetlo u prozoru” višeslojan, njegova priča razuđena, ipak se jasno izdvajaju dva zapleta koji su, kao pretežno i svi drugi Lusindeini zapleti, međusobno povezni. Zapravo, skoro sve knjige Lusinde Rajli su ispripovijedane u dvostrukom narativu, sa snažnim pričama preplavljenim tajnama koje autorka veoma vješto stvara, ali ih isto tako veoma uspješno međusobno povezuje, spaja. To povezivanje priča najizraženije je u vremenskom smislu. Autorka spontano, i svakako veoma uspješno povezuje dogođaje iz prošlosti sa pričama iz sadašnjosti što čitaocu na prvi mah djeluje zabavno, mada je to ustvari daleko više od toga, jer je u osnovi tih priča ljudski karakter, ljudski moral, zapravo snaga i značaj porodične veze. U biti, za mnoge ljudske postupke, zapravo za kvalitet tih postupaka, od velikog značaja je razumijevanje prošlosti. Razumijevanje prošlosti je od neprocjenljivog značaja i za pravilan odgoj čovjeka, za njegovo odrastanje i stasavanje u zrelu i korektnu osobu, sposobnu za prevazilaženje čak i velikih problema. To je ujedno i jedan od važnih uslova da bi se živjelo srećno u sadašnjosti i lakše prihvatila neizvjesna budućnost.
Emili de la Martinijer je značajan lik ovog romana, veoma interesantan i impresivan. Njoj je majka umrla takoreći na njenim rukama što je još jače podspješilo da Emili s posebnim empatijama gleda na ljude, pogotovo na one napaćene i slabe, da ih shvata kao bića koja su, iako ne svojom krivicom, i ne po svojoj volji, došla na zemlju da odžive svoje zemaljske živote. Zbog toga je smatrala da bi ljudima njihova duhovnost trebalo da bude na većem nivou nego što inače jeste. Da li zbog toga ili ne, Emili u ovom romanu predstavlja lik produhovljene osobe, osobe sa racionlnim pogledima na svijet u cjelini, pogotovo na ljude i ljudski život. Svjesna toga da čovjeku nije dat život po njegovim zaslugama, već da ga je dobio na poklon, ko zna zbog čega, ona se bavila pitanjima koja se tiču i sudbine čovjeka. Ne znajući odgovor na pitanja kao što su ona: zbog čega neko mora da živi u stalnom siromaštvu, a neko u bogatstvu i sveopštem izobilju, Emili se otpočetka opirala svom aristokratskom porijeklu. Smatrala je ljudskom obavezom da i ona bude kao i svi drugi, obični ljudi. Jer ni ona nije ništa drugo do čovjek. I samo čovjek. Pogotovo su ti njeni stavovo prema životu zaživjeli poslije smrti njene glamurozne, rezervisane majke. Tada se Emili po prvi put osjetila nejakom i samom na svijetu. Bila je jedina nasljednica velikog porodičnog imanja na jugu Francuske što nju lično nije previše činilo sretnom. Pritom, jedna stara sveska pjesama vodi je u potragu za misterioznom i lijepom Sofijom, čija je tragična ljubav promijenila kurs porodične istorije. Kada Emili otkrije skrivenu odaju u vinskom podrumu porodične kuće, shvatiće da su njeni aristokratski preci bili povezani sa francuskim Pokretom otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dok otkriva porodične tajne, Emili se upušta i u lično putovanje kroz vrijeme. Time je shvatila da joj zamak može pružiti tumačenje sopstvene teške prošlosti, da joj može pomoći da konačno otključa svoju nejasnu budućnost.
U romanu “Svetlo u prozoru” prisutno je puno sadašnjosti isprepletene sa prošlim događajima. Zapravo, prošli i sadašnji narativ, porodične tajne, moralne dileme, međunarodne lokacije, agonije i ekstaze ljubavi, moć oproštaja... sve su to teme koje karakterišu većinu knjiga Lusinde Rajli, još od prve. To su teme koje fasciniraju čitaoca i mame njegovu pažnju jer je zaista zanimljivo upoređivanje različitih vremenskih perioda i sagledavanje šta se u medjuvremenu mijenjalo, a šta nije.
U nekim knjigama Lusinde Rajli junakinjje u sadašnjosti otkrivaju da su njihove ženske pretkinje imale istu strast i kreativnost kao one danas, ali da jednostavno nijesu imale slobodu da slijede svoje snove. Vrlo je interesantno otkrivanje kako su se vremena mijenjala, pogotovo - koliko su vremena oduvijek bila dovoljno jaka da mijenjaju i ljude i njihovu istoriju.
Svakako treba reći i to da je roman “Svetlo u prozoru” ispresijecan pjesmama koje je Lusinda Rajli napisala u ime Sofijinog lika koje su Sofiji poslužile da putem te, vrlo zahtjevne umjetničke forme izražavanja, što bolje izrazi svoj pogled na svijet. Sofija je polako gubila svoj vid pa je poezija za nju bilo terapijsko oslobađanje i način komunikacije sa njenim unutrašnjim svijetom.
Radnja romana “Svetlo u prozoru” smještena je uglavnom na jugu Francuske u oblasti Provanse, i u Parizu za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je Francuska bila pod nacističkom okupacijom. Tu se susrijećemo sa protagonistkinjom Koni koja se u Londonu 1943. godine obučavala da postane agent Čerčilovog Štaba za specijalne operacije kako bi bila ubačena u Pariz da pomogne francuskom Pokretu otpora. U ovom Štabu obučavani su agenti, muškarci i žene, koji su nakon obuke odlazili u Francusku. Među tim agentima bilo je četrdeset žena od kojih se samo njih dvadeset šest vratilo, jer su, kako autorka kaže, umjesto da ostanu u pozadini i da pletu čarape, išle na prvu liniju fronta i izlagale se nevjerovatnoj opasnosti. Očekivano trajanje života ovih agenata bilo je otprilike šest nedjelja. Ali ne obazirući se na očitu opasnost ove su se žene nesebično žrtvovale te su na taj način istinski pomogle otporu Francuza a što je sve zajedno odigralo značajnu ulogu u procesu poraza nacista.
Lusinda Rajli je rođena u Irskoj i u djetinjstvu je mnogo putovala, naročito na Daleki istok, u posjete svome ocu. Pošto se preselila u London, postala je glumica i radila na filmu, u pozorištu i na televiziji. Kasnije je po svom nacrtu sagradila kuću na ostrvu Ko Čang na Tajlandu, na zemlji koju je mnogo godina ranije kupio njen otac. Spoj njene ljubavi prema istoriji i ljubavi prema putovanjima, a naročito prema Tajlandu, nadahnuo ju je da napiše roman “Kuća orhideja”. Romani Lusinde Rajli “Ponoćna ruža”, “Devojčica na litici”, “Svetlo u prozoru” (svi u izanju Lagune) postali su međunarodni bestseleri.
Bonus video:
