Knjiga vladara oblasti Šan - je najvećim dijelom skup drevnih kineskih traktata o metodama upravljanja državom i narodima od kojih su neki stari i više od 2000 godina. To su filozofsko-politički traktati koji se mogu smatrati spomenikom kineske duhovne tradicije jer mudrost sadržana u njima je neugasiva opomena svim generacijama ljudskog roda. Osnovna namjena tih traktata je da se na najpodrobniji način obrade informacije o nekoj značajnoj temi. Autorstvo ovih traktata koja obrađuju mnoga kineska predanja pripisuju se državniku i reformatoru stare Kine, Gupsun Janu (390-338.g. prije nove ere) poznatom u istoriji pod imenom Šan Jan - vladar oblasti Šan. Kao što se i kaže u ovoj knjizi, njegov traktat predstavlja savršeni primjer despotske države. Informacije sadržane u tim tekstovima nijesu čitali i proučavali samo Šan Janovi savremenici već i mnogi drugi učeni ljudi kroz brojne generacije. Među te čitaoce ubrajaju se i mnogi kineski državnici, vladari, filozofi, pravnici, a neki od njih učili su napamet pojedine njegove odlomke, jer je Šan Jan mnogo prije Makijavelija proklamovao i obrazložio princip oslobađanja politike od morala.
U ovoj se knjizi kaže da je Šan Jan bio izuzetno pronicljiv vladar koji je u toku vladavine sproveo brojne reforme, a neke od njih su u mnogome doprinijele očuvanju drevne Kine kao moćne države. Ovdje svakako treba spomenuti metode kojima je privolio ljude svoje carevine da steknu povjerenje u njega kao vladara, ali i povjerenje u zakone koje je donosio.
Godine 356. prije nove ere, Šan Jan je naredio narodu da se međusobno podijeli na grupe od po pet i deset porodica kako bi lakše uspostavio sistem uzajamnog nadzora. Taj uzajamni nadzor je podrazumijevao i razne oblike međusobnog špijuniranja, ali i odgovornosti. Tako na primjer: ko ne bi prijavio zločinca, bio bi posječen na dva dijela, a ko bi ga prijavio, bio bi nagrađen. U prestupnike svrstavani su i oni ljudi koji bi krili zločinca pa je i za njih bila predviđena kazna isto kao za izdaju, odnosno - kao za ratnike koji bi se u ratu predali neprijatelju. Oni koji su imali ratničke zasluge, od vladara bi bivali nagrađivani dodjelom plemićkog zvanja.
Nekoliko godina kasnije Šan Jan je zbog lakše i efikasnije vladavine svim djelovima carstva sproveo još mnoge serije reformi, kao i onu koja se odnosila na teritorijalnu podjelu njegove carevine. Tako se čitava teritorija njegovog carstva podijelila na srezove (ukupno 31) kojima su upravljali carevi najpovjerljiviji činovnici. Neke njegove reforme iz raznih razloga, a najčešće zbog njihove pretjerane surovosti, nikad nijesu ni sprovedene u život, već su služile više za zastrašivanje naroda. Na kraju, Šan Jan je vrlo neslavno okončao svoj život. Bio je žrtva zakona uzajamne odgovornosti koja se faktički odnosila na obavezu dostavljanja i špijuniranja, a koga je svojevremeno sam uspostavio. Zbog toga, kada je pao u nemilost svojih protivnika, niko ga nije smio skrivati niti na bilo koji način pomagati mu, već naprotiv, svi su dostavljali i odavali sve što su znali o njemu i njegovom bjekstvu. Zahvaljujući tome uhvaćen je na zahtjev pristalica aristrokratije koja ga je progonila, a potom i bio kažnjen smrću tako što je “raščerečen pomoću dvokolica”.
U ovoj su knjizi obuhvačene sve sfere ljudskog života. Obuhvaćena su pravila ponašanja, rada, življenja u najopštijem smislu. “Knjiga vladara oblasti Šan” po savjetima koje je davala narodu i po opisu posljedica koje bi mogle da zadese prestupnike za neposlušnost, u velikoj mjeri podsjeća na neke hrišćanske knjige, prije svega na Bibliju, odnosno na knjige starozavjetnih proroka.
Treba imati na umu da se ova knjiga u dugom vremenskom periodu (od 4. vijeka prije nove ere pa sve do 13. vijeka nove ere - kada se pojavilo njeno prvo štampano izdanje) širila na susjedne oblasti (Japan, Koreju, Vijetnam) prepisivanjem, što znači da je prvobitni sadržaj knjige vjerovatno trpio razne nenamjerne, ali možda i namjerne, izmjene ili greške.
U razdoblju od 7. vijeka prije nove ere pa sve do 3. vijeka nove ere Kina je bila konglomerat razjedinjenih carstava i u ovoj knjizi se govori o tim carstvima i njihovim carevima a posebno o uzrocima i posljedicama njihovog međusobnog nadmetanja u borbi oko toga kojem će od tih carstava pripasti pravo da bude ujedinitelj svih ostalih carevina. Tako je oko 5. vijeka prije nove ere vodeći položaj u zemlji zauzimalo sedam krupnih carstava, sedam careva, ali i oni su bili u stalnoj međusobnoj borbi za dominaciju u zemlji. U istoriji je ovaj period poznat kao period Čžango, odnosno, period “zaraćenih carstava”. Tada su obogaćeni članovi nekih seoskih opština iz nearistrokratskih rodova počeli da sve više utiču na pozicije zaraćenih strana. Za većinu kineskih mislilaca od 7. do 3. vijeka prije nove ere, a čija su razmišljanja zabilježena u traktatima ove knjige, karakteriše intenzivno bavljenje političkim teorijama, problemima upravljanja državom i narodom. Jedan od najvažnijih osnivača kineske istoriografije, Sima Tan (135 - 87. godine prije nove ere) bio je dvorski istoričar. Govorio je da su se mnogi filozofi drevne Kine zalagali za stvaranje sopstvene koncepcije upravljanja državom. U tome su se posebno isticali predstavnici dvije škole: konfučijanske i legističke, koje su inače bile protivurječne, suprotne po svojim metodama mada su težile istom cilju - ideološkom obrazloženju snažne centralizovane države.
U nekim traktatima koji inače predstavljaju važne djelove ove knjige, govori se i o filozofima drevne Kine koji su bili u stalnoj potrazi za iznalaženjem najsavršenijeg modela države i društva. Tu je prije svega riječ o Gruan Čžunu, Czi Čanu, Konfučiju i Mo Cziu. Razdoblje od 7. do 5. vijeka prije nove ere karakterišu pojačana trvenja careva sa predstavnicima nasljedne aristrokratije zbog preuzimanja potpune vlasti.
“Knjiga vladara oblasti Šan” zbog lakšeg praćenja materije kojom se bavi, napisana je u pet svitaka, a svaki od tih svitaka sadrži po više odjeljaka. U prvom odjeljku, prvog svitka ove knjige govori se o izmjenama zakona koja su se događala u doba cara Sjao Guna. Tu se kaže da su tri careva velikodostojnika raspravljala o suštini izmjene zakona i tražili način pomoću koga bi vještije vladali narodom i pritom došli do stava da se ne valja raspravljati s narodom o svojim poduhvatima, ali se može zajedno sa njim radovati dobrim rezultatima i uspješnim okončavanjima započetih radova.
Kada je rijeć o odnosu ljudi prema zabranama u ovoj se knjizi kaže da se obični ljudi kažnjavaju surovo zbog nepoštovanja zakonskih zabrana, a kada vladar to isto čini ili čak mnogo bezobzirnije prekrši te iste zabrane, onda su kazne neshvatljivo blage ili čak zanemarljive.
Ovakvo stanje ukazuje da državu preplavljuju zločinci. Da će država brzo osiromašiti. Da bogati neće uspjeti da sačuvaju svoj imetak, a siromašni neće moći da se uspješno bave svojim poslovima. Pod tim okolnostima njihove će oranice zarastati u korov, a obični narod će biti primoran da neophodnu hranu nabavlja na nepravednom i nezakonitom načinu. A kada zemljom upravlja mudrac, kažnjavani zločinci ne zauzimaju državne položaje, a zlotvori ne postaju činovnici. Ovdje se kaže da pametan vladar ne bira pogrešan put i ne odobrava nemire, već pomoću zakona uvodi poredak koji je najefikasniji i najprihvatljiviji u datoj situaciji. Tada ni njegovi činovnici neće moći da krše pravila. Biće sasvim jasno za šta je predviđena kazna, a za šta nagrada. Oruđe zakona imaće jednako mjerilo za sve.
Drugi odjeljak ovog svitka sadrži ukaz o obradi neobrađene zemlje. U tom ukazu između ostalog se kaže da ako gramzivi činovnici ne budu mogli da postupaju koristoljubivo i da se bogate na račun naroda, zemljoradnici neće propadati. A ako zemljoradnici ne propadaju i još imaju slobodne dane, neobrađena zemlja biće obrađena. Takođe se kaže da ljudi koji za platu dobijaju hranu u izobilju, a kod sebe drže ogromne gotovine, time upropašćuju zemljoradnike. U ovom odjeljku se govori i o zabrani trgovcima da kupuju žito po niskim cijenama što je i u drevnoj Kini remetilo normalno stanje na tržištu. Zbog toga je država konstantno nastojala da kroz svoje zakone koriguje nepravilnosti u trgovini, pogotovo u trgovini žitom, kako bi se spriječile razne špekulacije i nezakonite radnje po tom osnovu. U ovom odjeljku se govori i o zakonu uvodjenja i plaćanju poreza, o načinu sticanja povjerenja u vladara od strane naroda.
“Knjiga vladara oblasti Šan” je u suštini osnovni legistički kanon čiji je značaj u istoriji Kine veoma veliki. U ovoj se knjizi jasno kaže da je kinesko državno uređenje, a s tim u vezi i učenje Šan Jana, bitno uticalo na rasprostiranje kineske kulture na susjedne oblasti, na susjedne države istoka Azije.
Bonus video:
