Ingres šalje Akademiji 1808. godine - kao dokaz da je usvojio klasične norme, da je ovladao zanatom koji treba da obezbjedi čitljivost prizora i pripadajuće priče - sliku Edip i Sfinga. Drama konzistetnosti, pitanje porijekla i proklamacija, ili makar obećanje (autorskog, umjetničkog) identiteta, uobličava se uz pomoć dijegetičkog junaka koji će sačekati još manje od vijeka prije nego mu Freud, u svojoj rekonstrukciji temeljnog starogrčkog mita, ponudi univerzalnu, institucionalnu sankciju.
Narativ ili slika, kao produžena, ali beskonačno statična meditacija o procesu pripovijedanja koji će povezati detalje, prokletstva, sudbinske ureze i posljedice, kreće sa šifrom, sa dilemom o samom čovjeku: Ingresov mise-en-scène hvata trenutak u kojem pitanje još uvijek lebdi u vazduhu, prije nego će tačni odgovor imati katastrofalne posljedice i za Edipa i za Sfingu: ljudsko stanje nema srećnog kraja.
’Koje to biće ujutro ide na četiri, popodne na dva, a uveče na tri stopala?’ Ingresov odgovor je dodatno ironičan, ciničan u numeraciji gubitka i propasti: ispod Edipovog snažnog stopala leži kostur nekog neznanog junaka i - jedno upadljivo, i dalje ‘svježe’ stopalo. Slikar zajedljivo stavlja amandman na ‘provaljenu’ zagonetku, dovršava ciklus odgonetnutog ljudskog rebusa: u smrti čovjek ostaje na jednom, besmislenom, beskorisnom stopalu. Sve to unutar jezičke konstelacije: Edip na starogrčkom znači: otečeno stopalo.
U ovom presudnom trenutku, Ingres nije samo ironičan nego je i, štoviše, komičan: herojsko muško tijelo je angažovano na zadatku koji nema nikakve veze sa njim samim. Ingres insistira na disproporciji, koja indikuje da se u pozadini nalazi sasvim drugačiji libidalni dizajn: Edipovo tijelo koje je svojom konstitucijom spremno na borbu i fizički trijumf, zamrznuto je u pozi kontemplacije. Na što se usredotočuje junak tik pred rasplitanje nominalne narativne postavke: njemu je poznat odgovor na Sfingino pitanje, taj rebus je već razriješen, antropološka tema je skoro unaprijed apsolvirana, ali izrasta jedna druga enigma koja destabilizuje sliku i onkraj tragičkih peripetija i fabularnih rukavaca koji će uslijediti.
Nova disproporcija: dok Sfinga - možda još sigurna u svoju pobjedu - pogledom fiksira gledaoca, dotle je Edip zagledan (još je preciznije reći: zagubljen) u prizor koji pružaju Sfingine grudi. Ingres usredsređuje, tačnije, upućuje svog junaka - ili dvojnika - upravo na ženski označitelj, na oznaku razlike koja se ne može izbrisati, na neoborivi dokaz o separaciji i dvosmislenom zadovoljstvu koje u sebi nosi tragove bola.
Ovo je fetišistička konstelacija par ekselans: Edip, iako posjeduje znanje koje će ga održati u životu, želi i da se uvjeri u ono što je netom iskrsla dilema, taj čudesni spektakl koji je apsorbovao maltene svu njegovu pažnju. Ingres kroz ispruženi kažiprst lijeve ruke, Edipa slika - anahronistički, ali time još potentnije - kao nevjernog Tomu koji zahtijeva, kroz neposredni dodir, i korporalnu verifikaciju.
Ingres u Edipu i Sfingi donosi istorijsku, dramatičnu, ništa manje tragičnu promjenu hermeneutičkog vizira što će, naravno, za posljedicu imati i žanrovska i stilistička pomjeranja. Promjena je tekstonska, hijerarhijska, moderna i modernistička: umjesto intelektualnog sukoba, dobili smo borbu polova, umjesto univerzalne metafore čovjeka iz zagonetke specifikovanu seksualnu razliku, umjesto trijumfa racionalnog razmišljanja stravično naglašavanje disproporcije u tijelima na kojima počiva ljudska istorija i istorija slikarstva.
Um je zatečen, zapanjen i fasciniran pred materijalnošću tijela, posebno ženskog tijela koje se ne može apstrahovati. U samoj priči o Edipu, Sfinga funkcioniše i kao razmještena majčinska analogija koja se najsnažnije očituje u istovjetnosti suicidalnog kraja simboličkog, imaginarnog ženskog bića (nemogući sastav: lav, ptica, djevojka) i realne majke Jokaste, baš onda kada Edip dokuči ili je na putu definitivnog razobličavanja vlastitog originalnog zapleta.
I opet neizbježna ironija: dakle, Edip je uspješan detektiv, ali uvijek na svoju štetu. Zato Ingres, bez obzira na sva njegova zaklinjanja u neoklasičističke ideale, u prevlast i aktivnost muškog tijela, u dinamičnost narativa gdje dominira muški agens, vrši krucijalno, drugačije raspoređivanje znakova, drugačije uprizorenje enigme, ‘spuštajući’ fokus na najproblematičniji dio slikarstva kao reprezentacijske umjetnosti: ono što fascinira i izmiče Edipu, prenosi se i na samog autora kao njegovog zastupnika i saučesnika. Konačnu integraciju u simbolički poredak Starih Majstora - re-produkcija je jedino efikasna pod dejstvom paternalne metafore - Ingres će morati da odradi na prostoru prikazivanja žene u njenoj nedokučivosti, u njenoj prijetećoj blizini, u njenoj umjetničkoj aproksimaciji.
Edip je konfrontiran ne više sa sudbinskom silom koju će prevazići samo da bi kasniji udarac bio još ubojitiji, već sa ženskim tijelom: istorijska slika je prerasla u psihoseksualni plot, čime je fabula o porijeklu postala narativ o originalnosti slikarske vizije, što je obavezujuće jer u oba slučaja se radi o postuliranju (autorskog) identiteta. Time što je napravio tri verzije ove slike koje, naravno, odgovaraju trima dobima iz zagonetke, Ingres potvrđuje trajnost ove konstelacije, njenu autopoetičku dosljednost. Sfingino tijelo jeste žensko tijelo i, u metaforičkoj ekstenziji, majčino tijelo: ono je, uz to, i monstruozno tijelo, pogrešno tijelo, inherentno nestvarno tijelo, abjektno tijelo koje se mora odbaciti, ali i lijepo tijelo, opčinjavajuće tijelo, inherentno harmonično tijelo koje se mora prihvatiti i prisvojiti, koje se mora preraditi i vizuelno transcendirati. Prizor pred kojim se nalaze i Edip i Ingres je istovremeno čudesan i čudovišan, u oba značenja te riječi subliman. Sredstvo pomoću koga će tijelo biti skrupulozno istraženo i minuciozno preformulisano jeste naglašena fetišizacija.
Ingresova slika Edip i Sfinga je, nimalo slučajno, završila u Freudovoj analitičkoj sobi, u prostoriji gdje su se tajne otkrivale samo da bi određene enigme postajale još jače. Analizirani koji bi se udobno smjestio na Freudovom kauču iznad svojih stopala (sic!) bi vidio malu kopiju Ingresove slike koja je služila kao ohrabrenje - iako je čvrsto počivala na moći i zabludama pogleda - da se traume mogu locirati i da se, u ovoj terapiji jezikom, mogu prevazići.
Freud uzima Ingresa - do tada najvažnije uprizorenje, u cjelokupnom svjetskom slikarstvu, Edipove antropološke paradigme - da bi ojačao svoju psihoanalitičarsku metodu, da bi ponudio spasonosni spektakl koji će dramatizovati trijumf racionalnog raspršenja opsjenâ prošlosti i ličnih demona. Time i inače, kako smo vidjeli, Ingresov ironični mise-en-scène Edipovog narativa postaje još ironičniji, jer se preobražava u simbol dvostrukog promašaja.
Naime, ne samo da ovako Freud previđa da uspješnost Edipovog detekcijskog prosedea - njegovo rješavanje šifre u kojoj se otjelotvorava sva kolektivna i pojedinačna čovjekova sudbina - vodi tek uviđanju još veće tragedije u otkrivanju porijekla problema koji je junaka stavio na put (znanje ne podrazumijeva i iskupljenje i izbavljenje, budući da trauma funkcioniše na sasvim drugom nivou), nego i - nesvjesno! - ponavlja ono što je čvorište Ingresove imaginacije, slikarev odnos prema supstancijalnosti ženske figure.
Dok Freud čita Ingresovu sliku kao alegoriju efikasnosti psihoanalitičarskog procesa, Ingres u svojoj doktrini prepoznaje kardinalnu nemogućnost da se na ‘pravi’ način opiše ‘mračni kontinent ženske seksualnosti’ i zadovoljavajuće (sic!) odgovori na uvijek izmičuće pitanje: ‘Što žena želi’. Drugim riječima, Ingres je preciznije čitao Freuda, nego ovaj njega.
Bonus video:
