Knjiga „Da bi vaspitali srećnu djecu stavite brak na prvo mjesto“, autora David Codea, tvrdi kako je ključ sretne posvetiti posvetiti manje vremena djeci, a više braku.
Ako imate grižu savjesti kada dijete ostavljate kod bjbisiterke dok vi sa suprugom odlazite u pozorište ne biste trebali.
Američki porodični savjetnik David Code vjeruje kako posvećivanje apsolutne pažnje djeci, istovremeno dok odgađate održavanje i razvijanje veze s partnerom, može ugroziti i razvoj djece.
„Porodice kojima su djeca centar svega rezultiraju iscrpljenim roditeljima i prezahtjevnom i razmaženom djecom“, kaže David Code.
„Roditelji se prebrzo odriču sopstvenog života i braka u korist djece, ipak, dobar brak trebao bi djetetu biti primjer veza kakve bi trebao imati u budućnosti, što je dobitna kombinacija za sve članove“.
Ako majka nema sopstveni život, ne stigne biti ni pristojna prema ocu djeteta, kakav primjer tada daje djetetu?!
Frank Furedi, profesor sociologije na Univerzitetu Kent, i autor knjige „Paranoično roditeljstvo“, se slaže da primjer srećne veze sa vašim partnerom ima veću korist za dijete, nego „pretjerano definisanje“ svakog aspekta dječjeg razvoja i davanje lekcija djetetu.
„Dječja sigurnost i osjećaj blagostanja nerazdvojiv je od toga kako poima odnos svojih roditelja. Ako se njihova veza čini harmoničnom i srećnom, ona će biti izvor inspiracije i sigurnosti za dijete“, kaže Furedi.
Zbog mnoštva savjeta o vaspitanju, loše vaspitane djece koju viđamo i sličnih stvari roditelji su izgubili osjećaj za umjerenost, a posebno za činjenicu da su u braku.
Roditelji su često toliko opsjednuti dječjim postignućima da često zaboravljaju da, da bi dijete bilo emotivno zdravo treba vidjeti i zagrljaj roditelja.
Ipak, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama. Psihijatar Oliver James kaže kako ne vjeruje da su „izlasci roditelja nasamo izvan kuće“ nužni: „Ako želite demonstrirati svojoj djeci da ste u zdravoj i srećnoj vezi sa suprugom, dovoljno je da vide da se slažete. To uključuje zajedničke obroke, šale ili uživanje u muzici koju oboje volite.“
Sue Palmer, autorka knjige Toxic Childhood, nasuprot, se priključuje prvim stavovima. Ona kaže: „Djeca se vaspitavaju tako da im roditelji daju mnogo ljubavi i pažnje u prvim godinama, ali nakon toga treba ih pustiti u „proširenu porodicu“, zajednicu, društvo“.
Dodaje kako trebamo pustiti našu djecu da grade odnose sa drugom djecom i odraslima kako bismo im dopustili da nauče da griješe i da uče iz sopstvenih grešaka, bez mame za leđima koja viče pažljivo ili to ne smiješ, što kreira neurotičnu djecu bez samopouzdanja i bez vjere u svoje sposobnosti.
Furedi kaže: „Djeca očekuju da su njihovi mama i tata nezavisne osobe i znaju da se ponose uspjesima roditelja, bez obzira rade li roditelji ili ne. Stoga nakon rođenja djeteta trebate nastaviti „ulagati“ u sebe i svoju vezu, jednako kao i dijete. Jedan od najboljih načina da objasnite nešto djetetu je ličnim primjerom“.
Kaže kako to šalje mnogo moćnije signale od forsiranja djeteta. Ako dijete vidi roditelje da se bave nekim sportom, to ima više efekta nego da ga tjerate na časove tenisa, dok se vi izležavate na kauču.
Švedski dječji psiholog Anna Wahlgren kaže: „Djeca bi trebala biti u centru porodice, a ne centar. Ponekad će fokus biti na djeci, a ponekad na partneru. Treba da budemo umjereni sa djecom. Moramo shvatiti da ne možemo sve odjednom, ali da moramo dati sve od sebe, da nikoga ne zanemarimo“.
Bonus video:
