Prije skoro četvrt vijeka, književnik, novinar i publicista, Miroje Vuković odlučio je da napiše roman “Engleska posla” ne sluteći da će mu biti potrebne 23 godine i četiri knjige da u stvari ispriča priču o nama, o nestanku jedne države, ali i ideala, o ljudima koji su vjerovali u bolje sjutra, a ispalo je da bolje, od onog juče, ne postoji, o sudaru ideologija i budućnosti koja i dalje živi u prošlosti.
Prvi roman “Engleska posla” u kojem Grigorije Nedić “bije bitku” sa samim sobom, idealima, Vuković je objavio 2000.godine, da bi 2016. iz štampe izašao nastavak - “Engleska posla II - Sudbina jednog sna”, a prošle godine ja objavljivanjem trećeg i četvrtog dijela, “Iskušenja Grigorija Nedića - Engleska posla 3” i “Grigorije Nedić - Riječ poslije - Engleska posla 4”, zaokružio priču o vremenu kada smo vjerovali u novo obećano društvo, a dobili stare podjele, mržnje i nepravde. Nove knjige predstavio je krajem decembra u Podgorici...
Dok je u prva dva dijela narator sam Grigorije, “čovjek kakav se rijetko sreće”, a još rjeđe opstaje, u druga dva dijela narator je njegov prijatelj, glumac Matija Burić koji kazuje, komentariše, vrednuje likove iz prethodna dva romana, koji priča priču o čovjeku kome je Partija, sa velikim “p”, bila san teško dostižan, a koji je shvatio da je, kako to reče pripovjedač, “njegova Partija bila i ideal i vjera, i nada i san”.
“Pripovjedačka perspektiva trećeg lica omogućava autoru da ulogu svjedoka povjeri pripovjedaču koji promišlja Grigorijev život, čini ga predmetom romaneskne priče... Roman o iskušenjima Grigorija Nedića odvija se u četiri poglavlja i u numerisanim glavama, u kojima se mozaički gradi Grigorijev lik”, zapisala je o trećem nastavku prof. dr Lidija Tomić.
Prema njenim riječima, lik Grigorija Nedića uključuje društveni život snažnih političkih i socijalnih previranja, od kojih su dominantni motivi komunističkog vremena i njenih tragičnih promašaja koji su vodili neminovnom raspadu države.
Oduševljenje Partijom, početkom rata u Bosni, Grigorije zamjenjuje empatijom, ljubavlju i žrtvovanjem za ugrožene tragičnim slijedom događanja. Ali, kako je istakla Tomić, Grigorije se, za razliku od drugih, ne okreće protiv Partije, ne napada je i ne satanizuje. Njemu, za razliku od drugih, Partija nije bila ideal zbog koristoljublja, pa zbog toga i “čuva dostojanstvo jednog uvjerenja tako što ga preusmjerava prema humanitarnom radu”.
“Ovaj roman nije priča o zlu, koliko o iskušenjima zla u ratnom i političkom dijapazonu događaja... Politika određuje međuljudske odnose, a pozorište život u igri. Roman Miroja Vukovića oblikuje stvarnost kao plod igre. Pozorišne predstave, kaže pripovjedač, podrazumijevaju podjelu uloga, a životne - dejstvo interesa koji ih određuju”, riječi su profesorice Tomić.
I dok u “proključalom bosanskom loncu” opasno vri, dok se komunistički sistem i država u koju je Grigorije vjerovao ruši, on na dobro uzvraća dobrim, na zlo ćutnjom.
Četvrta knjiga predstavlja Grigorijeve dnevničke zapise do kojih je, nakon njegove smrti, došao narator, glumac Matija Burić.
“Čitljivost poetskog jezika Miroja Vukovića doživjela je u najvećem dijelu romana svoju kristalizaciju zahvaljujući, prije svega, autorovoj sposobnosti da mnoge ekvivalente jednog, po mnogo čemu epskog vremena, sažme u čiste monološke raspre, čija nas uvjerljiva obojitost ne može ostaviti ravnodušnim”, zapisala je recenzentkinja obje knjige Jovanka Vukanović.
Prema njenim riječima, Vuković je uspio da gradeći likove, prije svega lik Grigorija Nedića, nađe adekvatnu poetsku senzibilnost, da jednu istorijsku dionicu, “njenu veoma složenu ideološku i sociokulturološku matricu” oslika na pravi način.
Bonus video:
