Fenomen zvan deža vu (déjà vu) je francuski termin i u bukvalnom prevodu znači već viđeno. Ljudi koji su doživjeli ovo stanje, često ga opisuju kao neodoljiv osjećaj povezanosti sa nekim stvarima sa kojima nemate nikakvo prethodno iskustvo.
Deža vu je osjećaj familijarnosti, a deža vesu (déjà vécu - već doživljeno) osjećaj uspomena, sjećanja. Iako naučno nedokazano, postoje i oni koji ovaj fenomen doživljavaju i kao prekogniciju, odnosno predznanje, pa kao i proročanstvo.
Sam fenomen je veoma teško izučavati u laboratorijskim uslovima, jer ga je skoro nemoguće isprovocirati. Deža vu je rijetka pojava i vrlo vjerovatno rezultat preklapanja nervnih sistema za kratkoročno i dugoročno pamćenje. Takođe, spekuliše se da se deža vu može isprovocirati određenim ljekovima, ali ni to do sada nije dokazano.
Sa druge strane, ipak znamo određene stvari o ovoj pojavi, koje bi mogle da nam pomognu u dubljoj analizi. Ljudi ne doživljavaju deža vu prije svoje 8 ili 9 godine života. Sa ovom pojavom se najčešće susrećemo u tinejdžerskom dobu i u dvadesetim godinama, a u kasnijem periodu sve manje. Shodno tome, mogli bismo zaključiti da deža vu ima neke veze sa razvojem mozga. Mnoge popularne teorije zapravo govore o diskonekciji, odnosno razdvajanju koje se potencijalno dešava u dubokim strukturama mozga koje obrađuju naša iskustva nesvjesno, i onih struktura koje su svjesne našeg iskustva, te nam nakon obrade, govore šta smo vidjeli.
Pokušaćemo da objasnimo ovu teoriju. Počnimo od sistema za vid. Nakon što naše oči vide nešto, one taj signal šalju na krajnji dio mozga, u potiljačni režanj, gdje je smješten vizuelni korteks. Tu se slika obrađuje, i tada postajemo svjesni onoga što smo vidjeli. Ali vizuelni korteks nije prva stanica na kojoj ta informacija staje. Zapravo, znamo da staje na mnogim drugim mjestima.
Na primjer, u amigdalu (centar naših emocija), gdje je potencijalno podložna nehotično emocionalnoj obradi, kao i u tektumu, centru zaduženom za preliminarnu vizuelnu obradu, i u asistiranju pri pokretanju očiju. Ovi podaci su veoma bitni, jer oni znače da ljudi sa sljepilom, izazvanim oštećenjima na vizuelnom korteksu, ne mogu ništa da vide niti da prepoznaju. Ipak, drugi djelovi mozga do kojih dolazi ovaj signal, su potpuno zdravi, te tako, uprkos činjenici da su zvanično slijepi, kod ovih ljudi se ispoljava ono što se stručno naziva kortikularno sljepilo (eng. blindsight).
Iako ne vide, u stanju su da izbjegavaju sve prepreke koje im se nalaze na putu kretanja, čak i da prepoznaju izraze ljudi na fotografijama koje im se prikazuju, i da ispolje slično raspoloženje, iako ni sami ne mogu da objasne zašto je to tako. Zaključak je da se dosta toga dešava u našem mozgu, i da ako te preliminarne strukture našeg sistema za vid, omogućavaju potpuno slijepim ljudima da budu svjesni, na nesvjestan način, stvari koje gledaju, onda možemo da potvrdimo da imamo neophodan sastojak za gore pomenutu tezu o diskonekciji.
Ili da dodatno uprostimo: iskusili ste događaj A, pa onda B i na kraju C, i unutrašnji djelovi mozga su tu informaciju pohranili u vašu memoriju, generišući emotivni odgovor, da bi vam djelić sekunde kasnije, vizuelni korteks, ni od kuda, krenuo da saopštava – “vidjeli ste A, pa B…”, kada ga mozak prekida i pretpostavlja C kao nešto što zvuči poznato, logično. Upravo ovo bi mogao suštinski da bude deža vu. Ali šta je to što izaziva ovakvo nesinhronizovano procesuiranje iste informacije?
Najverovatniji odgovor na ovo pitanje je neurološka abnormalnost, moguća epileptična epizoda u kojoj sve nervne ćelije reaguju sinhronizovano. Takođe znamo da su osobe koje često i uporno doživljavaju deža vu, sklone moždanim oštećenjima temporalnog režnja. Iako ovo djeluje loše, ne morate da idete kod ljekara sledeći put kada doživite deža vu. Zapravo, minorni epileptični napadi su sasvim normalna pojava. Vjerovatno ste iskusili pojavu koja je poznata i kao hipnogogični trzaj. Fensi naziv za situaciju u kojoj se naglo trgnete, momenat prije nego što utonete u dubok san, jer ste pomislili da padate u tamnu provaliju.
Inače, deža vu nije jedino vu koje postoji. Primjera radi, postoji i preskue vu, ili na vrhu jezika, situacija u kojoj znate o čemu se priča, svjesni ste potpuno o čemu je reč, ali u tom momentu, prosto ne možete da se sjetite. Kao kada pokušavate da se sjetite imena glumca iz nekog filma.
Znate o kome je riječ, gledali ste ga u deset različitih ostvarenja, ime vam je na vrhu jezika, ali nikako ne možete da ga se sjetite. I konačno, postoji i jamais vu, pojava u kojoj vam nešto što vam je poznato, sa čim ste upoznati, najednom djeluje potpuno novo i bizarno.
Šizofreni pacijenti će u nekim slučajevima insistirati da ne poznaju osobu, koju inače poznaju. Uzgred budi rečeno, svako od nas je barem jednom iskusio jamais vu, do neke granice. Na primjer, kada u sebi ponavljate neku riječ, iznova i iznova i iznova, riječ počinje da gubi suštinu i značenje, i vrlo brzo se zapitate kako je ta riječ uopšte riječ, odnosno definicija za bilo šta, prenosi Dokolica.
Bonus video:
