Najprije želim da zahvalim za organizaciju predavanja o novim naučnim otkrićima vezanim za srednjovjekovni Kotor, kao i za inicijativu da se objavi dopunjeno izdanje moje studije Žene srednjovjekovnog Kotora objavljene 2002. godine na 400 stranica. Izdanje planiramo dogodine, s novim otkrićima, na 600 stranica. Upravo radim u Istorijskom arhivu Kotor, i sređujem građu koju sam prikupila u arhivima u Napulju i Vatikanu, a čeka me posao u Biskupskom arhivu Kotor.
Istorijska nauka danas se usredsređuje na svakodnevnicu. Politička istorija, bitke, ratovi, ugovori između zaraćenih strana već je popisana istorija. Pozitivistička istorija suočena je s problemom: da li je to doista sve što možemo da kažemo o prošlosti? Posebno se to tiče srednjeg vijeka jer on je kamen temeljac savremenog društva.
Živimo u gradovima koji imaju srednjovjekovna jezgra, obrazovanje se temelji na tim dostignućima. Mi smo, u neku ruku, patuljci na ramenima divova. Ovo poređenje potiče iz pera francuskog učenjaka, Bernarda de Chartresa, koji je umro u XII vijeku. Bernard je pisao da smo mi “patuljci na ramenima divova”. Naš pogled može da dosegne više i vidi dalje nego oni, ne što bi naš vid bio pronicljiviji, ili naša visina glednija, već stoga što nas uzdiže stas divova.
Medievista žrtvuje mnogo vremena kako bi njegovo obrazovanje bilo isto kao obrazovanje srednjovjekovnog intelektualca, zvanog sholastik. On ulazi u proučavanje pismenih izvora kao insajder, neko ko razumije tekst i propratne činjenice iznutra. Ne iščuđuje se u odnosu na realnost, niti osuđuje činjenice, niti unosi današnje kriterijume u ocjenu tadašnjih običaja i pravila.
KUĆNO NASILJE
Danas je kućno nasilje za osudu i vodi pravo u zatvor. U srednjem vijeku je bilo normalno da se muškarac iživljava na ženi. Maksimum čemu se žena mogla nadati je bilo da muža neko opomene. Primjer toga je stav Eneja Silvija Piccolominija, kasnijeg pape Pija II. U jednom od svojih pisama opisuje Piccolomini šamare, nevjerstva i prijetnje smrću koje je izvjesni muž upućivao supruzi. Žena je pobjegla, a Piccolomini osuđuje nasilje i traži da muž bude opomenut i vrati se ženi ako promijeni način života. Ništa drugo se nije moglo učiniti, kućno nasilje nije bilo kažnjivo.
Žene pozitivističku istoriju nisu zanimale, osim kraljice ili pripadnice dinastija. U srednjovjekovnom Kotoru je na ulicama i u okolini bilo više žena nego muškaraca. One su u njihovom odsustvu, jer su to često bili pomorci, ratnici i trgovci, vodile domaćinstva i donosile važne odluke.
Kako se tada djevojka udavala rano, često za starijeg muškarca, rano je ostajala udovica i morala je biti samostalna. Starost zaručenih djevojaka je mogla biti od osam godina nadalje. U Kotoru i svim gradskim sredinama težilo se da brak bude sklopljen uz učešće crkve, premda ne oduvijek. U Pontifikalu kotorske crkve upisana je odluka kotorskog biskupa Grimoalda iz 1090. godine kojom nastoji da ukine rđav običaj da se u Kotoru obavljaju vjenčanja bez učešća crkve, u kući, samo preko razmjene prstenja i između srodnika četvrtog stepena.
Brak je bio moguć samo ako nisu postojale bračne prepreke, takozvane impedimenta matrimonii. Kako kaže jedan pripadnik kotorske vlastele, Ivan Palmica: “Brak čini legitimnim prisustvo roditelja, vjeridbe, sklapanje braka u crkvi, svečanost. Drugačije sklopljen brak zove se razvrat”.
Preduslov sklapanja bračnog ugovora bio je miraz. Miraz koji je žena unosila u brak bio je sa pravnog gledišta neotuđiv i rezerva žene poslije smrti muža. Muž nije smio da troši ženin miraz niti ga je smjela trošiti ona, osim u izuzetnim slučajevima odobrenin od vlasti.
Kao i danas, brak je mogao biti i dobar i loš. O dobrim bračnim odnosima se u sudskoj dokumentaciji ne govori, oni se podrazumijevaju. Ali oni loši, odnosno veoma loši, gdje više nije bilo drugog izlaza do suda dobro su poznati. Istjerivanje žena iz kuće je bila ne tako neuobičajena stvar. Pošto je crkveno sklopljeni brak bio neraskidiv, žene su se dovijale kako da izađu iz braka smišljajući valjane razloge.
U vremenima kada su katolički gradovi bili opkloljeni neprijateljskom vojskom, mnogi Kotorani i Bokelji pali su u tursko zarobljeništvo. Tako je na primjer Ruško iz Žanjica na Luštici pao u tursko zatočeništvo prije 1513. godine. Kada je dospio u Kotor njegova supruga Jela je odbila da mu se vrati. Izjavila je da nipošto ne želi se nastavi u braku sa čovjekom koji je postao nevjernik, i nikada joj se nije dopadao. Ovo je ključno - nije joj se dopadao.
Jela je namjeravala da se ratosilja supruga, optužujući ga da je u zarobljeništvu postao musliman. Ruško je, međutim, dokazao da je istrajao u hrišćanskoj vjeri. Prema njegovom iskazu, “nikada nije bio Turčin nego je ostao vjernik pravoslavac; sada namjerava da se vrati katoličkoj vjeri”. Kada se vratio u Bar, pošao je bos u crkvu sv. Đorđa i naručio dvije mise. Crkveni sud kojem je predsjedavao biskupski vikar Francesco Bolica smatrao je nepobitnom činjenicom da je Ruško hrišćanin. Brak je proglašen validnim.
Isto tako je Kotoranka Jana Tomić godine 1515. tražila da bude poništen njen brak sa nekim Vićencom iz Kremone, koji je bio zarobljen i navodno postao musliman (incidit in gentilitatis errorem sub secta mahometana). Iz braka je izlazak bio teško zamisliv. Za bjekstvo je žena mogla biti kažnjena gubitkom miraza, kao Tomazina, supruga kotorskog zlatara čije se ime diskretno ne spominje. Tomazinu su našli u današnjoj Albaniji i tamo je nju stigla ruka pravde. Naime, Tomazinin čin nije samo problem nje i supruga, nego opovrgava jedan od sakramenata katoličke vjere: brak. Crkva nije priznavala vezu muškarca i žene ako nije bračna.
Ni preljuba se u katoličkoj sredini nije smatrala za valjani razlog razvoda. Žena je mogla biti istjerana iz postelje, zajedničkih prostora i od stola (znači, supružnici nisu jeli zajedno), no i dalje je bila udata.
OTMICE ŽENA
U bjekstvo žene spadaju i otmice, prilično česte. Osim pravih, bilo je i insceniranih otmica. Naime, otmičar je imao obavezu da otetu djevojku oženi i to bez miraza. Uglavnom je do toga dolazilo u slučaju siromašnih djevojaka koje se nisu mogle nadati mirazu.
Rijedak slučaj “pretvorne” otmice je slučaj Vjekuše Paskvali, pripadnice imućne porodice koja se dogovorila s Crnogorcem Dačicom iz Veljih Zalaza kod Njeguša da je “otme” i udala se za njega. Njen otac, stavljen pred svršen čin, nije imao kud nego da kćerki dadne blagoslov. Osjećao se, ipak, dužan da tu odluku obrazloži. Izjavio je da ga je kćerin postupak veoma uvrijedio. Ali, ne želeći da voljeno čedo unesreći, oprašta i njoj i zetu.
Međutim, ni blagoslov ni oprost nisu spriječili posljedicu čina: Vjekuša se morala odreći svih dobara njene babe i majke, Buća i Bolica, i to u korist oca i braće. Ostala je, dakle, bez miraza koji je inače u tim kućama bio velik - njena sestra je dobila 836 perpera u tkaninama i srebru i dvije kuće. Sličan miraz bi dobila i Vjekuša da se nije zaljubila u momka sa Njeguša.
Ipak, ovo nije kraj priče. Na Vjekušu se sažalila njena baba Jeluša Bolica i na samrti joj zavještala prihod iz vinograda i posjeda u Dumidrani koji bi njenoj grješnoj unuci donio neki prihod. I ako bi se Vjekuša vratila da živi u Kotoru, udala se za drugog muža i imala djecu sa njim, vinograd i posjed bili bi njeni. Vjekušin brak nije bio sklopljen shodno katoličkim crkvenim propisima i baba ga je smatrala raskidivim.
PATRICIJKE I PUČANKE
Dvadesetak godina, koliko je prošlo od prvog izdanja Žena srednjovjekovnog Kotora, za nauku nije malo. U tom periodu engleska, francuska, njemačka istoriografija kompletirala je davno započete istorije svakodnevnog života svojih nacija.
Pripadnice kotorskog patricijata su, prema mojim saznanjima, živjele u većoj društvenoj stegi nego pučanke. Bile su, doduše, lično slobodne, ali veoma stegnute pravilima. Kotorski patricijat je u XV vijeku već bio brod koji tone. Vlastela nije pratila privredne tokove kako treba. Veliki udio u tom propadanju imali su i brakovi.
U dokumentaciji vidimo zahtjeve rimskoj kuriji da mladim zaručnicima bude dozvoljen takozvani dispens. Mladenci su tražili da im bude udijeljen izuzetak da se vjenčaju bez obzira na to što su srodnici četvrtog ili čak trećeg stepena. Neke odluke o dispensima koje se odnose na kotorsko stanovništvo nalazimo i u vatikanskom arhivu: na primjer, 1408. godine je Lovro Buća, kotorski vlastelin, dobio dozvolu da se oženi Dubrovčankom Biklavom sa kojom je bio u četvrtom stepenu srodstva.
Kamen spoticaja je uvijek miraz. Djevojka koja ga nije imala praktično se nije mogla nadati braku osim s nekom propalicom. Upadljiv je miraz bogatih kćeri. Obećani miraz je često nadmašivao mogućnosti porodice, jer je od trenutka kada je dato obećanje po pravilu prošlo nešto vremena. Posebno porodice gdje je bilo više kćeri našle su se u kliještima. Mladoženja koji je vodio nevjestu zahtijevao je isplatu miraza, ali novca nije bilo dovoljno.
Očevi su uz kćeri davali nekretnine i stvari, a novac isplaćivali u ratama. I nastojali su da miraz odiva zadrže u porodičnoj kasi. Primjer izloženog je Katalina Grubačević iz Paštrovića koja je poticala iz porodice Radiča, paštrovskog vojvode.
Njen prvi muž je bio Nikola Palma, pripadnik kotorskog patricijata, a drugi muž Mihena Palma iz iste porodice. Ova Katalina je imala velik miraz: kada je njen prvi muž umro, porodica Palma nju je ugurala u drugi brak sa pripadnikom iste porodice i tako je miraz ostao u familiji.
Maruša, rođena Drago, žena Lodovika Bolice, umrla je ab intestato i njen udovac je na sudu tražio nasljedstvo. Ista Maruša je bila baštinica cjelokupnog nasljedstva preminulog brata Ivana koje je sumnjivo stekla. Oni koji su je tužili tvrdili su da je falsifikovala poslovne knjige pokojnog brata. Kada je umrla, njen imetak, uključujući imetak pokojnog Ivana Drago stekao je udovac.
SLUŽAVKE I DOJILJE
Kotor je bio preplavljen sluškinjama iz pravoslavnih krajeva. Kako su plate sluškinja bile male, dobrostojeće porodice su mogle držati veliki broj služinčadi. U kotorskim izvorima nalazimo mnoge ugovore o stupanju mlade djevojke u službu. Često ih sklapaju očevi u ime kćeri koje su bile još djeca od osam do dvanaest godina. Razlozi su dramatični.
Punicu, petnaestogodišnju kćer nekog Radovana je u službu dao njen najbliži rođak iz kuće Dabižinovića, iz Lastve Paštrovačke.
Porodice su se nalazile pred zadatkom ne samo da udome siromašne djevojke, nego i da im na taj način obezbijede miraz. Neke sluškinje su imale sa gazdom prisan odnos i rađale vanbračnu djecu koju je gazda ponekada priznao i osigurao.
U priči o služavkama se kao veoma interesantna grupa izdvajaju dojilje, kojima u novom izdanju Žena pridajem više pažnje. Važnost dojilja ističu mnogi srednjovjekovni pisci. Na primjer, Konrad iz Megenburga, ili Aegidius Romanus, autori srednjovjekovnih Ogledala.
Srednjovjekovni autori su smatrali da dijete sa mlijekom usisava dojiljinu narav i navike. Zato je u srednjem vijeku bilo Jevrejima zabranjeno da drže hrišćanske dojilje, i obrnuto. Dojilja je morala ne samo da bude čista i dobro hranjena, nego i čedne naravi i nikako niskog intelekta.
O tome koliko je značila dojilja kotorskim porodicama imamo mnogo pisanih dokaza. Recimo, Domče, udovica Mateja Sarana, još mlada i sa dvoje odjčadi je na smrtnoj postelji mislila na njih na prvom mjestu. Stoga je odredila da se iz njenog miraza izdvoji 200 perpera koji su namijenjeni za dojilje, te za Balšu, dojilju njenog starijeg sina.
Žene iz patricijskih porodica su se udavale u inostranstvo - ne samo u Dubrovnik, nego i u Mletke, udaljene krajeve Dalmacije, čak u Ugarsku. I mnoge žene iz drugih krajeva, iz okoline Bara, iz današnje Albanije ili iz Italije dovođene su u Kotor kao nevjeste i tu bi ostale.
Malo je bilo žena koje su cijeli život provele na jednom mjestu. Njihova zajednica je bila šarena, bilo je strankinja koje su neminovno unosile u Kotor dašak drugih kultura.
Novo izdanje Žena stednjovjekovnog Kotora, da zaključim, biće drugačije u mjeri u kojoj je evropska medijevistika napredovala, s jedne strane i, sa druge, tamo dokle sam ja proširila svoja interesovanja i dopunila sadržaj novim otkrićima.
(Predavanje koje je autorka održala u Kotoru 23. 09. 2024.g.)
Bonus video:
