Kineska poslovica kaže da je i dragom kamenju potrebna ruka vještog majstora. Vješte ruke Nikšićanina Željka Cerovića ne barataju dragim kamenom, već drvetom, i to orahom.
Učinak je, gotovo isti – predmeti koje Cerović napravi čuvaju se kao „drago kamenje“ u prostorijama crnogorskih državnih ustanova, političkih partija, banaka, hotela, preduzeća, ambasada i privatnih domova.
„Po struci sam tehnolog. Upisao sam bio vajarstvo, ali sam napustio fakultet i otišao iz Nikšića. Dugo me nije bilo ovdje. Kada sam se vratio počeo sam ozbiljnije da se bavim duborezom. A moja ljubav prema drvetu počinje još iz nekih mlađih dana. Đed po majci, Mašan Bijelović iz Banjana, imao je zlatne ruke i znao mnogo toga da radi. Pravio je, između ostalog, i vrhunska sedla. Radio sam uz njega, naučio dosta toga i odlučio da ljubav prema drvetu pretvorim u posao“, priča Željko koga je ekipa „Vijesti“ zatekla u maloj radionici u centru grada.
Kutak u kome Cerović radi odiše toplinom, poput drveta sa kojim radi. Pored radionice, tu je i kutak za odmor, gdje uz furunu, domaću šljivovicu i kafu, Željko pravi pauzu.
„Duborez je ono što volim i posao koji ne namjeravam da napustim. Sam sam svoj gazda, legnem i ustanem kad hoću, radim koliko hoću, a bavim se onim što volim“, priča Željko dok „udara zadnju ruku“ na tek završeni crnogorski grb.
Cerović se duborezom bavi 20 godina i kaže da uglavnom radi prema porudžbini. Glavni kupci su naši ljudi koji žive u inostranstvu, kao i naše firme koje dobro posluju,... a ono na šta je posebno ponosan je posao sa lancem hotela „Pellicano“ u Italiji za koje radi, a šta bi drugo, nego pelikane.
„Većinu toga što uradim prodam u inostranstvo. Trenutno radim za lanac čuvenih hotela u Italiji ’Pellicano’. Njima radim pelikane i oni se nalaze na glavnim mjestima u njihovim hotelima. Naši ljudi iz inostranstva najviše naručuju nacionalne simbole poput grbova, zatim tzv. crnogorske kutije, porodične grbove. U Njemačkoj mi najbolje idu grbovi sa bavarskim simbolima, a za njihove hipogrome radim lavove. Radim i natpise za lokale i firme. Posao mi dobro ide i ne mogu da se žalim i to zahvaljujući prijateljima koji mi pomažu da moji duborezi stižu svuda po svijetu“, kaže Cerović.
A njegovi duborezi nalaze se u privatnim kućama i preduzećima od Italije, Njemačke, Holandije, preko Francuske, Švajcarske do Amerike. Najmanje ih je, kaže, u Nikšiću.
„Što se Nikšića tiče posao je dobro išao do 2006. godine. Onda je stao i uglavnom prodajem našim ljudima koji žive u inostranstvu, strancima, dobrostojećim firmama“, kaže Željko i dodaje da je nekada radio i suvenire, ali od kada su se na crnogorskom tržištu pojavili Kinezi, taj posao je stao.
Zato se sada bavi samo duborezom. I to veoma uspješno.
Prave stvari nađu put do kupca
Cerović priznaje da „drži cijenu“ bez obzira na krizu.
Ali, kaže da prave stvari, bez obzira na cijenu, uvijek nađu put do pravog kupca.
„Cijena duboreza veličine 60 sa 50 centimetara u Crnoj Gori je oko 300 eura, a u inostranstvu i duplo više. Međutim, da bih uradio jedan takav duborez potrebno mi je dvadesetak dana intenzivnog rada, nekada i po deset do 14 časova dnevno“, kaže Željko i pokazuje tzv. crnogorsku kutiju, omiljenu kod kupaca, jer može da posluži za čuvanje mnogih stvari – od nakita, preko starih fotografija i sitnica.
Grlica izmamila suze i jedno sudbonosno „Da“
Cerovićev rad hvalili su mnogi. Bilo je tu i poznatih biznismena, političara, ljudi iz svijeta kulture. Ali, najdraža mu je reakcija jedne djevojčice iz Podgorice koja ga je, kako reče, „kupila za čitav život“.
„Uradio sam joj grlicu. Kada je vidjela rad, plakala je od sreće. To je nešto najljepše što mi se dogodilo. Poklonio sam joj grlicu. Eto, ona je gestom izmamila poklon, a mene kupila za sva vremena“, sa osmjehom kaže Željko.
I za kraj razgovora prisjetio se i jednog romantičnog Nikšićanina kome je jedna, opet grlica, bila potrebna za vjeridbu. „Odlučio je da djevojku zaprosi određenog datuma i kod mene je naručio kutiju na kojoj je bila izrezbarena grlica ispod koje je bila izgravirana određena poruka. Unutra se nalazio vjerenički prsten“, kaže Željko, a njegova priča pokazuje da u gradu pod Trebjesom još “stanuju“ romantične duše.
Bonus video:
