Jedna kineska poslovica glasi “Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati tamu”. Kinezi su još prije nove ere palili svijeće da bi razgrtali tame, da bi osvjetljavali i sebe kao narod i svoje puteve ka narodima oko sebe. Palili su svijeće kako bi što sigurnijim korakom kročili u tuđe i nepoznate prostore. Svijeće su im pomagale da se što više prosvijetle i unaprijede, da dopru do udaljenih mjesta i upoznaju se sa znanjima i dostignućima drugih kultura iz čijih bi iskustava imali koristi za svoj dalji razvoj.
Pod svjetlostima upaljenih svijeća Kinezi su razvijali svoju civilizaciju u kontinuitetu koji se mjeri milenijumima. Kinezi su napravili legendarni trgovački put u koji su se slivale mreža puteva velikog, ondašnjeg nedovoljno povezanog svijeta. Put se rađao, razvijao, cvjetao, zamirao, osvježavao, vaskrsavao uvezujući ljudski um i njegova dostignuća. Put je dobio ime “Put svile”. U našem vijeku trasa, u svjetskoj istoriji izuzetno značajnog i sve više spominjanog “Puta svile” obnavlja se na inicijativu savremene Kine pod novim imenom - “Pojas i put”.
U prilici smo da se sve češće kako na našim prostorima tako i u širem okruženju susrijećemo sa Kinezima, njihovim tehnološkim rješenjima i naučnim postignućima. Gledajući televiziju, čitajući novine informišemo se i saznajemo da posljednjih decenija Kinezi ubrzano probijaju puteve kroz tamne vilajete Balkanskih prostora.
Kod nas, u Crnoj Gori konkretno, nije to samo trasa autoputa koji su Kinezi izgradili a mi se njome bezbjedno i brzo vozimo od Podgorice do Matešeava. Mnogo je tu i drugih zahvata, projekata i korisnih razmjena sa savremenom Kinom. U našoj maloj balkanskoj zemlji i na širokom prostoru oko nje, od Egejskog mora do Dunava i Rajne postoji mnoštvo puteva koje u pozadini velikih i raznorodnih populacija na evropskom kontinentu otvaraju Kinezi. Kinezi su racionalan narod s ogromnim civilizacijskim iskustvom. Ne gube vrijeme na suvišne stvari.
Kada sam primijetio kinesko izdanje knjige dr Radoslava Raspopovića “Istorija diplomatije Crne Gore: 1711-1918.” na čiju pojavu kulturna javnost Crne Gore, osim šturo i strogo informativno, bar da je meni poznato, nije reagovala, odlučio sam se da napišem ovaj kratak tekst.
Gledajući korice knjige iznenadio sam se, obradovao i zapitao u isti mah koji je interes jedne velike i moćne civilizacije da se upoznaje sa diplomatskim pregnućima i putevima jedne male države koja je pokušavala da se približi evropskoj civilizaciji tokom posljednja dva vijeka. Inertnost, birokratizam, samodovoljnost i ideološka toksičnost crnogorske kulturne scene poodavno su mi poznate. Knjizi na kineskom jeziku koja se tiče naše diplomatske istorije prilazim iz ugla gledanja osobe koja se raduje svim uspjesima naučnih istraživanja, pogotovo onih bazičnih. Čime je istorija crnogorske diplomatije zaokupila pažnju kineskog izdavača za mene nije tek puko retoričko pitanje.
U svakom pitanju leži pola odgovora. I ovo je poslovica. Ona će mi pomoći da nastavim priču postavljanjem još konkretnijeg pitanja - S kojim motivom je na kineski jezik prevedena knjiga Radoslava Raspopovića “Istorija diplomatije Crne Gore 1711-1918.”?
Moj odgovor je kratak. Prevedena je da bi poslužila kao koristan priručnik, vodič ljudima angažovanim u kineskoj diplomatiji, politici, kulturi, ekonomiji koji su stručno povezani ili ih poslovi dovode na balkanske prostore. Kinezima je i dalje bitno da osvijetle prostor u koji ulaze. Vjerujem da je upravo iz tog razloga istorija crnogorske diplomatije zainteresovala Kineze. Upoznajući se sa onime što se na ovim prostorima dešavalo prije dva vijeka Kinezi će brže i lakše razumjeti ono što se dešava danas a u čemu i sami učestvuju.
I kineska istorija kao i životi Kineza prožeti su konfucijanstvom. Konfucijanstvo se može povezati i sa filozofijom i sa religijom iako je bliže filozofiji života. Pretpostavljam da će Kinezima upravo zbog konfucijanstva biti bliska “Istorija diplomatije Crne Gore” čiji se prikaz u vremenskom razdoblju od 1711. do 1918. godine dobrim dijelom poklapa sa političkim angažovanjima dinastije Petrović Njegoš čije su vladike bili i duhovni i svjetovni vladari Crne Gore. Upravljanja državom i poruke vladika iz svetorodne loze Petrovića odisale su životnim filozofijama našeg gorštačkog čovjeka što ima određenu notu konfucijanstva naročito prisutnu u djelima Petra Prvog Petrovića Njegoša i sinovca mu Petra Drugog Petrovića Njegoša. Vjerujem da to može biti jedan od razloga uspjeha prevoda knjige Radoslava Raspopovića na kineski jezik. Možda će “Istorija diplomatije Crne Gore 1711-1918.” zainteresovati nekoga iz izuzetno velikog kineskog čitalaštva i podstaći izdavače da prevedu i još neke naše knjige bliske duhu konfucijanstva koji uključuje filozofiju i religiju povezanu sa životom naroda.
Osim toga, izuzetno je važno istaći da se, prevodom ovakve knjige zaobilaze određene jezičke barijere jer “Istorija diplomatije Crne Gore 1711-1918.” predstavlja knjigu faktografskog i dokumentarističkog tipa. U njoj nema sugestivnih sadržaja kao što bi ih bilo recimo u knjigama koje se odnose na stanje u društvu, kulturi, obrazovanju, politici, informisanju i slično.
Vjerujem da će sadržaj knjige o djelovanju i ispoljavanju Crne Gore na planu međunarodnog predstavljanja i povezivanja Kinezi čitati s razumijevanjem koje nama katkad nedostaje. Siguran da će knjigu čitati s manje strasti nego mi. Po temi istorije i diplomatije mi smo često i nepotrebno opterećeni. S razlogom pretpostavljam da će Kinezima knjiga biti od koristi u politici “Pojasa i Puta”.
Ne znam koliko je knjiga publikovanih u Crnoj Gori dobilo svoje dvojnike na kineskom pismu jednakih, uredno postrojenih, oku prijatnih kvadratića ispunjenih znakovima, ali mislim da je “Istorija diplomatije Crne Gore 1711-1918.” na dobrom putu da otvori vrata za nove prevode naše literature na kineski jezik.
Bonus video:
