Vaša 2-godišnjakinja je u punoj snazi kaprica i bijesa više od sat vremena. Igračke lete po sobi kad god se približite, a postoji i opasnost da vas ugrize ako se usudite da priđete preblizu. Je li to tipično ponašanje mališana ili znak ranih problema mentalnog zdravlja? Vaš sedmogodišnjak ne želi u školu. Svaki dan dolazi kući plačući, a svako jutro moli da ne ide. Vidite paniku u djetetovim očima. Znate da je to stvarno. No, je li to samo dijete koje ne voli školu, ili je anksiozno?
Ako ste se našli u ovakvim situacijama, pitate se treba li vašem djetetu pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje, niste sami.
Nedavna studija objavljena u JAMA Pediatrics procjenjuje da 7,7 miliona djece, otprilike 16,5 posto u SAD, ima barem jedan poremećaj mentalnog zdravlja. Ipak, otprilike polovina te djece ne prima nikakav tretman od stručnjaka.
Dr Daniela Ranazisi, dječji psiholog koja radi u Njujorku, objasnila je Healthlineu da se ne radi samo o nedostatku pristupa pomoći ljekara. Rekla je da se mnogi roditelji takođe bore s prepoznavanjem određenih ponašanja kao simptoma istinske duševne bolesti, za razliku od uobičajenih “osjećaja tuge” ili “nervoze”.
Postoji i stigma vezana za traženje pomoći te vrste.
“Napravili smo neke pomake u pogledu toga kako se gleda na mentalno zdravlje, ali još je dug put pred nama.”, objasnila je dr Razanasi. “Još uvijek postoje negativne konotacije povezane s mentalnom bolešću koje obeshrabruju ljude da priznaju da im je potrebno liječenje i da ga traže.”
Rekla je da mnogi roditelji brinu da će njihova djeca biti označena dijagnozom koja će ih pratiti tokom adolescencije i odrasle dobi. Taj strah ih može spriječiti da se odluče da potraže stručnu pomoć za svoju dijete.
Isto tako, u slučaju nedostatka dječjih psihijatara u cijeloj zemlji, roditeljima može biti teško da pronađu prave ljude da bi postavili pitanja na koja im je potreban odgovor. Jedan od faktora je i novac, jer se često takva pomoć mora tražiti u privatnoj praksi.
IlustracijaS obzirom na te prepreke, nije čudno da brojna djeca ne primaju pomoć koja im je potrebna.
No, dr Marian Earls, predstavnik Američke akademije za pedijatriju, nije uvjerena da su brojevi iz najnovijeg izvještaja potpuno tačni kada je u pitanju nedostatak tretmana.
Istakla je da se djeca s ADHD-om prvenstveno liječe od strane njihovog pedijatra ili porodičnog ljekara, bez potrebe da posjete stručnjaka za mentalno zdravlje.“Primarna zdravstvena zaštita trebalo bi da pomogne blagu do umjerenu anksioznst, depresiju i ADHD”, objasnila je.
Pitanje koje je postavljeno za ovu studiju bilo je: “Tokom proteklih 12 mjeseci, da li je dijete bilo liječeno ili savjetovano od stručnjaka za mentalno zdravlje? Stručnjaci za mentalno zdravlje uključuju psihijatre, psihologe, psihijatrijske sestre i kliničke socijalne radnike.
Tantrum ili trauma?
Ali šta je s roditeljima koji jednostavno nisu sigurni je li ono što vide oni znak problema mentalnog zdravlja u odnosu na dijete koje se jednostavno loše ponaša, zapravo razmaženo je ili “bezobrazno”? Ranazisi kaže da bi roditelji trebalo da obrate pažnju na dvije stvari u tom slučaju: ozbiljnost i trajanje.
Ako je ponašanje vašeg djeteta “dovoljno ozbiljno da značajno utiče” na njihovo svakodnevno funkcionisanje kod kuće ili u školi, obratite pažnju. Ona kaže da sva djeca prolaze kroz faze ali da “mentalni poremećaji nisu prolazne prirode. Ako simptomi traju nedjeljama, to bi za mene bila glavna crvena zastavica.”, kaže ona.
Šta dalje?
Ukoliko imate neudomica, Earls predlaže da povedete dijete kod pedijatra.
“Ne želim da od normalne razvojne faze napravim bolest”, objasnila je. “Mnogi roditelji možda ne shvaćaju da njihovo 2-godišnje dijete koje grize može da bude zdravo. Ako imate pedijatra kojem vjerujete, počnite od njega. ““Podstakla bih roditelje da razgovaraju sa pedijatrom, kao i sa školskim pedagogom. Mogu vam dati preporuke za dobijanje podrške i kod kuće, i u školi i u zajednici. ”
Ako ste zabrinuti za mentalno zdravlje vašeg djeteta, znajte da postoji pomoć i da pitanja mentalnog zdravlja ni na koji način ne obilježavaju vasili vaše roditeljstvo.
Prvi i najteži korak ponekad je samo poziv u pomoć.
IlustracijaIdentifikovanje problema
Kao razvojni i bihevioralni pedijatar, Earls smatra da se pitanja mentalnog zdravlja moraju rješavati što prije.
“Trebalo bi redovno pitati djecu o tome kako su, uočiti znake uznemirenosti, prije nego što dođe do krize.
Čim uoče neke probleme, roditelji bi trebalo da se posavjetuju sa pedijatrom”
Ranazasi opisuje situacije koje govore da je vašem djetetu potrebna pomoć.
- Značajne promjene raspoloženja, uključujući trajno negativno raspoloženje ili često mijenjanje raspoloženja - Značajne promjene u ponašanju, npr. dobar učenik počinje loše da uči - Pretjeran strah ili brige - Gubitak interesa za ljude, objekte i aktivnosti u kojima su nekada uživali - Problemi s koncentracijom - Nebriga za sebe (npr. higijena, dotjerivanje) - Poteškoće u pokretanju ili održavanju društvenih odnosa - Fizički simptomi kao što su glavobolje, bolovi u trbuhu, promjene u apetitu i iznenadni gubitak težine ili pojava samopovrjeđivanja. - Korišćenje alkohola, ljekova, duvana
Budući da se specijalizovala za prepoznavanje problema kod vrlo male djece, Earls je napomenula da se već u djetinjstvu mogu uočiti problemi sa hranom ili uinterkaciji s drugim ljudima.
Za djecu školskog uzrasta je kazala da njihova (ne)spremnost da idu u školu ili da (ne)učestvuju u porodičnim aktivnostima može da da razloge za potencijalnu zabrinutost.
Bonus video:
