Većina ljudi golicljiva je, u manjoj ili većoj mjeri. Golicanje je nadražaj osjetljivih nervnih završetaka na površini kože, koji kod većine ljudi izaziva smijeh, mada ima i onih kod kojih taj osjećaj budi neprijatnost.
Najgolicljiviji djelovi tijela su rebra, vrat, pazuh, tabani i unutrašnja strana butina, tako da ako nekoga želite da "napadnete" - ovo su "najranjivija" mjesta.
Mnogi naučnici i danas podržavaju tezu koju je još davnih godina postavio evolucionista Čarls Darvin - da je migoljenje i smijanje kad nas neko golica posledica evolutivnih mehanizama koji su nas učili samoodbrani, jer automatski pokušavamo da se udaljimo da onoga ko "napada" naša "ranjiva" mjesta.
To ima logike, ako uzmete u obzir da teže povrede na golicljivim djelovima tijela kao što su vrat, rebra ili pazuh mogu imati i smrtni ishod. I to prilično izvjestan, ako smijemo da primjetimo.
Druga teorija je da je golicanje jedan od načina ostvarivanja bliskosti, koja počinje da se gradi u najranijem djetinjstvu, pošto će malo koji roditelj odoljeti porivu da zagolica bebu tokom kupanja ili presvlačenja na primjer. Naučnici koji zastupaju ovu "struju" smatraju da je smjeh naš "naučeni", društveno prihvatljiv, ili, društveno korektan odgovor na golicanje.
Da li ćemo i u kojoj mjeri biti golicljivi određuje naša osjetljivost na dodir. Osoba koja ima višu ili nižu osetljivost na dodir od prosječne, golicanje će doživljavati kao neprijatno, i teško da će se u takvoj situaciji nasmijati.
Još daleke 1897. godine psiholozi Stenli Sal i Artur Alen golicanje su opisali kao dva različita fenomena u čijem su korijenu dva različita tipa reagovanja na nadražaj.
Prvi tip je knismezis, i to je "lakši" tip golicanja, koji odgovara onom kad se na primjer perce prevlači preko površine kože, i budi u nama potrebu da se počešemo. Ujedno, ovo je i tip golicanja koji možemo primjeniti sami na sebi.
Agresivniji tip je gargalezis, tip golicanja koji podrazumeva agresivniji pritisak na golicljive zone, najčešće prilikom igre ili zadirkivanja. Ovaj tip golicanja u najvećem broju slučajeva izaziva smjeh, ali ponekad može i da zaboli osobu koju golicamo, naročito ako nemamo mjere i ne znamo kad je trenutak da se zaustavimo.
Tijelo na prijatne osjećaje reaguje zahvaljujući dvijema regijama mozga koje analiziraju poruku koju im šalju nervni završeci stimulisani golicanjem. Dio korteksa analizira dodir, a onda se ta informacija dalje procesuira u regiji zaduženoj za regulaciju prijatnih osjećanja i mi se smijemo.
Da li je moguće odbraniti se od golicanja?
Ako se fokusirate na svoja osjećanja, možete smanjiti golicljivost. Recimo, teže je zagolicati ljutitog nego lijepo raspoloženog čovjeka, to ste sigurno primjetili. Osim toga, kad se potpuno opustimo, teže nas je zagolicati. Zato smo, na primjer, kad odemo na masažu manje golicljivi nego obično.
Da li čovek može sam sebe da zagolica?
Pa, vrlo teško, a to je najverovatnije slučaj zbog toga što naš mozak unapred zna koji će osjećaj usljediti i na neki način je "pripremljen", pa reakcija izostaje prenosi mondo.
Bonus video:
