Crno-bijele fotografije snimljene u zapuštenoj i ispražnjenoj fabrici “Fotokemika”, snimane isključivo na fotografskim materijalima koji su nekada u toj fabrici i proizvedeni, polazište su kratkog dokumentarca “Tvornica filmova” hrvatskog autora Silvestara Kolbasa, a koji će biti prikazan večeras pred podgoričkom publikom, na 14. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest, na košarkaškom terenu “Dragan Ivanović” u Njegoševom parku, u 21 čas.
Opisan kao svojevrstan filmski esej o fotografiji, ispričan kroz fotografiju, ovaj dokumentarac na jedinstven način svjedoči prolasku vremena i biološkom procesu starenja kroz propadanje fotografskog materijala. Istraživanjem fotografskog medija, kao posebno interesantno Kolbas je pronašao pojam/fenomen greške na materijalu (filmu, papiru, fotografiji), a u razgovoru za “Vijesti” dalje objašnjava i zbog čega.
“Sve je počelo fotografisanjem pomoću materijala koji su tamo napravljeni... Posebnost toga je što je tim filmovima prošao rok trajanja, pa je tako bila onemogućena optimalna fotografska produkcija. To znači da slike jednostavno nijesu dobre i da imaju neku grešku. Ta greška je meni bila korisna, jer sama po sebi nosi informaciju o prolasku vremena, propadanju, starenju i tako je postala neizostavan dio priče”, rekao je Kolbas juče najavljujući projekciju.
Neznajući šta će dobiti, Kolbas se upustio u eksperiment - avanturu fotografisanja koja je rezultirala izložbama u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu i u galeriji “Prica” u Samoboru, što je u javnosti odlično prihvaćeno. Kako na izložbama nije bila ispričana cijela priča, tako je Kolbas krenuo u novi poduhvat i od tih, loših fotografija i svjedočanstava ljudi koji su nekada radili u fabrici, počeo snimati film...
Kolbas podsjeća da je “Fotokemika” bila jedina jugoslovenska fabrika fotomaterijala i nalazila se u dva pogona, u Zagrebu i Samoboru. Fabrika je danas zatvorena, nakon dugog propadanja koje je krenulo i mnogo ranije nego se u konačnom i desilo, a intenzitet propadanja se odvija i kulminira sa raspadom Jugoslavije. Tako, oda fotografiji i priča o fabrici čiji je prvobitan naziv identičan nazivu dokumentarca, istovremeno biva i priča o negativnim posljedicama tranzicije, propasti industrijalizacije i radničkog pokreta.
Podstaknuti fotografijom i istražujući njenu prirodu i domete, realizovali ste kratki dokumentarac “Tvornica filmova”. Šta Vam je bilo najizazovnije prilikom samog rada, s obzirom na materijal koji ste koristili a koji je daleko od standardnog?
Uzevši u obzir da sam možda stariji čovjek pred penzijom, došlo je vrijeme za neki rezime. Fotografija je moja rana ljubav i zbog fotografije sam krenuo u cijelu ovu priču. Međutim, u životu sam radio malo stvari konkretno vezanih za fotografiju, jer je snimanje nudilo više posla. U nekom trenutku sam se osjetio nedovoljno ostvarenim kao fotograf. Kada se pojavila priča o “Fotokemici”, iz ličnih razloga mi je malo zaigralo srce, jer je to u doba mojih početaka bio dominantni brend, svuda dostupan i jeftin. Naravno, postojale su bolje stvari koje su stizale sa zapada, ali su bile teže dostupne i skupe. Kada sam krenuo da radim te fotografije dobijao sam nešto fotomaterijala različitih formata, pa i plan-filmove (to su oni veliki filmovi za one velike kamere sa mijehom, objašnjava Kolbas) sa čime se ja u životu nijesam mnogo sretao, tako da sam ih morao nabaviti i usavršiti svoje znanje rada sa/na njima. Problem tog rada je što je vrlo spor, snimi se nekoliko slika dnevno, a ja pritom radim u toj napuštenoj fabrici kojoj sam, srećom, imao pristup sve vrijeme, zahvaljujući razumijevanju ljudi.
Godinama sam odlazio toj prašini bez struje, toj vlazi, hladnoći i sve pomalo snimao. To je dio procesa koji danas nije zaboravljen, ali je prorijeđen. Za vrijeme moje mladosti je svaka druga pristojna kuća imala foto-laboratoriju, a danas mnogi i ne znaju šta je to. Ja sam morao oformiti laboratoriju u kojoj mogu uvećavati djela sa velikih negativa i samo za to mi je trebalo oko godinu i po dana, zbog organizacijskih izazova. Srećom, imao sam podršku hrvatskih institucija (Ministarstva kulture i HAVC-a). Svakako je bio dug i složen posao, a pojavljivala su se i razna iznenađenja. Proces je tekao tako što sam ja snimao, pa onda davao stvari na razvijanje, da bih nakon nekog vremena dobio povratnu informaciju o tome šta sam ja zapravo snimio, koji materijali su uopšte upotrebljivi, ali i uputstva za dalje... Sve to je uticalo na moju odluku o tome kako sam dalje radio.
Sve to je trajalo nekih četiri, pet godina i onda stalo u kratki film od 15 minuta?
U filmu se tih četiri-pet godina i vidi i ne vidi, ali je film zapravo kondenzat toga. Kada pogledate film, koji je rađen na jedan eksperimentalni način biće vam dovoljno jasno zašto je odabrana kratka forma kao optimalna.
Opis filma nosi prizvuk romantičarskog odnosa prema fotografiji, ali i vremenu postojanja “Fotokemike”. Koliko se filmom oslikava i odnos prema fotografiji koja brzinom današnjih klikova gubi vrijednost i dragocjenost? A tu je i (pod)sjećanje na analogno doba, ali i razne dosege Jugoslavije...
Dobro ste postavili to pitanje. Što se tiče romantičarskog - ima tu nešto... No, kod nas je odavno uspostavljen običaj, da ne kažem trend, žaljenja za prošlošću s mišlju da je sve tada bilo bolje. Puno stvari je bilo bolje, ali ne sve. Film nastoji da ne bude jednoslojan i jednosmjeran u tom pogledu, posebno što se tiče društvenih odnosa, ekonomskih odnosa, radničkih prava i tako dalje... Tu se nude naznake jedne slojevite slike da ni onda nije sve bilo crno ili bijelo, da nijesu samo cvjetale ruže, već ima i kritičkih, disonantnih tonova unutra. Što se tiče fotografije, temelj jeste u nekom smislu romantičarski, zato što analogna fotografija, za razliku od današnje digitalne, traži odluku u trenutku, pritom ne mislim samo na Bresonov odlučujući trenutak. Neophodno je donijeti odluku i ako se snima pejzaž da ćeš kao autor u određenom času napraviti određenu kompoziciju, zauzeti neki položaj u prostoru, iskoristiti određeni objektiv, ekspoziciju ili šta ti već treba. Dakle, moraš odlučiti i nećeš se kao danas baviti naknadnim odabirom i naknadnom popravkom... Taj trenutak odluke daje važnost tom činu i analognoj fotografiji. Klasična fotografija je figurativno neka vrsta klesanja u kamenu. Ona nije i neće odumrijeti, ali mijenja funkcije. U tom smislu postoji romantičarski prizvuk... Sa druge strane, činjenica da ti materijali stare, da imaju nešto organsko i biološko u sebi, daje analogiju sa ljudskom sudbinom, pojedinačnom, jer svi dolazimo i prolazimo. Ima u tome nešto mnogo lijepo.
Pored toga, može li “Fotokemika”, odnosno “Tvornica filmova” biti i paralela društvu generalno, raspadu i tranziciji?
Ni to nije jednodimenzionalno... Postoji jedno opšte uvjerenje javnosti da je sve upropašćeno samo pljačkaškom privatizacijom. Ne kažem da nije, svjedočio sam tome i sam, ali i tu ima elemenata nebrižnog odnosa države, društva kojem nije bilo stalo, a dojam je da je fabrika velikim dijelom propala iz ekonomskih razloga, zbog neadekvatnog vođenja, ali i činjenice da ona ovom društvu nije trebala. Tu se otkrivaju neki dodatni slojevi, ali priča koja bi se primarno bavila radničkim pravima, ljudskim sudbinama koje se tranzicijom mijenjaju na neugodan način, jer mnogi ostaju bez posla, prekvalifikuju se, odlaze u prisilnu penziju, nijesu plaćeni za svoj rad, svega sam se nagledao, ali takva priča bi zahtijevala drugačiji pristup, više analitički. Film svakako ukazuje da ta dimenzija postoji, da su s jedne strane ljudi bili ponosni što imamo takvu fabriku, što je u to doba imalo jednu stratešku važnost. Tvornica je napredovala na onaj način na koji je mogla napredovati u tim društveno-političkim okolnostima u tom času. Nije bilo posve idealno, imalo je svoja ograničenja.
Poetičan momenat su i neispravne fotografije i greške u materijalu koje postaju važan dio umjetničkog rezultata.
Tako je, fotografije koje su nastajale su svakakve, a montažer koji se time bavio birao je i moje greške, ne samo greške u fotomaterijalu, već je i moje nehotične i uvrstio ih u to. Pored toga, postoji još jedan sloj koji u filmu manje primjećujemo, a na izložbi se bolje vidjelo. Koristio sam fotopapire koji su isto bili Fotokemikini i isto su imali grešku. Kada sam te negative sa greškom povećavao na papirima sa greškom, a pritom greške nijesu iste već se razlikuju, dobijao sam neke neočekivane rezultate. Tu ima svega...
Najavili ste da planirate da napravite i fotoknjigu od ovog materijala. Radite li na tome i koliko finansijski faktor utiče na tu ideju?
Nažalost, ne radim na tome, što ne znači i da neću. Pitanje je hoće li biti snage, uticaja i mogućnosti da se to dogodi. Problem sa takvom fotoknjigom je taj što bi ona trebalo da bude velika, dobro urađena i uređena, dobro štampana..., jednom riječju - skupa. Za film postoje mehanizmi i produkcije koje su neka vrsta servisa koji pomognu da se stvari dese, a u izdavaštvu to nije slučaj. Sredstva se mogu dobiti iz raznih izvora, ali postoje i određene komplikacije, isključivosti, rokovi... Sve to je jako zahtjevno, ali bi me taj rad mnogo veselio.
Moje filmsko stvaralaštvo je dvostrano. S jedne strane radim dugometražne, lične, jako intimne filmove u kojima su obuhvaćene veoma bitne tačke iz mog života i sad završavam treći film, a sa druge strane radim i kratke filmove, više eksperimentalne forme. To se povremeno prepliće sa fotografskim djelovanjem, izložbama i slično, jer se koriste neki slični materijali. Saradnje su u svemu tome veoma važne. Tako sam sarađivao sa Marinom Viculin sa kojom sam napravio nekoliko divnih projekata, između ostalih i “Kino Crvena Zvijezda”, što je bila izložba i eksperimentalni film, a u novije doba tu je i Leonida Kovač koja je profesorica teorije umjetnosti na likovnoj akademiji u Zagrebu i značajna kustoskinja. U saradnji sa njom sam uspostavio i Fotokemiku... Prema njenim riječima, ova knjiga bila bi poduhvat i koncept poseban i rijedak u svijetu, vrijedan rada koji bi zahtijevao dosta truda, koncentracije, vremena...
Imate li neka očekivanja od projekcije u Podgorici?
To je zanimljivo - starija generacija voli razgovarati o fenomenu “Fotokemike” i fenomenu klasične, analogne fotografije. Tu izvlače mnoštvo tema. Kako je analogna fotografija danas prisutna i kod dijela mladih, zna i njima biti zanimljiva za pitanja i razgovor, pa i identifikaciju sa vremenom i fenomenom. Ne bih da otkrivam, ali kada vidite način filmske prezentacije, pitanja stila takođe dolaze u obzir za interes i razgovor. Naravno, neka publika bolje primi taj film, neka lošije, jer čim imate nešto eksperimentalno, to nije mnogo hermetično. Neću reći da imam tremu, ali zanima me kako će ljudi reagovati.
Dugogodišnji dokumentarac o vlastitoj djeci i porodici
Kazali ste da uskoro treba da izađe i Vaš treći dugometražni dokumentarac. Intimna priča, a o čemu se radi?
To je lični dokumentarac radnog naziva “Naša djeca”, nastaje već desetak godina i tiče se moje troje djece. Njih troje je jako različito i svako nosi neku svoju priču. Naravno, to generiše i različite odnose, njih međusobno, ali i moje sa njima, pa i u porodici uopšte. Stvari su se promijenile od trenutka i ideje da se radi taj film, pa do danas. S malo straha svi očekujemo gledanja filma: ja zbog toga kako će ga primiti članovi porodice, svako ponaosob, a oni vjerovatno s malo nelagode iščekuju da vide rezultat. Film je praktično gotov, ali mora proći tu najvažniju verifikaciju. Sve svoje lične filmove sam radio u produkciji “Faktuma”, najvažnijoj hrvatskoj dokumentarnoj produkciji koju vodi Nenad Puhovski koji je inicirao i ovaj projekat i u njemu uočio temu o kojoj sam i sam razmišljao, iako nijesam bio odlučan.
S obzirom na to da je porodična priča u pitanju, kakva su očekivanja i čega/koga se ponajprije tiču?
Tek ćemo vidjeti kako će to proći. Ja sam dao sve od sebe da napravim nešto što mi se čini uravnoteženo i toplo i nastojim time da pokažem svoju ljubav i nadam se da će to biti tako i doživljeno. U tom kontekstu, čini mi se da sam napravio nešto dobro i da mi je to najbolji film do sada, a kakva će biti recepcija, prvenstveno porodice, a onda i publike, teško je prognozirati.
Pojedinačne priče su važne
Kada su u pitanju Vaši dugometražni dokumentarci, zaključujem da su neka vrsta dnevnika, intimno svjedočanstvo perioda, života... Koliko je to osjetljiv treren, senzitivno za Vas kao nekoga ko je istovremeno i učesnik i stvaralac, i ispred i iza kamere?
U dokumentarnom svijetu je zapravo jako prisutno da ljudi rade lične i intimne dokumentarce u kojima se ili bore sa svojim demonima ili tematizuju nešto iz svog života i okoline. To je češće nego što nam pada na pamet, ali je istovremeno i jako teško, jer je teško istovremeno biti i unutra i vani, a zadržati, ne objektivnost jer je sve uvijek subjektivno, već neku vrstu neutralnosti ili odmaka... Zato montaže dugo traju i teško je uspostaviti neku strukturu, a sa druge strane postoje i neke stvari koje su osjetljive i od kojih zavisi kakav će koji lik ispasti, važno je da ne bude lažno... Tako da je sve dosta osjetljivo...
Moj prošli dokumentarac tog tipa zvao se “Ratni reporter” i tema je bio moj ratni put kao snimatelja tog proteklog rata kod nas. U to doba sam radio za Hrvatsku radio-televiziju i snimao na ratom pogođenim područjima u Hrvatskoj. Međutim, ja sam to specifično proživljavao, jer sam istovremeno imao i neke lične drame, a negdje sam želio i na iskren način da pokažem primjer borbi pojedinca... Do tada su se radili samo herojski dokumentarci, kolektivne priče, a personalnih vizura nije bilo. Meni se učinilo da sam ja možda privilegovan jer imam nekog vizuelnog materijala iz tog razdoblja, pa mogu ispričati i neku svoju ličnu priču... I ne radi se tu o tome čije su sudbine gore ili bolje, već o tome da su svačije priče pojedinačno važne. Ja sam to pričao iz svoje vizure i sebe sam ogoljavao.
U novom filmu je problem što ne ogoljavam samo sebe, već i porodicu. Može biti da će sada biti spornih momenata (smijeh).
Bonus video:
